|
don Branko: Ljubav je čin vjere, tko slabo vjeruje slabo ljubi
24.02.2008., nedjelja
ONAJ KOGA LJUBIŠ BOLESTAN JE
Evanđelje kao kritika društva
Autor Mico Gasic dana 16.06.2004, 11:45
Evanđelje kao kritika društva (Preuzeto iz Fokusa)
Fra Zvjezdan Linić već je petu godinu voditelj programa duhovne obnove u Kući susreta Tabor u Samoboru. Njegove duhovne seminare posjećuje sve veći broj svećenika i laika.
U Taboru se svakoga dana susrećete s ljudima i njihovim problemima. Možete li, na temelju toga iskustva, odgovoriti što danas najviše muči hrvatske građane?
Ljudi mi najčešće dolaze s problemima duhovne prirode, no, budući da je čovjek cjelovito biće, naravno da se duhovni problemi ne mogu odvojiti od onoga što osoba proživljava svakoga dana.
Naravno da gospodarska kriza u Hrvatskoj i te kako djeluje na duhovno stanje nacije. Ali, postoji i obrnuti proces - čovjekov duhovni mir i unutarnja ravnoteža mogu mu pomoći da se lakše snalazi u materijalnim poteškoćama. Mnogim je ljudima molitva bitna kao trenutak sabranosti i mira. U tome smislu, za mene je neprocjenjiva vrijednost kršćanske baštine i evanđeoske poruke koja sa sobom donosi taj mir te može pomoći ljudima da se uhvate u koštac s problemima i ne klonu.
Koji su najčešći problemi materijalne prirode na koje se ljudi žale?
Na seminarima često ljudima pružim prigodu da i pismeno iznesu svoje nakane i molitve. Među tim molitvama sve češće nalazim i molitve Bogu za rješavanje financijskih problema ili pronalaženje posla. Očito je da problem nezaposlenosti postaje sve veći i to ljude progoni poput more. Zašto je i kako došlo do toga - teško je reći. Nisam makroekonomist da bih iznio takvu analizu, ja mogu samo registrirati činjenice i pokušati pomoći. Ali, očito je kako su u tome pogledu učinjene neke velike pogreške - počevši od neodgovorne privatizacije na počecima demokratske Hrvatske do današnjih dana kada se stanje dodatno pogoršalo te je postalo jasno kako su zbog dobiti pojedinaca žrtvovana radna mjesta. Isto tako, činjenica jest da je svakoga puta kada je neko poduzeće prodano strancima, kojima je samo stalo do dobiti ali ne i do čovjeka, dolazilo do masovnih otpuštanja. Ozračje rasprodaje svega vrijednoga povlači za sobom socijalne probleme i sve me to podsjeća na otvorenu Pandorinu kutiju.
Istodobno, stječe se dojam kako se nedovoljno potiče maloga čovjeka koji želi nešto pokrenuti i promijeniti. Ima pametnih i ambicioznih ljudi koji žele i mogu, ali umjesto da im pomogne, država ih naprosto guši. Oni, nakon što "odrade" sve te brojne obveze prema državi, jednostavno ne mogu preživjeti.
Govorimo li o uzrocima krize, neki su skloni kao najbitniji, barem na duhovnoj razini, istaknuti udaljavanje od tradicionalnih kršćanskih vrijednosti?
Možda je ta ocjena pomalo paušalna i preuopćena, ali vjerujem kako današnjem društvu doista nedostaje nesebičnosti te je premalo onih koji slijede Isusovu poruku da će "oni koji žele svoj život spasiti ostati bez njega, a oni koji će ga dati naći će ga". Mogu razumjeti, na individualnoj razini, mlade Hrvate - stručnjake koji odlaze u inozemstvo u potrazi za rješenjima svoje egzistencije, no taj se trend može okarakterizirati kao nedostatak nesebične, kršćanske ljubavi prema drugima i zajednici iz koje čovjek potječe.
Ali, čini mi se, na žalost, da hrvatska država ne pomaže dovoljno svojim građanima u onim gospodarskim granama u kojima postoje potencijali za razvoj i dobit, poput primjerice poljoprivrede ili stočarstva. Sve je više napuštene hrvatske zemlje jer ljudi očito nisu pronašli dovoljno motiva da je obrađuju budući da jednostavno nisu imali šanse od toga preživjeti. Umjesto da se oslonimo na vlastite snage, bez glavo srljamo i pomoć tražimo od stranaca te tako postajemo kolonija. Čini se kao da je u Hrvatskoj zavladao neki prešutni pristanak na kolonijalni status.
Ponavljam, ja nisam stručnjak. Mogu samo pokušati ohrabriti ljude da pošteno i profesionalno rade svoj posao. Uostalom, evanđelje potiče čovjeka na inicijativu i povijesna je činjenica da su kršćanske zemlje uvijek bile gospodarski uspješnije od drugih. Hrvatska je katolička zemlja i bilo bi dobro da se nadahnemo tom evanđeoskom porukom ljubavi i aktivnoga života te se hrabro uhvatimo u koštac s problemima, a ne da se prepuštamo depresiji i malodušnosti.
Neki Crkvi zamjeraju da se svojim komentarima društva upliće ondje gdje joj nije mjesto?
Ako se u društvu događa neko zlo, Crkva ima moralnu obvezu reagirati. Ona se te svoje uloge ne može odreći jer, konačno, evanđelje je uvijek bilo kritika društvenih pojava. Ako želimo aktivno živjeti evanđelje, moramo svakoga dana preispitivati sebe i društvenu okolinu u kojoj živimo. Takva se kritičnost mora ogledati i u javnim nastupima biskupa i propovijednika. Oni moraju podržati ljude prema kojima su se državne institucije nepravedno ponijele; ili tako što su ih ostavile bez posla ili na neki drugi način. Ne mogu se zatvarati oči pred nepravdama. I Isus je svojim učenjem zagovarao borbu za pravdu, u sklopu ljubavi, čiju će blagodat osjetiti svi.
Odakle, prema vašemu mišljenje, to zaziranje od Crkve i njezine aktivne uloge u društvu?
Sada će mi neki prigovoriti da sam katolički šovinist, ali Katolička crkva je oduvijek, a posebice u novijoj povijesti, bila snaga koja se nije htjela savinuti pod političkim režimima. Ona nikada nije bila službenica režima nego evanđelja. Zato i danas nekima smeta. Katolička crkva se, naravno, obradovala uspostavi hrvatske neovisnosti, ali neki su to generalizirali i protumačili kao bliskost Crkve s tada vladajućom strankom - HDZ-om. Takvo je tumačenje netočno. Pojedini svećenici vjerojatno simpatiziraju neke političke opcije i onda im se pomalo nespretno dogodi da to ponekad i izraze s propovjedaonice, ali zbog toga ne treba generalizirati. Bez obzira na to koja je stranka na vlasti, crkvena kritika društvenih devijacija uvijek je bila dobronamjerna te bih volio da neki to konačno shvate.
U nedavnome razgovoru za hrvatske novine, njemački veleposlanik u RH - Gebhardt Weiss - izjavio je kako "ne razumije ponašanje Crkve u slučaju Bobetko jer ona treba osuđivati zločin". Što mislite o tome?
Njegova konstatacija nije točna. Crkva se uvijek jasno određivala u odnosu na zločine, ali nije željela sudjelovati u ishitrenim napadima na ljude za koje se još uvijek nije dokazalo da su zločinci. To treba razlikovati. Crkva nikada nije opravdavala pljačke i ubojstva, ali neki bi vjerojatno željeli da sada napadne hrvatske generale koje je Haag optužio za navodne zločine, a to se od nje doista ne može očekivati.
Pokojni kardinal Kuharić u najtežim je danima Domovinskoga rata neprestano upozoravao na to kako Hrvatska u svojoj obrani nikako ne smije prijeći granice dopuštenoga te da naša obrana ne smije postati osveta. Neka gospodin pročita Kuharićeve govore i propovijedi iz toga razdoblja i vidjet će koliko se Crkva jasno određivala glede toga.
Mnogo se u posljednje vrijeme raspravlja i o pravima homoseksualaca u Hrvatskoj. Stajalište Crkve kao da se nije dovoljno čulo?
Crkva je o tome zauzela jasno stajalište. Interese homoseksualaca možda i treba zakonski regulirati, ali nikako u sklopu Zakona o obitelji.
Homoseksualce u Hrvatskoj nitko ne progoni. Mislim da je to dovoljno. Što bi još trebalo - da ih država potiče na homoseksualizam? Moram priznati kako sam u svezi takvih pitanja pomalo skeptičan prema nekim standardima koje nam nameće Europa. Guramo se u tu Europu, a nisam siguran da moramo prihvatiti sve ono što nam ona nudi. Ako već govorimo o mjerilima demokratičnosti, zar nije krajnje nedemokratično Hrvatskoj, kao zemlji u kojoj živi 90 posto katolika, nametati neke standarde koji su za tu većinu uvredljivi i neprihvatljivi, poput abortusa i eutanazije? Ja u takvu Europu ne želim. Hrvatska može vrlo dobro živjeti poštujući temeljna ljudska prava i slobode, a da ne mora po svaku cijenu prihvaćati sve što joj Europa ponudi.
Jedan crkveni velikodostojnik nedavno je izjavio kako bi Crkva mogla pomoći u stvaranju novoga naraštaja hrvatskih političara koji bi na političku scenu donijeli novi senzibilitet?
Na žalost, mislim da u Crkvi ima premalo takvih aktivnosti. Postoje inicijative i ljudi koji rade na tragu nuđenja političkoga svjetonazora nadahnutoga evenđeljem, ali bojim se da u Crkvi ima premalo izučenih teologa za takve aktivnosti. Ali, to je praznina koju treba ispuniti i Crkva može puno napraviti po tom pitanju.
Iluzorno je misliti da se svijet može mijenjati preko noći, ali se može mijenjati pojedinac i njegov odnos prema svijetu. Ovdje u Taboru pokušavamo pomoći ljudima i vratiti duh evanđelja u njihove živote i postupke. Probudi li se u ljudima takva svijest, mnogo se toga može promijeniti, pa i opće stanje u društvu. To je, doduše, sporiji put, no on ipak donosi opipljivu i jasnu promjenu
|
|
|