don Branko: Ljubav je čin vjere, tko slabo vjeruje slabo ljubi
27.05.2010., četvrtak
Isus dolazi kroz zatvorena vrata
 Posljednja knjiga Novoga zavjeta, Knjiga otkrivenja, govori: "Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom" (Otk 3,20). Kako često i kako dugo mora Bog kucati na naša vrata? Kuca na vrata ljudskog srca svaki puta kada te zove da primijetiš ljude oko sebe, da ih shvatiš kao Božji dar, da im pružiš ruku pomirenja. Kuca na tvoja vrata kada te iznutra upozorava da je vrijeme za neko djelo ljubavi prema bližnjemu. Na tvojim je vratima kada ne dopušta da tobom ovladaju negativni osjećaji i želi da osjetiš da još uvijek ima nade za život. Kuca na tvoja vrata dok te poziva da se ne bojiš svoj život dijeliti s drugom osobom, prihvatiti odgovornost braka i obitelji, prihvatiti tajnu novoga života što se počeo buditi pod ljudskim srcem, u ženinu krilu. Kuca na tvoja vrata svaki puta kada te zove da se trgneš iz svoje osrednjosti, da se oslobodiš svojih ovisnosti, da se odrekneš svojih zarobljenosti, svojih grijeha. Sve je to zov. Isus bi želio pohoditi svakoga od nas. Međutim, on ne dolazi na silu. Želi da mu iznutra otvoriš vrata. Koliko će još morati čekati? Kao da u nama postoji dvostruki zakon. Iz svojih dubina želimo otvoriti vrata. Sve nam biće govori da je to najbolje za nas, da ćemo osjetiti radost života. Bila bi to gozba ljubavi. Sve je ispunjeno radošću, životom. Isus bi bio domaćin koji pripravlja večeru. Čeznemo za takvim susretom jer vjerujemo da je to divno. Čeznemo za pravim životom Krista uskrsnuloga. Međutim, nosimo u sebi i otpore. Kao da se bojimo. Mislimo da nismo sposobni za hrabre odluke. Čini nam se da nemamo snage za novi život, za oduprijeti se zlu i grijehu. Katkada ne vjerujemo da je moguće početi nov život. Sumnjamo da nam i Bog može oprostiti. Sve nas to ispunja strahom, nemirom. Ne usuđujemo se vjerovati da su neke iskre dobre volje zapravo Isusovo kucanje na naša vrata. Jer mislimo da nismo dostojni takvog poziva, da ne zavređujemo njegovo pohod. Isus ima rješenje i za takve naše okolnosti. Dok s jedne strane uporno stoji na vratima i kuca te čeka da mu otvorimo vrata, evanđeoska nam izvješća o Isusovu uskrsnuću govore kako je Isus dolazio k svojim učenicima i u trenucima kada su oni, od straha pred Židovima, zatvorili vrata, zakračunali ulaz u dvoranu gdje su bili. Isus ipak dolazi. Dolazi na čudesan način, kroz zatvorena vrata. Ne razvaljuje vrata kao nasilnik, jer to Isus nikada nije bio. Ali ipak dolazi na ta zatvorena vrata, znajući za svu unutarnju čežnju svojih učenika za novom nadom, za suncem, za snagom. Isus želi poći njima ususret. Oni nisu sposobni otvoriti vrata, a ipak ništa na svijetu ne žele toliko koliko Isusa. Misle da su im nade pokopane, ali ljubav je ostala. Isus dolazi kroz zatvorena vrata. To je poruka i za nas. Ima nade. I onda kada želimo sebi oduzeti tu nadu, kada mislimo da nema izlaza, kada se zatvaramo u svoju muku, kada mislimo da smo i Bogu dosadili svojom nevoljom: ima nade. Isus zna za našu najdublju čežnju. To je čežnja za istinskim životom. To je čežnja za onim i onakvim životom koji nas nikada neće razočarati. Upravo to nam nudi Isus. Upravo to nam daje njegovo uskrsnuće. Smijemo i mi zamoliti Isusa da, i onda kada nemamo snage otvoriti mu vrata, ipak dođe i uđe u naše tajne kroz zatvorena vrata. Tada će sve biti dobro. Fra Zvjezdan Linić |
