četvrtak, 26.04.2007.

Gradski bicikl

Kada putuješ na posao izmjenjujući gradski prijevoz tako da koristiš dvije tramvajske i jednu autobusnu liniju koja te odvodi 20 km od centra grada, vjerujte smuči vam se i sama pomisao na ulazak u tramvaj ili autobus. Ni danas osam godina nakon spomenutog vremena nisam imuna na ulazak u tramvaj u špici, da u špici ne volim gradski prijevoz uopće, a i onako izgleda da je u Zagrebu špica uvijek.

Posebice me užasava kada gradskim prijevozom zavladaju «miomirisi» osobne higijene ili iskreno ne higijene pojedinih individua. Kako sam «metar i cvancik» hoću ili neću nos mi je uvijek pod nečijim pazuhom. Degutantna ili ne ovo je priča koja me prije tih osam godina «natjerala» na jednu od najboljih investicija u životu – kupovinu bicikla.
Običnog gradskog ženskog bicikla . Obožavam ga predivan mi je posebice ovakvih sunčanih dana kakvim smo nagrađeni zadnjih tjedana. Čim je na pomolu proljeće, odmah kada se za to steknu minimalni uvjeti sjedam na svoje «paciklo» i jurišam gradom. Nije važno gdje u poštu, banku , ma čak i na Jelačić plac.
Volim pedaliranje iz više razloga: vježba za guze, noge, struk samo takva ali i da nije preostaje onaj dobar osjećaj slobode, ovaj puta i vjetra u kosi.

No nije sve tako bajno kako se čini, unatoč osobnom osjećaju ugode, nelagodu izaziva još uvijek niz neriješenih problema za ljude koji vole vožnju biciklom i to žele činiti u gradu.
Biciklističkih staza je premalo ili ih uopće nema, tamo gdje i postoje brojna raskrižja usporavaju vožnju, barem meni, jer ne želim riskirati vlastitu glavu prelazeći cestu na biciklu a da to nije na pješačkom prijelazu ( tada obavezno siđite s bicikla, po propisu). S bicikla moram sići jer osim propisa ne želim ugroziti pješake, no tu je i onaj opaki kolnik ponekad toliko visok da ga je nemoguće prijeći u vožnji. Kolnici prije svega nisu prilagođeni osobama s posebnim potrebama koje koriste invalidska kolica a kamoli biciklistima. Problem su i «parkirališna mjesta za bicikle» nema ih ili ih je kao i biciklističkih staza vrlo ih je malo. Iz navedenih razloga bicikl sam prisiljena ostavljati oslonjen negdje na zid ili tražiti bilo kakvu prečku za koju ću ga zaključati da moj biciklić uz postojeće kotače ne dobije i noge. Ma znate i sami kako je u svim segmentima života u kojima ovisimo o organizacijskim sposobnostima lokalne uprave, tako je i u situaciji kada se želiš provoziti biciklom, nikako.
Da ne govorimo o djeci koja su apsolutno nesigurna i u gradskim predgrađima a kamoli u centru grada kada žele savladati vještinu vožnje bicikla a posebice napraviti "važan prvi krug" na novom biciklu. Ne čudi me stoga i pomalo zapanjujuća činjenica da sve manje djece uopće zna voziti bicikl. Zapravo, kako ne, kada nemaju gdje.
O vožni na biciklu gradskim prometnicama i ne pomišljam od kada sam iz tramvaja vidjela kako izgleda pad nakon klizanja tramvajskim tračnicama. Vozači automobila nažalost razumjevanja za bicikliste nemaju. I svakako ne zaboravite propisane kacige upravo pri viđenom padu kaciga je mladoj dami spasila život.

Na pisanje posta o mojim iskustvima o vožnjom biciklom u gradu potakla me hvale vrijedna akcija davno provedena u Koprivnici a koja lagano uzima maha i u Zagrebu. Akcija Gradski bicikl. Koliko sam uspjela pohvatati u Zagrebu se moje sugrađane želi potaći na odlazak na posao na biciklu. Dakle svoje limene ljubimce ostavite u garažama «pedale pod noge» i na posao. Bicikle možete posuditi besplatno na tjedan dana u Ilici 43 (u blizini Frankopanske) time udruga kojoj nažalost nisam zapamtila ime ( na ulasku u dvorišnu zgradu zainteresirani će primjetiti bijelo plavu tablu s logom, naravno biciklom) promovira zdraviji način života u svakom slučaju, hvale vrijedno dakako. Potrebno je samo odvažiti se i probati. Zasigurno uštedit ćete «koju kanticu živaca» u jutarnjoj gužvi na prometnicama a i pokoja kuna ostat će u vašem džepu. Možda je upravo nakon ovog iskustva uložite kao i ja u kupnju bicikla.

Za one koji će se unatoč lijepom vremenu odlučiti za vježbanje u zatvorenom prostoru a vježbati, kretati se, "mrdati guzom" moramo, to već i ptice na grani znaju, danas još jedna vrsta aerobica: