četvrtak, 27.03.2014.
Nemoj opet ….
Opet igraš na moju najslabiju kartu, zato jer ih sve poznaješ tako dobro, i opet me pogađaš ondje gdje sam uvijek najtanja bila. I ondje gdje sam uvijek najviše tvoja bila. I skupljam sve tvoje laži na hrpu kojom bih te gađala da napokon odeš iz mog života. Prizivam sva loša sjećanja na tebe i nas , koja su me godinama uništavala, i branim se njima od želje za tobom. Dižem ruku u znak velikog dosta tebi i nama. Ali ne mogu … Vidim da posustajem, da sam iscrpila sve atome snage kojom sam ti se opirala. Posustajem u glavi i toga se najviše bojim. Ništa mi nije pomoglo vrijeme između nas, nije te pobrisalo , nije te odnijelo, nije te pregazilo, nije te izblijedjelo , nije te stavilo tamo gdje ti je i mjesto – u zaborav .
Bojim se da ne bacim u vjetar sav svoj trud da te maknem iz svog života, da ne pokleknem tvojoj i svojoj želji. Bojim se da sebe. Jer ne mogu opet isto. Opet sve viđeno. Opet sve radi tebe. I opet sve protiv sebe. Nemam ja snage za još jednom.
I tko će me liječiti jednom kad opet budem tvoja i kad opet nikad ne budeš moj ?
