don Branko: Ljubav je čin vjere, tko slabo vjeruje slabo ljubi
01.04.2009., srijeda
RAZGOVORI - Zlatko Sudac
U rukama držim knjigu - Razgovori. Napisala Dunja Ujević. Nije standardna knjiga, roman....jednostavno - razgovori s Zlatkom Sudcem. S čovjekom, kojeg sam (ne)svjesno izbjegavao u svojim komentarima, od kojeg sam bježao pri slučajnom razgovoru o Njemu, a koji je....Čovjek,a svetac...... ....i da sad kažem, čovjek je svetac, možda bi čak i umjesno bilo. Možda ne!? Al' ima nešto u Njemu, što čak i preko knjige smiruje i što mi otvara neke začahurene vidike, koje sam (ne)svjesno pod krevet bacio. I nemam snage pisati o Njemu, a opet, čini mi se da bih mogao bez prestanka govoriti. Teško je nabrojati što taj čovjek zna, jer lista bi predugačka bila. A ne mogu se sjetiti, što ne zna. Preporučujem svima tu knjigu. Kao što preporučujem svima (i sebi) susret s Njim.... PJESME: RELIQUIAE RELIQUIARUM Najtužnija mi tugo, Domovino. Pred žrtvenikom za tebe bdijem I pradjedovom se čašću mijem. U krletci, u kavezu pjevaju slavuji, Dok vani šišmiši lete. BETANIJA Moj dom, odjenut u tišinu blejanja ovaca, sve dok ga za ljetnjih večeri ne probude djeca. Kad padne noć, kroz krov se u moj dom ušulja SREBRO... Moj dom čuva HOSTIJA BIJELA, koju moja bjelina nije preboljela. I dočekujemo putnike namjernike, stradalnike bolesnike vjernike znatiželjnike nevjernike.... Moj dom i ja širimo ruke. KRIŽ ZA MOJU MATER I iz očiju I iz čela I iz križa Ma k'o da bi s Isusove Muke Potekla je krv k'o suze Na materine ruke. Ništa nije razumjela Zavjet kad je dala Ali me je htjela Pa sad, Kao da me na se' uzela. I sad sam Gdje jesam I ono sam Što jesam. S krvavim Križem. RAZGOVORI 2 - Stigme KAKO SE TO DOGODILO? Stigme se nisu dogodile preko noći. Moj križ je nastajao na čelu, polako se utiskujući sve dublje i dublje, do nove dimenzije, kako je sada. U početku je bio debljine čačkalice. To je bio žig u obliku rimskog križa, koji se poslije počeo širiti i ulaziti u dubinu i dobivati formu koju ima sada. Tog dana, gospođa Milka Ricov i ja, šetali smo prema Straškome. To je dio uz more, uz Novalju. Puhalo je jako. Tamo su velika stabla crnike. Grane su jako šumile. U jednom trenutku, kad smo došli na to mjesto, najedanput je sve utihnulo. Ja to ne mogu objasniti. Ni poslije, kad sam s Milkom razgovarao, nismo to mogli objasniti. U trenutku, more je postalo k'o ulje. Tišina, muk, čak se ni ptice nije čulo. I tad smo vidjeli na nebu sunce koje je žarilo, oko njega krug duginih boja, a između sunca i ruba duge, ljubičasti krug koji je titrao. A od sunca, krakovi križa, doslovce preko cijelog neba. To smo vidjeli i Milka i ja. Ona je kleknula glavom prema dolje, a ja sam kleknuo licem prema suncu, zatvorenih očiju, raširenih ruku. Mi ne znamo koliko smo dugo bili u toj molitvi, u toj potpunoj tišini. Ja ne mogu ništa reći, nego - potpuna tišina i mir. Mir. Mir.  ...... Tada me počelo peći čelo. Otišao sam u kupaonicu da se ohladim, da se umijem hladnom vodom. I tada sam vidio u zrcalu da mo je čelo crveno. Pozvao sam Milku na stranu, da vidi što je to. Čelo crveno, peče. I ona je vidjela da se nešto događa i posjela me na kauč. Svi su ti ljudi bili oko mene i držali su me za ruke. Počelo me žigosati po čelu. Ja sam samo čuo, nisam gledao, počelo je kao da netko užarenim željezom stišće u čelo. Čuo sam kako cvrči koža i tkivo. Oči su mi suzile, drugi dan bile su natečene k'o krumpiri. Do 2 sata u noći, valjao sam bocu leda po čelu. A oni su gledali kako mi se doslovce, utiskuje križ na čelu. Svi ti ljudi kod Milke, kad smo se drugi dan opet okupili, tješili su me da će to proći. Međutim, nije prošlo, nego sam počeo dobivati krvave suze, krvavi znoj. Križ je počeo krvriti i počeo se utiskivat sve dublje i dublje. U roku od 3 mjeseca došao je u ovaj oblik, kakav je sada! prenijeto sa: http://www.sewen2.blog.hr/ |
