ponedjeljak, 23.04.2012.
Mogu ja najponosnije tugu nositi ...
Kako se to uvijek meni dogodi? Taj promašaj. Razočaravajući, skup i nepopravljiv. Koštali su me moji promašaji mojih godina. Koštat će me i ovaj. Dana, vremena, tebe.
Nisam dobro. Vidiš i sam šta si mi uradio. I šta sam dopustila da mi uradiš... Jer nisam sumnjala. Nisam mislila da ćeš me povrijediti ovako. A jesi. Ma koliko ti to krio od sebe. Tu istinu da si povrijedio, razočarao, uništio...
Ni primijetila nisam kad smo zamijenili uloge i kad si mi postao bitan.
Htjela bih se vratiti na onaj naš početak i bježati ti... Ali na žalost više ne mogu, uhvatio si me negdje na pola puta , i vezao nekom čudnom niti za sebe , pa sam počeo bježati. Bez glasa. A to bježanje najviše boli.
Previše sam iskustva imala za ovakav kiks. Ali i najboljima se događa.
Nije ti stalo vidim. Jasno mi je. I maknut ću se bez tragova. Bez glasova. Bez osjećaja. Bez kajanja i stida. Bez razmišljanja. I plakat ću. Malo . Nećeš ni primijetiti ...
„ Mogu ja najponosnije tugu nositi ... „
