Karantenski blues https://blog.dnevnik.hr/karantenskiblues

nedjelja, 26.09.2021.

Australija – Kalifornija: 1-0

Nakon što sam se nedavno vratila u Melbourne nakon malo dužeg izbivanja, bilo me malo strah da će mi Australija biti preizolirana i predosadna, pogotovo u usporedbi s Kalifornijom. Puno poznatih australskih glumaca vraća se u Australiju, pogotovo oni koji imaju manju djecu, jer žele da im djeca imaju normalnije djetinjstvo nego što bi imali u Los Angelesu.

Na pamet mi pada puno usporedbi Australije i Kalifornije, ali evo jedne koja je meni jako važna – kriminal.



Svakome je jasno da je Amerika puna kriminala. Masovne pucnjave u shoping centrima ili školama, oružje na svakom koraku i još puno toga. Obično još kada tražite smještaj u nekoj novog državi ili gradu, upadne vam u oči što se oglašava. Na primjer, kada želite unajmiti ili kupiti stan u Australiji, dobit ćete informacije o kvalitetnim školama koje su u blizini, ili javnom prijevozu, ili shoping centrima. Kada tu informaciju tražiti u Americi, jedna od važnijih stvari koju ćete tamo dobiti je razina kriminala na tom području. Tako možete detaljno proučiti vrste kriminala koji prevladavaju par kilometara okog nekog stana – je li to ubojstvo, oružana pljaška, obiteljsko nasilje, ili tko zna što se još nudi na tom kriminalnom meniju. Takve male stvari govore jako puno u kakvoj ste državi. Stvarno sam puno truda uložila da bih našla stan u kojem se osjećam sigurno i da bude na drugom katu, a ne u prizemlju. Jednom je bila vijest iz malog mjesta u kojem sam živjela o tome kako je jedna cura kroz prozor svog prizemnog stana vidjela beskućnika koji ju je pitao malo vode i ona mu se sažalila jer jer bilo vruće, ali taman dok je ona otišla po vodu, on je upao u stan. Srećom, uspjele je pobjeći, vrištala je ili ne znam već kako se spasila.



Živjela sam u manjem mjestu, Davisu, i stan mi je bio baš na periferiji mjesta, blizu autoputa koji je vodio do Sacramenta. A onda sam jednom vidjela vijesti iz Sacramenta – ljudi su se normalno vozili tim autoputem između moga mjesta i Sacramenta, normalno predveče, vrijeme kada je vrijeme nekog kasnijeg povratka s posla. A onda je nekom idiotu palo na pamet stati pored autoputa i nasumice pucati po autima. Tek tako, iz čista mira. Ubijeno je par ljudi. Takvih idiota me je tamo bilo strah.

Ili žena vozi auto, ima malog sina na autosjedalici iza sebe i stariju kćer koja sjedi pored nje. Neki idiot joj na cesti presjeca put i ona mu kroz prozor pokaže srednji prst kad ga je pretekla i mislila da ga se riješila. Onda iznenada začuje neki potmuli tutanj i kako je mislila da joj je pukla guma, stane sa strane. I dok je ona provjeravala gume, čuje kako starija kćer iz auta vrišti – onaj idiot je iz auta ispalio hitac pištoljem i taj hitac je probio auto sa stražnje strane i pogodio njezinog sina u autosjedalici. O takvim idiotima govorim, takvih idiota s oružjem me bilo strah. Zbog toga sam ja u Americi bila super ljubazna, nisam se živcirala ni zbog koga, trudila sam se ne dignuti tlak nikome, i ako sam mislila da je netko preživčan, samo bih se makla. Nikad ne znaš tko ima oružje ili koga ćeš sasvim slučajno naljutiti. Ali iskreno, nikada nisam imala probleme i neugodnosti, tako da vjerojatno Amerika nije tako loša.



Ili da, doživjela sam jednom nešto čudno. Svaki dan sam vozila biciklu jer je Davis super biciklistički friendly grad. I tako jednom jurim putem kojim ne idem često, ali ga koristim kada se želim iznojiti, voziti brzo jer na drugim mjestima moram paziti na ljude koji se šetaju. Ne vraćam se kući svojom redovnom stazom kroz šumicu i naselje, gdje obično bude više šetača, nego vozim na perfieriji mjesta, uz cestu s autima, gdje je biciklistička staza nešto uža, na jednoj strani su polja koja se prostiru do unedogled a na drugoj strani, dosta povučene od ceste lijepe kalifornijske kuće koje su sve nekako drugačije, kreativne, originalne. Vozim dosta brzo, nema puno auta, skoro nikoga na cesti osim mene, super prilika za dobru rekraciju i preznojavanje. Onda mi prilazi neki sivi terenac i vozi uz mene. Na cesti smo samo ja i on. Ne mogu vidjet kroz prozor, samo vidim da konstanto vozi uz mene, i nisam sigurna je li on to usporio ili ja vozim jako brzo. Nisam sigurna koliko dugo smo tako vozili paralelno jedno uz drugo, sami na cesti, ali čini mi se da mi se totalno prilijepio i to mi postaje čudno. Brzo sam zakočila i naglo usporila, pustila sam ga da vozi malo ispred mene i razmišljala da skrenem dok još mogu, dok je još bila jedna manja ulica s kućama s obje strane, jer bih uskoro izašla na cestu put bez kuća, potpuno van mjesta. I taman kad sam neko vrijeme vozila sporo i trudila se napraviti veći razmak između nas, nema drugih auta, on je ubrzao i na križanju na kojem bih ja trebala skrenuti lijevo, on skreće desno i potpuno mi nestaje s vida. Samo sam ubrzala i odvezla se kući. Ne znam da li sam to umišljala, ali čitala sam na vijestima kako je nekoliko žena u Kaliforniji nestalo dok su se vozile biciklom, pa sam bila oprezna. Eto, takvih idiota se bojim.

Čak sam se jednom na bicikli izgubila u Sacramentu, ne sjećam se što mi je bilo s mobitelom da nisam mogla koristiti kartu ili geo informaciju, ali morala sam stati u nekom lošijem dijelu grada, jako blizu nasipu rijeke gdje je puno beskućnika. Bili su tamo neki mladi crnci, držali su se ko neki opasni frajeri ili možda imam predrasude, ali nisam se baš osjećala sigurno. Samo sam ih pitala jeli to slijepa ulica, jer sam se stalno vozila u slijepe ulice i nisam mogla izaći na glavnu cestu. Nešto su promrmljali i pokazali rukom, nisu baš bili pretjerano srdačni ili prijateljski, izgledalo je kao da nešto kriju ili kao da sam upala u nešto gdje mi nije bilo mjesto. Samo sam nastavila voziti glavnom cestom da se što prije maknem iz tog dijela grada. A eto, za njih čak ni ne mogu reći da su idioti, tko zna kakav im je život i što je od njih napravio, ali u ovom slučaju sam sebi rekla da sam zamalo ispala pravi idiot i dovela se u opasnost.



U svakom slučaju, osjećam se sigurnije u Australiji. Zamisli samo, u Melbourneu si, vraćaš se kući nakon ponoći, koristiš javni prijevoz, a to je tu uglavnom vlak-metro. Vlak je poluprazan i strah te. Vlak krene i onda vidiš – na svakoj stanici je po nekoliko, dva ili više, policajca koji iz vana gledaju unutra, svaki put kad vlak stane, oni brzo hodaju i gledaju kakva je situacija u vlaku, spremni ući ako vide nešto sumnjivo. Za sada ne ulaze, ali osjećaš se sigurno jer put između stanica nije dug i uvijek vidiš policajce na svakoj stranici. Nisam sigurna je li to tako svako večer, jer ne idem često vlakom poslije ponoći, ali u Australiji se možeš osjećati sigurno. Naravno, ima i tu idiota, par cura je ubijeno i to je bila velika vijest, ali općenito sve je zapravo dosta sigurno.



Sjećam se što mi je pričala prijateljica koja se nedavno vratila u Australiji nakon što je godinama živjela u Houstonu, u Texasu – svako veče bi iz stana čula pucnjavu, a živjela je u sasvim normalnom kvartu. Ne baš ugodna situacija. Jedna stvar koju sam ja otkrila na poslu u vezi sigurnosti čim sam stigla u Ameriku su emailovi koje bismo dobivali od policije. Ti emailove bi stizali u prosjeku jednom mjesečno i išli bi nekako ovako: Trenutno je sumnjivac s oružjem u tom i tom dijelu grada, molimo vas da ne idete tamo. I onda bi nakon nekog vremena stigla druga obavijest: Sumnjivac s oružjem u tom i tom dijelu mjesta je otklonjen, situacija se normalizirala i možete ići tamo. Ili bi to bio neki drugi kriminal - cura sexualno napadnuta, neki golać viđen kako se pokazuje ženama i slično, ali glavno da znaš u kojem dijelu mjesta se događa nešto loše i taj dio izbjegavaš na neko vrijeme, uvjeren da će to riješiti policajci koji su upravo na terenu. Kriminal u Americi stvarno ima puno nijansi sive, zapravo ne znaš koliko vrsta kriminala ima dok ne dođeš tamo.

Ali naravno, ovo sve nije da bih ikome utjerala strah – Amerika je i te kako zanimljiva zemlja, raznovrsna, luda, ali zanimljiva. Ali kad se radi o sigurnosti, Australija vodi. Vjerojatno čak i nije 1:0 za Australiju, nego bi prije bilo 10:0! Aussie Aussie Aussie Oi Oi Oi!

P.S. Sve slike su iz Sakramenta.

Oznake: amerika, australija, Kalifornia, Sacramento, kriminal

26.09.2021. u 06:00 • 9 KomentaraPrint#^

subota, 25.09.2021.

Australija u vječnom lockdownu

Već na početku da spomenem da je ovo blog jednog povratnika – nekad Travelology, sada Karantenski blues, ime koje je došlo bez puno razmišljanja jer u ovom trenutku nisam spremna previše razmišljati ni o čemu (možda promijenim ime kasnije). Nemam pojma o čemu ću pisati – vjerojatno o svemu pomalo.



Vjerojatno je svima poznato da je Australija, zapravo ne baš sva Australija, u stalnom lockdownu. Trenutno najgora pandemijska situacija je u Sydneyu, gdje je od nula slučajeva počelo odjednom bujati pa se sada stabiliziralo na oko 1000 slučajeva dnevno, dok se u Melbourneu trenutno penje na oko 800 slučajeva dnevno. Za Australce, koji su jako dugo bili na nula slučajeva, sve to izgledalo totalno apokaliptično. Kad je nedavno situacija u Sydneyu počela izmicati kontroli, premijerki Gladys B. je prekipjelo i rekla je da ona više nema namjeru dnevno izvještavati o dnevnim slučajevima jer ima i drugog posla kao premijerka, pa neka se ljudi snalaze kako znaju i da je vrijeme da se svi nauče živjeti s virusom, jer je više nemoguće vratiti se na nula slučajeva. Ovo da se moramo naučiti živjeti s virusom je nešto što ja već dugo mislim i u čemu se slažem s njom i što većina drugih zemalja počinje primjenjivati, ali u ovome Australija kasni jer su se dugo izolirali od svega.

Prije par mjeseci kad su počeli lockdowni, u jednom kratkom vremenskom razdoblju, vlada je odobrila onima koji su cijepljeni dva puta da mogu otputovati iz Australije i kad se vrate ne moraju u skupu hotelsku karantenu, nego mogu u kućnu karantenu. Čim je to objavljeno - a ne znam čak ni da li je to još uvijek pravilo - moja prijateljica se spakirala i s djecom otišla iz Australije na godinu i pol. Spakirala se u roku keks, uzela neplaćeno na poslu i odmah otišla u strahu da se vlada ne predomisli. I sada uživa u svojoj kući u Novom Sadu dok smo mi tu zatvoreni.



Meni je život u lockdownu stran. Početak virusa provela sam u Kaliforniji, a u Americi nikada nije bilo zabrane kretanja unutar država. Jedino je u početku pandemije, tamo negdje u ožujku 2020., izdan „stay at home” nalog od guvernera Kalifornije, i tako smo proveli neko vrijeme u strahu, naručivali hranu iz dućana ili samo rijetko išli u dućan i nigdje drugo. Ali jako brzo, samo nakon nekoliko mjeseci, sve se više-manje počelo otvarati, iako su svi oni koji su mogli, radili od kuće. Tako da sam većinu pandemije u Kaliforniji provela radeći od kuće preko tjedna i planirajuće razne izlete preko vikenda. Iako sam mislila da sam ja navikla na svašta, i lockdown u Australiji mi neće teško pasti - radim od kuće, iako imam propusnicu i mogu ići na posao u grad, i tu ne bi trebalo biti problem. Ali zapravo vidim da mi sve počinje ići na živce. Nije toliko da kukam o nedostatku slobode, ali stvarno dosadi ovakva izolacija.

Ali moram spomenuti da lockdown u Australiji vjerojatno nije tako strašan kao u Europi. Istina je, sve ovo pomalo ide na živce i baca u depresiju, ali nedavno sam to objašnjavala prijateljici koja u Zagrebu živi u normalnom omanjem zagrebačkom stanu s obitelji. Ovdje se život više odvija u predgrađima nego u gradovima, ljudi obično žive u većim kućama i većim prostorom radije nego u manjim stanovima. Čak mi se čini da u Sydneyu više nego u Melbourneu žive u stanovima. A kuće ovdje su stvarno duge i većine imaju oveće vrtove, odnosno dvorište. Kad kažem vrt, to obično asocira na onaj naš vrt gdje imaš sva ona stabla šipka, mandarine, limun, smokve, i onda priko lita puno pomidora, kukumara, itd. E, ne ti vrtovi. Tu malo tko sadi povrće, uglavnom su to zeleni prostori gdje sjediš i promatraš kako ti trava raste, živciraš se ako je neravna, ako je izrasla par milimetara i nisi pokosio, ako je na jednoj strani požutjela i nije ravnomjerno zelena, ako ti mačka koristi travu kao toalet, umjesto da nađe neki kutak tamo uz travu gdje je zemlja i gdje rastu stabla i ostalo ukrasno bilje. Ukratko, imaš prostor i zraka van kuće, a taj zrak je neopisivo čist. Kažem ovo s posebnim guštom jer znam kako zrak u sjevernoj Kaliforniji kad bukte veliki požari zna biti loš, što sada pratim na vijestima, jer je trenutno tamo sezona požara. U Melbourneu je zrak čist, prečist (ok, bar dok tu ne počmu požari, ali ipak nisu tako rasprostranjeni kao u Kaliforniji), i uvijek možeš izaći, šetati se i kako su ulice prostrane, u većini van gradskih predgrađa nećeš sresti puno ljudi. Tako da vjerojatno lockdown u Australiji nije nešto tako strašno.
ivjeti.



Ali ipak, strašno je što možeš biti usamljen, što ljudima propadaju biznisi, što je glupo da si tako blizu prirodi i divljini, a ne smiješ ići u šetnju. Dosta je samoubojstava, i navodno je u Sydneyu bio veliki val samoubojstava djece koja su pohađala nastavu od kuće. To je strašno. U cijeloj ovoj pandemiji i tim lockdownima, nikada ne znaš kakva je nečija situacija u kući i s kime su ta djeca ili ljudi zatvoreni. Sigurno da kada je nasilje u kući prisutno u normalnim okolnostima, da je još gore kada su ljudi ovako zatvoreni. Ali vlada sve više govori o otvaranju, shvaćaju da moraju naučiti živjeti s virusom i planiraju korake u tom smjeru. Nadamo se da će se uskoro živjet vratiti u nešto slično normalnom.

I kao šlag na svemu, prije nekoliko dana je Melbourne zatresao potres. Mislim da je bio 5.9, znam dobro da sam pogledala svoju aplikaciju za potrese jer sam to instalirala još kad sam bila u Kaliforniji. I smijala sam se jer sam se u Kalifoniji bojala potresa i svima govorila da sam u Australiji mirnija jer tamo nema potresa, a ono potres se dogodio u Australiji taman kad sam se vratila. Kad je zatreslo, bila sam na video sastanku s kolegama i prva sam prepoznala da je potres. Jadni Australci nisu navikli na potrese i nije im bilo jasno što se događa. Kad smo nastavili sastanak, pitali su što da rade kad se dogodi potres, stvarno se ne znaju nositi s tim. Iako je jako zatreslo, nekako nije bilo strah jer su australske kuće niske i unutarnji zidovi su od drva, a ne od betona ili cigle. Čak sam poslije osjećali krivnju jer sam se šalila na račun potresa, dok su drugi vjerojatno bili pod većim stresom. Zapravo me ovdje više strah tsunamija nego potresa.


I na kraju, moram spomenuti da nije cijela Australija u problemima. Zapadna Australija, čiji je glavni grad Perth, navodno cvjeta u ovo pandemijsko vrijeme. Nemaju slučajeva kovida, ekonomija im je procvjetala i toliko su se obogatili da im se ne dijeli to bogatstvo s ostatkom Australije. A nije čudo jer je Zapadna Australija rudarska meka. Australska vlada navodno želi otvoriti granice za Božićne praznike, želi da obitelji budu zajedno tijekom blagdana, ali Zapadna Australija baš i nema volju otvoriti se državama s puno zaraze. Vidjet ćemo kako će to biti, jer je još dugo do Božića, ali kako će tada tu biti i ljeto, moguće je da će situacija biti bolja. Uglavnom, lockdown je naporna stvar. Ne znaš više što je najbolje, ali nadam se da će ova pandemija uskoro završiti - zauvijek. Ne želim ni razmišljati o tome da će možda postati nešto kao normalna gripa, nije me briga, želim samo da nestane i da više nitko ne spominje taj kovid. E da, ne želim čuti o kovidu, a pišem blog o njemu!


Oznake: australia, lockdown, kovid, pandemija

25.09.2021. u 03:11 • 13 KomentaraPrint#^

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  rujan, 2021 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi