Nova zapovijed
Moglo bi se reći da je način na koji Isus proglašava novu zapovijed upravo svečan: »Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge« (Iv 13,34). Isus nije govorio zapovijedajući, već pozivajući, uvjeravajući i potičući. Ovo je jedina njegova riječ formulirana izričito u obliku zapovijedi. No ovdje se ponajprije postavlja pitanje: u čemu je ta novost, ako je već u Starom zavjetu isticana zapovijed ljubavi i ako sve druge religije imaju tu zapovijed? Doista, Isus nije donio nešto apsolutno novo, ali je toj starozavjetnoj zapovijedi udahnuo nov duh, kao što je učinio i s drugim zapovijedima (usp. Mt 5,21-48). Novost i posebnost Kristove zapovijedi ljubavi je u onom kratkom, ali bitnom dodatku: »kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge« (13,34b).
Još uvijek nam nije do kraja jasno u čemu je ta »novost«. Ako bismo rekli da je u snazi kojom je Isus ljubio svoje učenike, još uvijek ne bismo pogodili ono bitno. Jer i prije Isusa bilo je primjera herojske ljubavi, primjerice roditelja prema djeci, supružnika međusobno, prijatelja prema prijatelju. Ipak, svaka ta ljubav bila je uvjetovana posebnom pripadnošću, onda je u nekom smislu bila dug prema ljubljenoj osobi, ali je redovito bila i uzvraćena. U Isusovu primjeru imamo nešto posve drugo: on ljubi nesebično i bez razlike, ne pitajući tko je dostojan njegove ljubavi, kao što ljudi često pitaju. Naprotiv, Isus je najviše ljubavi iskazivao upravo onima koji po ljudskom sudu uopće nisu bili vrijedni nikakve ljubavi, velikim grješnicima koje su drugi zbog njihova grješnog života zaobilazili, prezirali i osuđivali.
Ako imamo u vidu da je Isus tu riječ izgovorio u sklopu svoga oproštajnog govora s učenicima, pred svoj odlazak u smrt koja je bila vrhunac njegove ljubavi prema ljudima, onda ćemo lakše shvatiti da se tu radi o samom srcu kršćanstva. Iako u tom trenutku Isus znade da će ga jedan od učenika izdati, a da će ga drugi u strahu napustiti i ostaviti sama, Isus nikoga ne isključuje od svoje ljubavi. On za sve jednako ide u smrt. Štoviše, on će moliti i za one koji su prema njemu iskazali najveći stupanj mržnje kad su ga osudili na tako okrutnu smrt: »Oče, oprosti im, ne znaju što čine!« (Lk 23,34).
Pravo lice
Razočarani postupcima nekih ljudi, mi katkada znademo za nekoga čovjeka reći daje »pokazao pravo lice«, što znači da je pokazao kakav stvarno jest. To znači da mu je sve dotada uspijevalo glumiti da je dobar, a zapravo nije. Sukladno toj Isusovoj riječi, pravo lice kršćanina je nesebična ljubav prema svima po uzoru na samoga Isusa. Kršćanin može biti bolje ili slabije poučen u svojoj vjeri, on može u većoj ili manjoj mjeri poznavati povijest svoje Crkve i razumjeti njezinu teologiju, ali ništa od toga ne utječe na njegovu veličinu u Kristovim očima. Jedino je mjerilo veličine njegove vjere mjera ljubavi koju je on spreman iskazivati drugima. A to mogu svi, i stari i mladi, i učeni i neuki, jer za to se ne traži velika pamet, već veliko srce i odlučna volja.
Isus želi da to bude jedini pravi raspoznajni znak njegovih učenika u odnosu prema drugim ljudima: »Po ovom ce svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi iedni za druge« (Iv 13,35). Zato ljubav ostaje trajnim prepoznatljivim i razlučnim znakom Kristove Crkve u svim vremenima i u različitim uvjetima života. Ona je jedino obećanje »novog neba i nove zemlje« o kojima govori pisac knjige Otkrivenja (usp. Otk 21,1)- To novo nebo i nova zemlja nije utopija nekakve daleke budućnosti, već sadašnja realnost, ako čovjek prihvati Isusovu novu zapovijed i po njoj usmjeri svoj život. Svi su ljudi uvijek sanjali o boljem svijetu i novoj budućnosti, a ostvarivali su ih samo oni koji su u Kristovu duhu nesebično ljubili. Brojne su ideologije htjele svijet mijenjati revolucijom i oružjem pa su ostavile duboke tragove nesreće i stradanja.
Isus je jedini pokazao drukčiji put. On je učio ljude da u drugom čovjeku ne gledaju neprijatelja kojega treba pobijediti, već brata kojega treba osvojiti ljubavlju. Njegovim dolaskom i nesebičnim životom u službi ljudima svijet se prvi put suočio s novim načinom života koji ne gleda sebično na sebe već na drugoga. To je ono što kršćani i danas duguju svijetu, zato njemački nobelovac Heinrich Boli s pravom kaže: »I najlošijem kršćanstvu uvijek bih dao prednost pred najboljim poganstvom, jer i u takvom kršćanstvu uvijek su imali mjesta i bili predmet ljubavi oni za koje poganstvo nikad nije imalo ljubavi, a to su siromašni, bolesni, nesretni..: U kršćanstvu se uvijek našlo takvih koji su znali pomagati, služiti i tješiti.« da se međusobno ne bodu. Uvlačili su bodlje i vrlo oprezno konačno pronašli pravu mjeru. Vjetar koji je puhao nije ih više zabrinjavao; mogli su mirno spavati jedan uz drugoga
|