utorak, 30.09.2008.
.....
U mom životu postoji nekoliko važnih i prevažnih osoba, ali pijedestal drže moja dva potomka (ili moje dvije potomčice, kako god) i to suvereno već godinama. Jedna je na tom pijedestalu već više od trinaest godina, druga će netom šest.
Od kada sam rodila ovu prvu, najvažnija stvar na životu mi je postao njezin, pa dalje njihov odgoj. Sa mnogo ljubavi i strpljenja, sa svim laganim i teškim, dobrim i lošim odlukama. Još dok sam prvu bebu nosila u trbuhu, štreberica kakva već jesam, kupila sam si, i posudila naravno, brdo literature. Obzirom na tu svoju štrebersku narav, gledala sam da to budu knjige sa što više slova, a što manje slika kako bih dobila što više i više informacija. I u svakoj je pisalo isto, uz male varijacije na temu, ali u konačnosti isto. No, hranila sam se tom literaturom, kratila mi je dane koje sam morala provesti u ležećem položaju čuvajući trudnoću. I nakon poroda sam pronašla zadovoljavajuću literaturu glede (mede) njege bebe, odgoja, prehrane i inih korisnih savjeta.
Kada sam bila sa mlađom trudna, već sam otkrila internet i svesrdno sam čitala iskustva trudnica u ovom ili onom tjednu trudnoće, preporuke za novu/noviju/najnoviju kozmetiku, savjete za pravilnu prehranu, što za vrijeme trajanja trudnoće, što za vrijeme dojenja, što za onaj period kada pokušavaš potomčicu prvi put nahraniti nečim konkretnim.
I to je bilo to. Nakon što su i jedna, i druga prešle iz tog dojenačkog dijela života, nakon što su nam iznikli zubi, odvikli se od pelena, preživjeli prve tjedne u vrtiću, informacije o daljnjem odgoju djeteta, savjeti, stručna literatura, pa čak i šareni časopisi su se samo smanjivali.
Danas kada imam za vratom jednu tinejđericu koja mi svoje hirove objašnjava PMS-om i jednu malu tvrdoglavu, šarmantnu manipulatoricu, ne nalazim nikakav izvor informacija koji bi barem donekle olakšao taj put.
S ovom manjom još izlazim na kraj, naravno. To sam već, donekle prošla.
No, ova teen djevojčica, djevojka po svom mišljenju, a po mom još uvijek dijete, ona mi je velika zagonetka. Po prirodi stvari razumijem da ne želi više sa mnom svašta dijeliti. Trudim se razumjeti. Tražim tu granicu između njezine slobode i moje sigurnosti. I nikako nisam sigurna da li sam ju baš uvijek našla.
U svemu me pomalo plaši njezina sloboda kojom se kreće i snalazi po internetu. Kao i većina njenih vršnjaka švrlja po internetu, igra igrice, dopisuje se preko MSN-a, ima svoj blog, profil na Facebooku, profil na deviant-artu, 10-ak mail adresa, milion prijatelja koje nikada nije vidjela, omiljene stranice s kojih skida glazbu, igrice koje piči na Playtoy-u ili negdje drugdje i ...... Ja sam pomalo izgubljena. Držim, mislim da držim još sve konce u svojim rukama, pazim na nju kao malo vode na dlanu, razgovaram , razgovaram, razgovaram....Pitam se kako se u svemu tome snalaze oni roditelji koji nisu sljubljeni sa internetom i računalima?
A tražeći neki savjet, nisam našla ništa. Svi site-ovi koji se na bilo koji način bave ili dotiču roditeljstva, svedeni su na savjete o prve tri - četiri godine života. Dalje nema. Literature - nema.
Nekoliko puta sam skupila živce i uzela za prelistati neke teen časopise. Neću ih tu navoditi, ne bi ja da me netko tužaka. Radi se o izuzetno komercijalnim časopisima, bez pravog sadržaja, koji su puni reklama i postera, bez poštenog teksta, sa nekim zabavnim testovima uz koje se obavezno dijeli nekakav poklončić, izuzetno drag teen populaciji. Pokušavala sam tu pronaći neku informaciju o njihovom načinu razmišljanja, poimanju svijeta, zainteresiranosti za nešto....Nisam našla. Ništa.
Intenzivno pratim blogove i još koješta teen generacije među kojom se nalazi moja kćer. Čitam pažljivo što pišu i ponekad ne mogu vjerovati - rijetki su pismeni, rijetki napišu bilo što smisleno, a sadržaj postova koje objavljuju je ponekad, u najmanju ruku strašan. Trinaest i četrnaestogodišnjaci opisuju načina kako se opijaju, dolaze do alkohola, povraćaju nakon toga, krše pravila, ljubakaju se, neki već i puuuno više, mijenjaju ljubavi u životu brže nego prljave čarape....
I nikog to ne zanima? Znam da ne postoji čaroban štapić, ali...zar baš ništa?
Znam ja da to nije prava slika svijeta. Bez brige. Ali i dalje sam mišljenja da je ta generacija zapostavljena, da im se daje premalo prostora i mogućnosti da se dokažu, da ima puno pametne djece kojoj treba vođa, ne kao gazda nego kao savjetnik...
Mi smo pokušali nešto napraviti. Pogledajte, molim vas, ovo, i dajte mi svoje mišljenje....
sreganeeT
- 23:01 - Dodaj komentar
(7) - Print
- #
0
|
i jebeno su ponosni na sebe zbog toga!