don Branko: Ljubav je čin vjere, tko slabo vjeruje slabo ljubi
08.01.2010., petak
Krštenje Gospodinovo
LJUBLJENA SMO DJECA BOŽJA  Danas nam se razotkrivaju najdublje tajne naše vjere. Kroz događaj koji nam evanđelje opisuje smijemo se zagledati u misterij Presvetog Trojstva, budući da se otkrivaju sve tri Božanske osobe. Vjerujemo da je Bog jedan i da može biti samo jedan, ali nam se on kroz povijest spasenja razotkrio kao onaj koji je u svojoj biti ljubav, tj. dar, darivatelj, primatelj. Zato je Bog i Otac i Sin i Duh Sveti. Takvim ga prepoznajemo u zgodi na Jordanu: nebo je otvoreno nad Isusom, Sinom Božjim, glas se Očev čuje, a Duh je Sveti sišao nad Isusa. Evanđelje nam govori da je Isus pritom molio, Isus uvijek moli, ali evanđelje to posebno spominje kod nekih važnih i presudnih trenutaka Isusova života. Očito je da kroničari Isusova života prepoznaju taj čas krštenja bitnim za njegovo daljnje djelovanje i život. Nebo nam objavljuje da smo u Isusu dobili neizreciv dar Očeve ljubavi i da je Isus opunomoćenik, pomazanik i objavitelj te iste ljubavi ljudima. U Isusu Otac objavljuje koliko ljubi ovu zemlju, koliko ljubi ljude - jer je htio da Sin njegov postane čovjekom. Ovim činom krštenja Isus je obradovao srce Očevo. Isusu čin Ivanova krštenja nije trebao. Jer Sinovo je krštenje bilo povezano s pozivom na obraćenje i bilo je znak te odluke i dobre volje za promjrnom života. To je obraćeničko krštenje. Isus nije trebao obraćenje. Međutim, po činu podložnosti i poslušnosti Ocu Isus stupa u povorku svih onih koji su dolazili k Ivanu Krstitelju i solidarizira se s ljudima, grešnicima. Tom svojom poslušnošću Isus taj čin krštenja uzdiže na novu razinu, ono postaje znakom ljubavi, novoga života i kršćani su od pradavnina u Isusovu krštenju na Jordanu prepoznavali prototip kršćanskog krštenja. Mi smo kršteni krštenjem u ime Isusovo, u ime Presvetoga Trojstva. To je krštenje dobilo neizrecive dimenzije ljubavi što ih prepoznajemo u času Isusova krštenja. Možda bismo ih mogli na ovaj način opisati: i u času našega krštenja, kao i u času Isusova krštenja, nebo se otvara. To je trenutak kad po najdubljoj vjeri Crkve postajemo, snagom Isusova sinovstva, i mi sami sinovi i kćeri istog Oca na nebesima. Postajemo djeca Božja. To znači da se tada i nad nama čuje onaj dragi glas: "Ti si sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!" - odnosno: "Ti si kći moja, ljubljena! U tebi mi sva milina!" I tebi se nebo raduje. Od ovog časa ti si milje Očevo, dragocjen u srcu nebeskog Oca. To je neizreciv dar posinovljenja, kao da smo privinuti na Božje srce. Isus je podijelio s nama ljubav koja ga veže uz Oca. To je čas najdubljeg dostojanstva svakog čovjeka. Bilo bi divno kad bismo se počeli međusobno promatrati i prepoznavati u tom dostojanstvu djece Božje. Možda bismo mogli otkrivati u ljudima oko nas ono po čemu su oni tako dragi u Božjim očima i zbog čega im se nebo tako silno veseli. Vjerojatno ni sami nismo svjesni toga dostojanstva kad se u nas katkad uvlači sumnja u tu ljubav, kad i sami katkad ne vidimo smisao vlastitog života. Nismo svjesni tog dara kad poželimo da nas nema i kad pomislimo da nas nitko ne voli. Nisu to samo posljedice naše razočaranosti, umora, bezvoljnosti, nego i pomanjkanja vjere: jer Božja je ljubav ona koja drži čitav svijet; ona daje smisao i svakom našem danu. Kako bi divno bilo kad bismo znali češće čuti i ponavljati sebi tu riječ u svojim dubinama: Ja sam nekome drag; Bog je zaljubljen u mene! Duh Sveti lebdio je nad Isusom u času krštenja. Važno je znati da je Duh Sveti prisutan i u času našeg krštenja. On daje krštenju pečat trajnosti. Zbog toga pečata Duha Svetoga krštenje se više nikad neće moći ponoviti, jer je dano jednom zauvijek. Primili smo zalog Duha što nam ga više nitko ne može oduzeti. U običnom rječniku vjere to znači: trenutak kad je nad nama bilo nebo otvoreno u činu krštenja, kad se čuo Očev glas miline i ljubavi - nije samo čas slabosti Očeva srca, nije neki hir nježnosti Boga Oca. To je objava Božjega srca, to je dar njegove dubine. To je čin vječne, trajne ljubavi. To znači da nas Otac danas isto tako ljubi. Svi smo zapanjeni nad krhkošću i ljepotom života u djetetu i divimo se času kad se takvo malo dijete krsti. I svjesni smo: tko ga ne bi takvog ljubio! Jasno je da ga takvog i Bog ljubi! Međutim, pečat Duha Svetoga koji je tada u nas utisnut znači: Bog me i sada, u mojoj odraslosti, u svemu što jesam - neizrecivo ljubi. Jer Bog je vjeran svojoj ljubavi. On mi se i sada neizrecivo raduje, on me se nikad ne odriče. Bog me kao Otac uvijek čeka da me zagrli. Sjetimo se izgubljenog sina i zagrljaja Očeva koji ga je stalno čekao (usp. Lk 15,11-32). To znači da smijemo i u ovom času postati svjesni činjenice koja se temelji na našem krštenju: Bog me i sada ljubi. Ja sam i sada Bogu dragocjen i drag. Ja sam i sada milje Gospodnje. To znači da se mogu radovati životu i da smijem vjerovati da je moj život u svjetlu, a ne u tami. To znači da se ne smijem prepusti mračnim mislima kao da nikoga nema tko bi me svojom ljubavlju potvrdio i dao mome životu puni smisao i sadržaj. Onaj od koga potječe život vezao je neopozivom ljubavlju svoje biće uz mene. Neka nas i ovaj blagdan ohrabri. Ono najvrednije što u svojim dubinama nosimo dolazi od Boga. Od njega nam je život - po stvaranju, od njega nam je dostojanstvo i zajedništvo u ljubavi - po krštenju. Zato sakrament krštenja za nas vjernike nije samo neka obiteljska svečanost, nije samo običaj u narodu, nije samo puka ceremonija ili folklor. Za nas je to čin vjere i ljubavi u kojem se mi predajemo Bogu s potpunim povjerenjem i u kojem se Bog na neizreciv način zauzima za nas u svojoj ljubavi dokraja, kako nam je razotkriva Isus. Uđimo kod svake svete mise u tu tajnu ljubavi kojom se hranimo dok slušamo Božju riječ, kojom se hranimo dok se s vjerom pričešćujemo kruhom života. Fra Zvjezdan Linić |
