Saga se nastavlja….

25.09.2007., utorak

Oduvijek sam htjela imati psa. Bila sam ljubomorna na sve setace pasa, cak i onda kada su psecu kakicu rukom morali skupljati u plasticne vrecice.

Moja majka je uvijek imala dobre i razumne argumente zbog cega pas u nasem domu ne bi bio sretan. Moja neodgovornost je uvijek bila na tapetu, kao i nedostatak dvorista, jer smo naime, zivjeli u stambenoj zgradi.

Dolaskom u Kabul sve se promijenilo. Odmah smo iznajmili kucu sa dvoristem, a moja mama i njeni argumenti bilu su daleko.

I tako, dok smo jedan dan hodali prema pekari na kraju nase ulice, zaculi smo skicanje iz obliznje otvorene kanalizacije. Tri psica, brckala su se u plitkoj, zelenoj mjesavini prasine, vode, ostatakaka hrane, urina i fekalija.

Izvukli smo prvog kojeg smo dohvatili i odnjeli ga kuci. Nakon kraceg vijecanja i strucnog misljenja nasih susjeda zakljucili smo da je pas zenski, te smo je nazvali Luna.
Luna sada ima preko godinu dana. Iz malenog i neuhranjenog klupka dlake razvila su u psinu koje se boje i susjedi i Ehsan.

Upravo Luna je u meni uspjela probuditi strah, te sam prijetnju duha (dzina) koji se navdvio nad nasu kucu pocela shvacati ozbiljno.

Vratila sam se kuci s posla, i pazljivo provirila kroz vrata. Cudnovato, posmislila sam, kada Luna nije dotrcala. Obicno me napadne cim udjem u dvoriste, skace, veseli se i mase repom. Jucer nista.

Umjesto jurnjave po dvoristu, ustrasenog pogleda je zurila u podrumski prozor. Pogledala sam, ali nisam vidjela nista sto bi moglo privuci njenu paznju.

“Pogledaj Lunu,” rekla sam ustraseno muzu. “Mozda cuje vodu u cijevima”, pokusao je muz naci logicno objasnjenje. Usli smo u kucu, skuhali kavu i vratili se u dvoriste. Luna jos uvijek ustraseno zuri u prozor.

Muz: Idem pogledati sta je to dole

Ja: Dobro ali pazi

Muz: Ama nije to nista.

Sisao je u podrum. Kada je iz podruma zacula zvuk, Luna je ustraseno odskocila, okrenula sam se i opazila crne sjenke kako se prevlace preko zidova. “To su oblaci,” tjesila sam se.

Muz se vratio iz podruma.

On: Dole nema nista. Mozda je stvarno voda.

Ja: Ama ne znam, cini mi se da sam vidjela neke sjenke na zidovima.

On: Ma ne budali

Ja: Ama jesam kao da je nesto preletjelo iz podruma kada si ti upalio svjetlo i sakrilo se u predsoblje.

Odvela sam ga do zida gdje sam vidjela „sjenku“. On je upalio svjetlo na ulazu u kucu. Luna je pocela tajanstveno skicati i vrtiti se u krug. Opet smo pogledali sta bi to moglo privuci njenu paznju.

Na zidu je stajala ogromna, smedja bogomoljka.

- 10:39 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	rujan, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

S ulica Kabula i malo sire

Opis bloga

Linkovi

Pise

Ja sam...

25.09.2007., utorak

Saga se nastavlja….