nedjelja, 20.04.2008.
Bla, bla
Evo jedne male činjenice:
Umrijet ćete.
Koja je vaša reakcije na spomenutu činjenicu??
Zabrinjava li vas to?
Mene ne...oduvijek sam znao da je smrt ključan dio života. Sve što ima početak mora doživjeti kraj.
Mislim da smrt nije zlonamjerna, nije okrutna, nije nasilna...smrt je naprosto posljedica.
Kako smrt izgleda?? Pa mislim da je dovoljno da pogledate u ogledalo i vidjet čete ju. Dok tražite ogledalo nastaviti ču s svojim uobičajenim bljezgarijama.
Pošto neznam što da vam velim reči ču vam da je danas Hitlerov rođendan. 20.travanj1889. Uz to je i dan marihuane....čudna slučajnost nema što...
Jeste li ikada blokirali bol i smijeli se dok je bol postojala nepodnošljiva? Ja osobno volim to raditi. S vremenom bol slabi. A vi se i dalje smješite jer sadda ste spremniji na ono što če svijet baciti na vas...spremniji ste na bol, uvrede, poniženja i odbijanja. Sječate li se kada ste prvi put umrli? Ja ne. Možda je to bilo kada sam prvi puta bi prebijen i gutao svoju krv na hladnom pločniku dok je kiša polako padala. Ili pak kada sam osjetio prekrasnu mržnju kako gori u meni i razvija se. Možda kadda sam upoznao depresiju svu njenu hladnoču i prazninu. Svako malo osječam se dovoljno loše da mogu reči da sam umro. Volim taj osječaj recite da sam mazohist. ali ja to volim. Dok u meni polako trune i zadnji trag savijesti a moja duše se grči dok želi pobječi iz mog tijela ja uživam. I nastavljam živjeti potpuno smiren na površini, dok svaki rez na mojoj koži otkriva mržnju i depresiju ogromnih razmjera Autodestruktivnost....zanimljivo kako ljudi imaju naziv za svaki pojedini osječaj (pa i više naziva za neke). Dok se utapam u moru alkohola, gledam nebo tvoreno od LSD-a, svako drvo u ovom svijetu napravljeno je od marihuane, plaža se sastoji od kokaina, u daljini žujem žubor rijeke kokaina i zamišljam polja antidepresiva. tonem sve dublje prema smrti koja me zove svojim zavodljivim glasom...njena prilika lebdi iznad mene, a njena odvratna ruka poseže za mojom dušom. Budim se okupan znojem, prazan iznutra, a kroz kralježnicu mi se širi neki lagani strah koji kao da me hladi i opušta, paranoja, smrt s mojim licem zaogrnuta crnim plaštem u svijetu koji je tako prekrasan....hm....ionako rijetko kada znam što sam sanjao....
