don Branko: Ljubav je čin vjere, tko slabo vjeruje slabo ljubi
04.04.2010., nedjelja
Uskrs- blagdan proljeća
 Svake je godine isto. Uskrs slavimo u proljeće. Točnije, to je nedjelja nakon prvoga proljetnoga uštapa. Biblijske nam tradicije govore da je taj vremenski čas bio početak stvaranja svijeta. Tada, u to isto vrijeme, Bog je stvorio vidljivi svijet, počelo je vrijeme, počeo je život. S proljećem je započelo sve postojati i živjeti. Nadalje, u to je isto godišnje doba dogodilo čudo Izlaska. Bilo je to u teškom času kada su Izraelci kao robovi umirali u Egiptu, a Bog ih je po Mojsiju izveo iz ropstva u slobodu, iz gotovo sigurne smrti u život. Prošli su kroz Crveno more. Bilo je to proljeće slobode, proljeće nove nade. U isto su to vrijeme Židovi slavili svoj godišnji spomen, svoju Pashu, kako bi svake godine zahvaljivali Bogu za život, za slobodu. Međutim, život nije prestajao biti težak, sloboda im je često bila u opasnosti. Nizala su se prognanstva, zaredala sužanjstva. Vjerni su Židovi osluškivali proročke riječi i nadahnuća i iščekivali Osloboditelja, novoga Mojsija, novoga Davida, kralja koji će ih izbaviti iz svih budućih zala povijesti. Isus je proslavio svoju posljednju Pashu, Posljednju večeru. Sve se zbivalo u proljeće. Govori on o daru tijela i krvi, o žrtvi ljubavi. Bio je Veliki petak. Na Veliku subotu kao da više nema nade. Međutim, u zoru novoga dana, prvoga nakon subote, Isus je uskrsnuo. Proljeće je. Lišće se otvara. Cvijeće kao da izlazi iz zatvorenih čahura na slobodu i pokazuje ljepotu novoga života. Priroda se budi. Čovjek osjeća kako u njemu struji novi život. Međutim, dok se to u prirodi događa ciklički, iz godine u godinu, kod čovjeka je to povezano s azmišljanjem. Čovjek može različito doživjeti proljeće. Dok se cvijet može probuditi u ritmu života i nad bunkerom neprijatelja, dotle čovjek osjeća potrebu da znaci buđenja novoga života budu povezani sa sigurnošću da je taj život vrijedan, da ima smisla živjeti. Mnogo je toga u čovjeku dovedeno u opasnost. Ni danas nije život lak. Ima i danas toliko pomanjkanja slobode. Mnogo ima zarobljenosti. Čovjek je ugrožen strahom za sutra, nepovjerenjem u život jer ne vjeruje ljudima oko sebe. Osim straha pred ljudima, čovjek je danas pun straha pred drugim, unutarnjim ugroženostima. Mnogi bježe u različita ropstva, da se ne bi suočili s odgovornostima svakodnevnoga života. Treba nam nova nada, treba nam istinska sloboda. Više nego ikada treba nam sigurnost da je vrijedan ovaj naš život i da se smijemo radovati proljeću. Isus nam progovara snagom svoga praznog groba, svoga uskrsnuća. Ustao je na novi život. To je novo stvaranje. Taj život, što ga Isus naviješta svojim uskrsnućem, više nikada neće biti ugrožen nikakvim zemaljskim nasiljem, nikakvom ljudskom slabošću. To je život koji je procvao iz ljubavi. To je život koji se po ljubavi probio kroz svu ljudsku bijedu, mržnju, izdaju i nevjeru. To je život koji je bio jači od svih sila koje su željele uništiti to sjeme ljubavi Božje. Isus je uskrsnuo u proljeće. Procvao je neuništivi cvijet čovječanstva. Nitko ga ne može sebično ubrati za sebe. Moguće nam je tek procvjetati u istom vrtu, dozoriti plodom u istom polju, živjeti u istom krvotoku toga jedinstvenog trsa čije smo mi loze. To je život prema njegovu primjeru, to je hod za Isusom. Fra Zvjezdan Linić Iz knjige"Srce za susret" 4. travnj |
