don Branko: Ljubav je čin vjere, tko slabo vjeruje slabo ljubi
24.02.2008., nedjelja
|
Duhovno – egzistencijalne krize ( Duhovne patnje ) “Odsutnost Boga u čovječijem srcu uzrok je modernih bolesti kao što su: neuroza, psihoze, strahovi i depresije.” Prof. Balthasar Stählin Svaka duhovna patnja nastaje kao posljedica otpada od Boga i transcedencije njegova duha, jer kada čovjeka napadne neko zlo ili mržnja on nastoji recipročno djelovati, uzvraćati zlom, mržnjom ili uvredama, nebi li se obranio od tog napada. Uvrijeđeni čovjek ne pomišlja na praštanje nego na osvetu, dakle na otpadanje od Boga. Međutim i sam biva zahvaćen zarazom mržnje,..., što stvara užasnu silu u tom čovjeku koja ga sve više udaljava od Boga, jer tamo gdje je grijeh tu nastaje destrukcija, strah pred Bogom, čovjek se osjeća gol, egzistencijalno pogođen u duhu, duši i tijelu. Naprimjer, ako nekoga veže požuda uz neko imanje, novac, zabave i slično, toj osobi postaje glavni životni smisao uživanje, svjetska slava, karijera itd. Dakle horizontalno napredovanje koje se snažno oslanja na svjetovno, materijalno – živi po zakonitostima ovoga svijeta, poprima mentalitet svijeta. Sveti Ivan kaže: ”Tko se prometne u prijatelja svijeta postaje Božjim neprijateljem”. Disfunkciju, odnosno ranu koja koči, zadržava i onemogućuje normalno funkcioniranje cijelog čovječjeg organizma (kompletnog njegovog bića) – duhovnog i somatskog, stvarajući pri tome bol, tjeskobu, depresiju, muku, užas, strah, ... nazivamo bolešću. Čovjek je preko duha spojen s Bogom, pa ako na tom spoju nastaje lom, onda se na nj. području javlja bol, strah od pomanjkanja “života”, nesposobnosti primanja duha. Govor je dakle o duhovno-egzistencijalnim krizama – o duhovnim patnjama (bolestima). Duhovne bolesti su negativno djelovanje u duhovnim organima, aktivnost Zloga koji se suprostavlja životu i nastoji ga potisnuti. Usljed tog djelovanja dolazi do ugrožavanja normalnih funkcija duhovne strukture koja tada počinje producirati suprotno djelovanje, suprotne efekte, suprotno od onoga kako bi normalno činio - npr. duhovni sadržaj pravde čini nepravdu; života počinje stvarati smrt. Čovjek koji je ugrožen zlim, požudom ili uvredom nije čovjek koji je mrtav u tom smislu da je jadan i ugrožen, kojega treba žaliti i pomoći mu, nego je i izuzetno opasan, sposoban producirati zlo, zavodljivost, ovisnosti i zle navike, mržnju, razaranje, ... nove uvrede. To je opasna stvarnost koja ugrožava i prijeti njemu i njegovoj okolini. Npr. ako je napadnuta čovjekova hrabrost tada na površinu isplovljava kukavičluk koji producira strah. Čovjek u strahu je spreman činiti svekolika zlodjela, činit će sve, ubijati ljude oko sebe kako bi se riješio svoga straha. Duhovna bolest je sila koja djeluje u dva pravca: agresivno tako što napada druge, nanosi im boli, patnje i uvrede muči ih i mrzi. Čovjeka muči svijest da je kriv što je tu u ovome svijetu, da je gurnut u njega; on nezna od kuda dolazi, radi čega je tu, što treba činiti i niz drugih egzistencijalnih pitanja. Te nejasnoće mogu često biti uzrokom agresivnosti, bjesnoća, psovanjima, osamama, napuštenosti itd. Iz svega toga proizilazi strah od bolesti, smrti,... kao egzistencijalna ugroženost, beznađe, očaj, poroci, ovisnosti, sotonizmi, sektaštvo,.... Zatim duhovna bolest djeluje i autoagresivno mučeći samoga sebe, tjerajući se u duboku depresiju pa čak i u suicid. Duhovni bolesnik je čovjek odijeljen od svoje Zaštite, prepušten sam sebi, opkoljen zlom vidi samo ljude, njihovu snagu, postaje preplašen, bježi da ni sam nezna kuda, nesposoban vidjeti izlaz iz beznađa. On jasno pokazuje suprotan sadržaj od psihičkog bolesnika koji nema snage boriti se protiv nekoga ili nečega, duhovni bolesnik je uvijek zao - zločest, nema perspektive – budućnosti, stalno se bori protiv svijeta i dobra, prepušten samome sebi i zlim silama oko sebe, vezuje se za svjetovno, bez Boga – ne oslanja se na Boga, patnja je smisao njegovog života. On je mentalitet svijeta, svim silama nastoji u tom svijetu naći sve što mu treba – sigurnost, sreću, zadovoljstvo,..., on je dakle ovisan o dobrima svijeta. Prvi i najteži oblik duhovne patnje nastaje tamo gdje se prekida čovjekov odnos; komunikacija s Bogom. Taj prekid, odnosno zatvaranje prema Duhu, stvara u čovjeku paniku, strah odnosno kataklizmičan pristup stvarnosti i istini. Duh ne može djelovati u duši, tamo gdje je grijeh ili neka povrijeđenost, osjećaj odbačenosti, ... nastaje stiskanje duše, odnosno nastaju bolesti duha. Duhovne patnje jednako treba liječiti kao i somatske i psihičke bolesti; odnosno međusobno se konzultirajući liječiti paralelno sve tri čovjekova područja. Čovjek koji drži da je smrt kraj svemu, ne zna ili ne vjeruje da postoji nešto i poslije smrti, gubi pravi smisao svog življenja, a njegov organizam konzekventno funkcionira samo u traženju tog smisla. Međutim obično se dogodi da on samo luta po površini, ne prepoznavajući prave vrijednosti života, jednostavno nije sposobnan živjeti vrednote: pravednost, umjerenost, mudrost, čistoću, svetost, ... Sav smisao kod tih ljudi svodi se na bogatstvo, novac, slavu,... koji samo zavaravaju, a nikako ne oplemenjuju smisao. Čovjek i ne primjećuje kako postaje sredstvo tržišnih manipulacija potrošačkog društva, koje je naročito eksponentno u zemljama Zapada. Imati smisao znači imati kuda ići, a bezglavo stjecanje velikih materijalnih bogatstava, imanja i slave je u suprotnosti sa smislom, jer se time gubi prostor u kojem bi duh mogao djelovati. Tamo gdje čovjek nije sposoban slobodno misliti, biti intelektualac, apstrahirati, stvarati pojmove, zapravo ići za Istinom, ako ne može biti slobodan za odluke i biti odgovoran razvija se osjećaj nesposobnosti, nemoći, odnosno bezvrijednosti u društvu. Posebno se ističe strah od poniženja i osjećaj, da radi svoje nesposobnosti, čovjek nije poželjan u društvu, da nema nikakav značaj i da nikome ne pripada. Pod utjecajem tih osjećaja u čovjeku slabi sposobnost komuniciranja sa drugim osobama i svakako se gubi povjerenje. Takva osoba pribjegava ogovaranju svih i svega. Nadalje slabi sposobnost komuniciranja s Bogom i sa sobom samim, on nije u stanju da sam sebi pogleda u lice, da proanalizira situaciju u kojoj se nalazi i da se prema njoj postavi odvažno, prihvaćajući stvarnost, sebe i druge takvima kakvi zbilja jesu. Obično se događa suprotno, događa se bježanje od stvarnosti, pribjegavanje alkoholizmu, drogi i drugim porocima. Živjeti vrednote znači biti discipliniran, odlučan, pravedan, ponizan, častan, čestit i umjeren. Duhovno zdrav čovjek je prije svega onaj koji svoj život temelji na pozitivnim normama življenja, normama koje osvježavaju život da bi tako nadišao vlastitu smrt, ne mireći se time da je smrt kraj svemu. Međutim one osobe koje nisu sposobne živjeti vrednote radi bilo kojih drugih interesa, sapinju svoj duh, opiru se protiv savjesti, tako nastaju konflikti u različitim dijelovima njegova duha, jer po savjesti želi biti dobar, a nedostaje mu čvrsta odluka da na tome ustraje. Dakle nastaje konflikt savjesti i htijenja, intelekta i prohtijeva, nemoć da se ugasi ono što u savjesti peče, što rezultira neodgovrnošću, grižnjom savjesti, depresijama. Kako nastaju krize Egzistencijalno - duhovne strukture? „Ostati daleko od Boga, ne znači izmaći njegovoj moći nego samo njegovoj ljubavi.“ (John Henry Newman – angl. obraćenik, poznati katolički kardinal) Ljudsko hodočašćenje po ovoj suznoj dolini, gdje vlada “knez od ovoga svijeta”, redovito je popraćeno njegovim strašnim utjecajem. Plod toga su raznolike bolesti, patnje, uvrede, nesporazumi, ranjenosti, progonstva, neimaština, ..., a sve, da bude još paradoksalnije, završava na žalost smrću. Tjelesno završava pepelom – zemljom, pa i ne čudi da tijelo žudi za zemaljskim svijetom, koji je kao i tjelesa jednako propadljiv. Dok se čovjekova duša ne ravna po zakonima propadljiva svijeta, nego ga nadilazi i ravna po zakonitostima duha, nije vezana na jelo, piće, zrak, ili pak nešto drugo, osim što je vezan na tijelo. Upravo ta vezanost duha na tijelo je ključna, jer tim putem duša reagira na sve ono što tijelo doživljava, skupa s tijelom proživljava sve muke i patnje što dolaze od ovoga svijeta, bespomoćno trpi. Čovjek počinje na izvjestan načim misliti u skladu sa stanjem u kome se nalazi njegovo tijelo i duša. Iskopavajući prilaze Pompejima, koji bi zasut pepelom vezuvskog vulkana 70. godine, radnici su pronašli ugljenisani leš jedne žene koja je držala pune ruke raznih dragulja, koje je željela spasiti videći prijeteću opasnost koja nadire od vulkanske prijetnje. Željela je spasiti ono najdragocjenije što je imala, ono što joj je najviše značilo, ali nije uspjela izbjeći navali pepela. Tipičan je ovo primjer ljudske vezanosti za zemaljska dobra, zanemarujući i odbacujući pritome stvarna dobra koja nam nudi nebeski Otac po svome Sinu – Isusu Kristu, neprolazna dobra koja nosimo sa sobom i u vječnost u zagrobni život. Boli ubijaju u čovjeku svaku nadu, zatvaraju i najmanji otvor životnog prostora u kome nastaje mračno beznađe, svijet u kojem se ne snalazimo, plašimo se, bivamo nesigurni, gubimo povjerenje, rezigniramo, zahvaća nas strah i depresija, samosažaljenje, život gubi svaki smisao, okrivljujemo sve pa i sebe same za tako teško stanje. Bol se u patniku zna izražavati i očajnički, agresivno, ali to je samo ono što se doima izvana, inače je to vapaj da ga razumijemo, da se za njega brinemo, da mu pomognemo, da ga ljubimo, a ne da ga mrzimo; on bi nas htio na taj način i prisiliti da mu darujemo ljubav. On se osjeća krivim, sve doživljava kao odbačenost, kao da je nepoželjan i da radi toga treba biti kažnjen, on stalno gleda svoje grijehe – krivnje i sve dublje tone u sužanjstvo grijeha ... Plod duhovnih patnji su: beznađe, očaj, klonulost, bezvoljnost, besmisao, tjeskoba, samosažaljenje, strah, nepovjerenje, depresije, rezignacija, agresivnost, suicid, ... Strah je simptom čovječijeg nepovjerenja koje ga čini nesposobnim da komunicira, surađuje s Bogom i ljudima. Nepovjerenje razdvaja ljude, budi osjećaj stalnog opreza – stanje alarma, stalne opasnosti od svega i svakoga; pa se može reći da u nepovjerenju svoje korijenje nalazi svaka duhovna patnja, jer vjera i život idu uporedo, nadopunjujući se nadom i ljubavi nalaze pravi smisao čovjekovom bitku, njegovoj egzistenciji. Čovjek radi svoga nepovjerenja troši strašno puno životne energije na zaštitu od svega što mu postaje potencijalnim neprijateljem. Čovjek po svojoj naravi teži za Bogom kao svojom egzistencijalnom potrebom, on u svome srcu nosi mnošvo ograničenih želja, ali njegovo srce trepti pod udarom neograničenih želja, kao što su želja za životom, apsolutnom ljubavlju, mirom, ..., i čeka da netko popuni tu prazninu srca. Obzirom na ograničenost čovjekova bića, ograničenog vremenom i prostorom, mogućnostima, ..., čovjek nije sposoban samostalno ostvariti svoje želje, niti je moguće ograničenim sredstvima udovoljiti apsolutnom nego to može samo apsolutno biće – Bog koji je apsolutan i neograničen. Odsutnost Boga u čovječijem srcu čini od njega mračnu pećinu (Platon) u kojoj se nakupljaju sumnje, zavist, nemir, mržnja, ..., razni oblici zala, ratovi. Treba iz “pećine” izići vani u neograničeno prostranstvo harmonije ljepote, mira i svjetlosti. Čovjekovo srce treba natopiti vrednotama Apsolutnog, dovesti ga na izvor ljubavi, na onaj Izvor koji je na sebe primio svaku ljudsku krivnju i otkupio nas na križu. Bit duhovno-egzistencijalnih kriza je kao što znamo otpad od izvora života, slijedom čega dolazi do aktivnosti zloga koji se suprostavlja životu. Usljed takovog djelovanja dolazi do ugrožavanja normalnih funkcija (disfunkcija) duhovno-egzistencijalne strukture, koja tada počinje djelovati kontraproduktivno. Možemo reći da su ta događanja glavnim uzrokom svih ljudskih patnji, kriza i problema. Onog trenutka kada se između čovjeka i Boga postave bogovi ( bogatstvo, novac, užici, ... ) Boga se doživljava kao suparnika, nešto što je nepoželjno, nešto što samo smeta. Na površinu čovjekova života isplovljava njegovo JA , koje tada po svojoj slobodnoj volji vodi čovjeka putevima bez Boga, putevima svijeta. Dakle, čovjek poradi grijeha nije više sposoban da spozna stvarni značaj dobra, istine i ljepote. Duh djeluje preko duhovne strukture i ulaza u egzistenciju kako bi egzistencija bila uopće postojana, zdrava i funkcionalna. Drugim riječima ako je ugrožen bilo koji dio duhovne strukture to se odmah odražava i na čovjekovu egzistenciju koja je također ugrožena, jer u njoj ne može funkcionirati egzistencijalni nagon za dobrim, istinitim i lijepim, kompletno čovjekovo zdanje biva razjedinjeno gubi se jedinstveni sklad trojstvenog djelovanja, bez koga je život nemoguć. Dakle grijehom, zlom, požudom i uvredom disfunkcionirani “organi” duhovne strukture nemogu posredovati ni istinu, ni dobrotu, a ni ljepotu, jer se čovjekova volja opredjelila protiv tih vrednota. Čovjek u sklopu svoje egzistencija kao stvarnosti tubitka ima nešto što mu je prirođeno, a to je znanje ili spoznaja, zatim htijenje ili volja i na kraju djelovanje ili akciju. Čovjek po svojoj naravi, svojoj egzistenciji ima spoznaju da bi trebao biti dobar, djelovati pravedno po istini i živjeti samo ono što je lijepo, ali je istodobno vođen svojom vlasititom voljom pa se često puta opredijeli i protivno tim iskonskim vrednotama blokirajući pritome normalno funkcioniranje duhovne strukture. To je pojednostavljena slika procesa nastajanja duhovnih kriza, što u konačnici rezultira životnom oskudicom duha, patnjama, bolima, propadanju čovjekova duha itd. Glavni uzroci duhovnih kriza su: zlo ili Zli, požude i uvrede. Zlo, patnja i ovisnost su u biti simptomi duhovnih bolestiju koji se ne moraju pojaviti skupa u isto vrijeme. Kod jednih se može pokazati simptom zloga, dok je kod drugih taj simptom negdje u podsvijesti. Zli je onaj koji nagovara, kuša i navodi čovjeka na zlo, nudi, obećaje sve i svašta, kako bi ga odvojio od Boga, a čovjek postaje zao kada prihvati i čini to zlo. Djelovanje zla – Zloga može se usporediti sa djelovanjem virusa. Požuda zavodi čovjeka da čini ono što on nebi htio, navodi na opakost, odvraćanje od Boga, a priklanjanje stvorenju – idolima, modi, novcu, izgledu, bogovima u životu tog čovjeka. Požuda djeluje poput bakterija.Uvrede – Svaki čovjek je svjesno ili nesvjesno izložen uvredama drugih koje trpimo i nosimo od svoga začeća što ostavlja snažne tragove na osobi, a očituje se u obliku duševne boli i patnje. Ako je učinjeno nekakvo zlo bilo prema kome ili čemu kao posljedica proizilazi agresivnost – (bilo verbalna ili djelatna), zatim oholost, nesposobnost za pokajanje, ogovaranje i optuživanje drugih za njihove patnje i grijehe, nepristojne i ružne riječi i prijetnje,... Zli je uvijek subjekt, osoba, odmetnuli anđeo – svjetlonoša, dok je zlo na neki način oblikneke magijske sile koja ljude u grijehu veže, ali nije subjekt, nije osoba. ( !!! ) Stoga ćemo razlikovati dvije vrste oslobađanja od zla. Od zla se oslobađa molitvama otklinjanja – oslobađanje ropstva grijehu, kod Krštenja oslobađanje djeteta od ropstva iskonskom grijehu, a od Zloga njegovim istjerivanjem iz opsjednute osobe – egzorcizmima. Požuda je vezanost uz bilo koje ograničeno dobro iz čega proizilazi otupljivanje sposobnosti za apsolutno – trajno, neograničeno dobro. Požudu prepoznajemo po ovisnostima svih vrsta, koje su rezultat čovjekova otpadanja od Boga, odnosno upražnjavanje mjesta ograničenim dobrima, vezujući se egzistencijalno za njih – biti egzistencijalno ovisan o njima i njihovoj “slasti”. Ovisnost se također, ukorjenjuje u čovjekovom zdanju usljed bavljenja nekim od okultnih ili spiritističkih praksi koje ga zarobljavaju i čine vezanim uz sebe. Onaj koji je vezan požudom osjeća intuitivni nagon da se opravdava, jer zna da radi nešto što je suprotno dobrom, stide se i skrivaju, pa stoga pribjegava laganju. Požudna dobra (droga, alkohol, novac, ...) ili sredstva kojima do njih dolazi nisu mu uvijek dostupna pa je prinuđen da do njih dođe krađom. Takovo, nesocijalno ponašanje goni ga u strah i bijeg od kuće, roditelja, od društva pa žive samotno u getou sličnih ovisnika, kao lutalice. U slučaju ovisničkih kriza ili ozbiljnijih fizičkih ugroženosti znaju biti i agresivni, pa čak i zli. Uvredu prepoznajemo po tjeskobnom stanju koje zrači osoba, takav čovjek se osjeća odbačenim i nesigurnim, napadnutim i poniženim, sav je zgrčen i bježi kako bi izbjegao ponovni “udar”. Uvrijeđen čovjek se osjeća i prezreno od drugih, omalovaženim i manje vrijednim nego drugi što ih goni u samosažaljenje u depresiju. Simptomatično je i to da uvrijeđena osoba osjeća i takozvanu krivu krivicu, vjeruju kako uvrede dolaze otuda da su nekada i negdje nešto skrivili, nekoga povrijedili ili oštetili, pa ih ta krivnja progoni iz koje jednostavno ne mogu van. Krivica jednostavno pomuti emocije i afekte, razum, intelekt i savjest, tako da su nespsobni trijezno misliti i prosuđivati što ih dovodi do ludila, stiske - što, ako se ne uoči na vrijeme i ne spriječi / izliječi, često završava suicidom. Uvrede se odražavaju i u obliku posttraumatskog stresnog sindroma – PTSP, a to je ono što po svojoj prirodi pošteni ljudi koji su sudjelovali u vojno – ratnim i sličnim operacijama, doživljavaju nakon povratka s bojišta kao teško opterećenje na savjesti, kao teški grijeh i krivnju koju ničim ne mogu okajati, zatvaraju se i idu u osamu; u biti trebaju nekoga koji će ih razumjeti i voljeti, što je za njih opravdanje da njihova krivnja nije smrtonosna, tj. postoji netko tko me razumije, voli i tko mi vjeruje i prašta mi. Kao i kod krivice, u slučaju PTSP još i više dolazi do izražaja posezanje za samoubojstvom kao sredstvom oslobađanja od neizdrživih grižnji savjesti itd. Postabortivni stresni sindrom - PASS periodički, u određenim razmacima prati žene koje su abortirale, njihove muževe, one koji su obaviljali abortus ili na bilo koji način (nagovorom, savjetom,.) pridonijeli tom teškom činu, pa čak i djeca koja su začeta, odnosno koja su se rodila poslije tog abortusa. Te osobe strašno pate i uglavnom postaju agresivni jer su tim činom razoreni najvitalniji dijelovi duhovne strukture ( savjest, kultura, intelekt, srce , religiozna čovjekova dimenzija), odvaja ga od Boga, tim još više ako se unutar Crkve nema dovoljno potrebnog razumijevanja za takovo što nego se uz to još i oštro osuđuje. Podjela duhovnih patnji po vrsti Egzistencijalne patnje u osnovi pogađaju svakog pojedinca, niti ijedan ljudski rod nije od njih pošteđen. One nastaju usljed toga što čovjek nije u stanju da prepozna pravi smisao sveukupnog svoga bitka, svega onoga što ga pogađa, stišće. On zna da postoji, ali što je to uopće JA, što je to unutarnji doživljaj, samosvijest. Čovjek kaže: “ Ja znam, da sam to ja; ja znam, da ja znam, da sam to ja, ali kako to...?” Zašto uopće postoji samosvijest i zašto se događaju nutarnja doživljavanja? Kako bi smo i dali bi uopće funkcionirali da nemamo svijesti,... Zašto nebi, odnosno da li bi uopće postojao da se moja mama udala za drugoga ...? Zašto se “događaju” vanbračna djeca? Što o sebi misle djeca rođena tri ili više godina poslije očeve smrti, naime začeta vještačkim osjemenjivanjem ...? Što život znači i kako izgleda kod neželjene, odbačene ili adoptirane djece? Čovjek nije spreman nositi se sa svojom stvarnošću, svojom konkretnom situacijom i nije spreman prihvatiti svoje patnje i smrt. Biva zbunjen, ne snalazi se, nervozan, oboljeva, a da i nezna radi čega i kako. Čovjek je sam sebi najveći, nerješivi misterij. Bazične (bolesti) patnje nastaju od trenutka začeća pa sve do treće godine dječijeg života. U tom razdoblju dijete proživljava razne traume i šokove, koje su takorekuć sudbonosno usmjerenje njegovom daljnjem razvoju i ponašanju. Čestoput se događaju razvojne blokade u intelektu ili emocijama, a često postaju i psihički bolesni, ili nesposobni za školu. Istraživanja su pokazala da svaki od nas u majčinoj utrobi osjeća svaku pojedinost pa sve do 6- tog mjeseca poslije rođenja. Djete čak osjeća i to da li je prije njega u majčinoj utrobi bilo abortirano dijete, ili ako je majka morala za vrijeme trudnoće teško raditi ili je bila bolesna, ili ako se roditelji dogovaraju o nj. nerađanju. Majčini osjećaji se i te kako manifestiraju na dijete, što izaziva osjećaj nevoljenosti, odbačenosti, strah i tjeskobu. Djeca kasnije postaju agresivna i depresivna, uglavnom završavaju kriminalitetom, samoubojstvom, ovisnostima ili slično. U tom bazičnom razdoblju odlučuje se dakle dali će čovjek kasnije vjerovati Bogu i ljudima ili neće. Jako dobro se zna, kakve reperkusije u sebi nose nepovjerenje, predrasude, sumnja,..., što je uglavnom rezultat manjka ljubavi i razumijevanja. Stoga je izuzetno važno željeti i voljeti dijete da bi se ono moglo ispravno razvijati. Aktualne (bolesti) patnje su one povrede (vrijeđanja), različite rane i tjeskobe, neuspjesi, ..., koje nastaju od treće godine pa do smrti, dakle cijelog života. Grješni svijet – suzna dolina u kojoj mramo hodočastiti svojim životom, čini nas svojom žrtvom bičem slabosti, padova, grešnim bićem. Inkubirani grijeh, duboko usađen u čovjekovu biću, po odgovornosti rezultira osjećajem kažnjenosti, što stvara destruktuirajuće rane na području nj. duha. Dakle, teško je, ili pak nemoguće je govoriti o potpunom zdravlju, jer ako želio biti konstantno zdravi onda se terbamo svako- dnevno liječiti, odnosno moliti, kako bi uvijek prije lijeganja izmolili oslobođenje od svega što nas muči, stišće, izmolili od onoga koji je apsolutno zdrav, a to je Stvoritelj, dobri Bog. Duhovne bolesti prema vremenu nastanka Ptrekonceptulne bolesti su one bolesti koje nastaju prije začeća, u obliku raznih sklonosti na duhovne bolesti, (sklonost - psovanju, piću, pušenju, mržnji, ogovaranju, nepraštanju, svađi,...), koje se, kao i sklonosti na psihičke i tjelesne bolesti, prenose na dijete od roditela i praroditelja, sve do unazad sedmog koljena. Razne teške bolesti nekih članova u obitelji, ili pak samoubojstvo, namjerni pobačaji, svađe sa susjedima posebno neki teži slučajevi krvavih tučnjava, ili ako se netko bavio okultnim praksama i slično, te ako je netko u obitelji bio ateist, može se kao sklonost odraziti na dijete, a kasnije na nj. kao odraslu osobu. . Dakle na potomke se prenose sklonosti na grijehe, a ne grijesi. Prenatalne bolesti su one bolesti koje nastaju za vrijeme trudnoće i vrijeme rađanja, te su uvjetovane trudnoćom i stoga podpadaju pod kategoriju bazičnih bolestiju. Trba znati da je trenutak rađanja od iznimne važnosti za duševni razvoj djeteta, jer ono svjesno doživljava svaku pojedinost koja se oko njega događa: dali je porod bio težak ili ne, kako se osjećala majka prije i za vrijeme poroda, da li je trebalo biti “inkubirano” radi prijevremenog poroda, da li se osjećala radost njegovu dolasku na ovaj svijet i.t.d.? Posljedice porđajnih nelagodnosti izražavaju se kasnije na djetetu kroz osjećaj ugroženosti, agresivnosti, samosažaljenja, nepovjerenja, nastojeći time prisiliti druge da ga prihvate, da bude voljeno. Postnatalne bolesti nastaju poslije rođenja i manifestiraju se a) u čovjekovoj savjesti, b) u čovjekovom srcu, c) čovjekovoj volji i d) na području medium psihoze. Na području savjesti nastaju bolesti koje su produkt djelovanja grijeha i drugih zala što se manifestira na osobu koja griješi jednako kao i na one kojih se taj grijeh ili zle radnje dotiču, a usljed čega u savjesti nastaje strašan konflikt i grižnja savjesti. U čovjekovom srcu nastaju povrede, duboke boli usljed međusobnog vrijeđanja i jako se dugo nose i teško liječe. Povrijeđena osoba u svome srcu razvija mržnju, osvetoljubivost, ogovaranje, takorekuć sve ono čime bi mogao uzvratiti na uvredu. Djeca na primjer mogu njihov boravak u jaslicama ili vrtiću doživjeti kao pokušaj da ih se roditelji riješe, kao da nisu voljena, osjeća se bez roditeljske odsutnosti nesigurno i ugroženo. To se zna duboko urezati u srce djeteta koje tu bol nosi, a da i ne zna od kuda potiče bol i gdje joj je uzrok. Čovjekova volja je prostor gdje se ispoljavaju bolesti požude tijela, očiju i oholosti života. Požuda je tjelesna / psihosomatska želja odnosno nutarnji nagon za nj. ispunjenjem, udovoljenjem. To je međutim moguće, samo ako čovjek pronevjeri svoj duh, odnosno vrednote na koje ga upućuje savjest. Čovjek kao biće duha čezne, on želi živjeti vrednote, ali tijelo koje je materijalno i ograničeno suprostavlja se čežnji duha, veže se preko tjelesnih požuda za “užitke”, novac, bogatstvo, psovku, klevetu,...,. Požuda sputava volju, tako da ona nema snage ostvariti duhovnu čežnju življenje vrednota. Nije teško zaključiti kako usljed svega ovoga nastaju teški sukobi i previranja između savjesti i tjelesnih požuda. Na području medijum psihoze nastaju sve one bolesti, ovisnosti, devijacije duha usljed bavljenja raznim okultnim praksama, ezoterijama, spiritizmima, magijom, Osoba koja ima doticaj s tim praksama ili da u njima prakticira i sudjeluje, doživljava strašne traume i priviđanja, čak se događaju i samoubojstva ili se pak osjeti slabljenje intelektualnog razvoja pa i u smislu svekolikog psovanja. Skoro pa neminovno, od tih vrsta oboljenja postaje se i psihički bolestan. __________________ zlo požuda uvrede krivica ovisnost patnje grijesi ateizam nesposobnost za ljubav poroci oholost hladnokrvnost vezanost ovisnosti agresivnost griž. savjesti osjećaj krivice autoagresivnost strah, nepovjerenje strah mržnja agresivnost samosažaljenje depresija ogorčenost beznađe besmisao bijes ... depresija Zlo, patnja i ovisnost su u biti simptomi duhovnih bolestiju koji se ne moraju pojaviti skupa u isto vrijeme. Kod jednih se može pokazati simptom zloga, dok je kod drugih taj simptom negdje u podsvijesti. Zli je onaj koji nagovara, kuša i navodi čovjeka na zlo, a čovjek postaje zao kada prihvati i čini to zlo. Požuda zavodi čovjeka da čini ono što on nebi htio, navodi na opakost, odvraćanje od Boga, a priklanjanje stvorenju–idolima, modi, novcu, izgledu, bogovima. Uvrede – Svaki čovjek je svjesno ili nesvjesno u prilici vrijeđati nekoga odnosno biti izložen uvredama drugih koje trpimo i nosimo od svoga začeća što ostavlja snažne tragove na osobi, a očituje se u obliku duševne boli i patnje. Zlo, požude i uvrede, kao uzroci duhovnih bolestiju djeluju na sveukupnu duhovnu strukturu, ali na savjesti, umu i duhovnom srcu ostaju najmarkantniji tragovi. |
