U posljednjih pet dana izgubila sam deset godina života. A kako? Evo kako:

DAN PRVI: U četvrtak je napokon kucnuo i taj, za mene dugo očekivani trenutak zaključivanja i solemnizacije ugovora o stambenom kreditu… Vlasnik stana, ovaj mamlaz od kojeg sam stan kupila (u daljnjem tekstu: mamlaz) trebao je biti prisutan u četvrtak (dakle, prije pet dana) kod javnog bilježnika jer je i on trebao potpisati ugovore. I tada je započela moja noćna mora…. U četvrtak u dogovoreno vrijeme, mamlaz se NIJE pojavio. Jednostavno se nije pojavio. Bez najave, bez upozorenja i bez opravdanja. Zovem mamlaza na mobitel – ne javlja se! Zovem njegovu tajnicu, tajnica kaže da se mamlaz njoj nije javio već nekoliko dana i da uopće ne zna gdje je!!! Tada je, prvi put u ovih zadnjih pet dana, zazvonio mali alarm u mojoj glavi predosjećajući veliku nevolju! Pokrenem cijelu uzbunu u gradu, zovem sve poznate i nepoznate koji znaju mamlaza i koji bi eventualno znali gdje je i kako doći do njega. NITKO NIŠTA NE ZNA!!!! Svi oni koji su se do tada busali o prsa i hvalili se kako je mamlaz (inače poznati investitor u gradu i šire) njihov "najbolji frend", sad su se odjednom povukli u svoje mišje rupe, jer nisu ni oni znali gdje se njihov pajdaš krije i skriva posljednjih dana… a kakvi su to prijatelji koji ne znaju gdje su im prijatelji?...

DAN DRUGI: Nakon neprospavane noći, u petak ujutro, zovem ga već od ranog jutra. Ne javlja se! Šaljem mu poruke, u početku vrlo pristojne, no što su minute odmicale, to su i moje poruke odmicale u nepristojnom smjeru. Možda su upravo te nepristojne poruke ("Pa, dobro jeste li Vi normalni?" - bila je jedna od njih) nekako, barem malo utjecale na to da se on ipak udostoji odgovoriti na moj poziv!!! O, Bože dragi, nisam znala hoću li plakati od sreće što se javio, hoću li se smijati, ili ću ga poslati u biiiiiiiiiip materinu !!! No, dobro, morala sam se ipak suzdržati, jer je mamlaz inače u gradu poznat po tome da je JEDNA VELIKA NEODGOVORNA KRETENČINA !!! Dakle, dogovorimo novi sastanak kod javnog bilježnika za ponedjeljak ujutro u 9:00 (to je bilo danas).

Vikend je donio nesanicu… slabe živce… osjetljivost na svaku i banalnu glupost… svađe s dragim zbog tankih živaca…

DAN PETI: Danas, u ponedjeljak, u dogovoreno vrijeme, 9:00, on se, naravno i opet NIJE POJAVIO! Zovem ga na mobitel – opet se ne javlja! Javlja mi prijatelj da je čuo da je on ustvari u Švicarskoj i da dolazi tek krajem tjedna. Kakav nemili kraj tjedna, kakva nemila Švicarska, meni je isplata kredita vezana za utorak i do tada cijeli postupak i na sudu mora biti gotov!!! E, tada je alarm u mojoj glavi (onaj koji se prije pet dana tek počeo lagano oglašavati) iz svega glasa zakreštao, bolno i mučno, iz mojih ušiju, očiju i ostalih otvora na glavi sukljao je dim, a u glavi su se redale scene jedna za drugom – kako udaram mamlaza ogromnim batom po glavi, a on jauče i moli za milost; ili kako davim mamlaza žicom, on pokušava doći do zraka i pokazuje mi rukom da će potpisati sve što želim, a ja se histerično smijem i ne popuštam stisak oko njegovog vrata; ili kako mu nanosim ozljede nožem po cijelom tijelu i puštam ga da u bolovima iskrvari... prestrašno, ali doveo me do točke s koje više nije bilo povratka…

Histerično prebirem po mobitelu, zovem ga, zvoni, ne javlja se… Ne odustajem, ponovno ga zovem, zvoni, ne javlja se… ne odustajem, ponovno ga zovem, zvoni, ne javlja se… I tako neprestano sve dok nakon-nemam-pojma-ni-ja-više-koliko-poziva, nisam čula s druge strane njegovo nonšalantno-ništa-se-nije-dogodilo: "Haaalo?"….
"PA, DOBRO DI STE VI?" dreknula sam na njega nimalo nonšalantno,
"A što?"
"Što? ŠTO?!!! Je li vi znate di ste trebali biti jutros u 9:00?"
"Ajooj, kod javnog bilježnika…", nonšalantno,
"E, e, e kod bilježnika… a JESTE li bili? NISTE!!!!!",
"Ahaaa, no, dobro, evo sad ću ja za pola sata doći tu! U redu?"
"U redu???!!!!! Nije u redu jer ste tu trebali biti još u četvrtak…."

***

… uglavnom, cijela priča je sada gotova, mamlaz je ipak u toku današnjeg dana (ali ne u roku pola sata kako je bio najavio) došao kod bilježnika i potpisao ugovore. Ja ga još nisam vidjela, ali možda za njega i bolje … vidjet ću ga za koji dan, jer još ima nekih sitnica za dogovoriti, no vjerojatno će se do tada smiriti i ova bujica ubilačkih nagona koje gajim prema njemu…

Ostaje mi još jedna stvar – izlječiti slabe, jadne, izmoždene, istrošene, oronule, ostarjele živce, jer me sutra čeka borba sa sudom koji bi mi, kao, khm, predmet trebali riješiti u roku od 5 sati… hahahahahaaaahaaaaa… sada se zbog bespomoćnosti histerično smijem jer sam shvatila da će to biti nemoguće…

Stan je bio prilično jeftin kad se gledaju cijene na tržištu… ali mu je ovime itekako porasla cijena. Kad ga budem prodavala jednog dana, naplatit ću svaku *ebenu minutu današnjeg dana…

da je ......

... nemoguće poljubiti vlastiti lakat,

... Coca-Cola originalno bila zelena,

... kvakanje patke ne radi jeku,

.. svaki kralj u kartama predstavlja jednog velikog kralja iz povijesti: Pik - Kralj David, Tref - Aleksandar Veliki, Herc - Karlo Veliki, Karo - Julije Cezar,

.. ako pomnožite 111,111,111 x 111,111,111, dobit ćete = 12,345,678,987,654,321,

... ako na statui, koja se nalazi u parku, konj ima obje prednje noge u zraku, osoba (koja je na konju) je poginula u borbi; ako je konju samo jedna prednja noga podignuta, osoba je umrla od rana zadobivenih u borbi; a ako su konju sve četiri noge na zemlji, osoba je umrla prirodnom smrću,

... ime Jeep dolazi od američke vojne skraćenice "General Purpose vehicle,G.P.,

... u Pentagonu ima duplo više WC-a nego što je potrebno. Kada su ga gradili, zakon je zahtijevao odvojene WC-e za crnce i bijelce (buaaaaaaaa, dolje rasisti !),

... nemoguće je kihnuti otvorenih očiju (istina, pokušala jutros kad sam dobila ovaj mail, posljedice su prestrašne),

... dešnjaci u prosjeku žive 9 godina duže nego ljevaci (buaaaaaaa, nije istina),

... buba poznatija pod nazivom "bubašvaba" može živjeti devet dana bez glave, prije nego što umre - OD GLADI,

... slonovi su jedine životinje koje ne mogu skakati (sva sreća! ),

... komarci imaju zube,

... u staroj Engleskoj ljudi nisu smjeli voditi ljubav bez odobrenja kralja (pogotovo ako se radilo o članu kraljevske porodice). Kada je par htio imati djecu, morali su zatražiti dozvolu monarha, koji bi im predao pločicu koju su oni potom zakačili na vrata svoje sobe. Na pločici je pisalo: "Fornication Under Consent of the King" (ili skraćeno F.U.C.K.). Ovo je i porijeklo riječi koju ste upravo pročitali!

... za vrijeme secesijskog rata, kada su se trupe vraćale u svoje Kartele bez gubitaka, pisali su na jednoj velikoj tabli "0 Killed" (nula poginulih). Odatle izraz "O.K." - sve dobro.


NAPOMENA: Ovaj je post nastao za vrijeme radnog vremena kao posljedica nemam-ništa-baš-pametno-za-reći-ne-da-mi-se-ništa-raditi-i-hoću-kući-a-ako-već-ne-mogu-kući-onda-evo-ovo... :))))))))

Dakle, zahvaljujući Big Blue dobila sam zadatak, koji se kao dobroćudni virus ovih dana širi blogosferom, da o sebi kažem "pet stvari koje niste znali o meni"… S obzirom da nisam baš dobra u samoanalizi (u samokritici sam jako dobra, ali neću sad baš ružne stvari pisati o sebi…) nije mi bio nimalo lagan zadatak.

No, pa da krenemo od br. 1:

1) po pričama moje majke, progovorila sam prilično rano, a prohodala prilično kasno, što je odraz i mojih glavnih karakteristika kroz život – užitak mi predstavljaju zanimljivi razgovori (ne moraju biti smisleni i dubokoumni) i pričice uz čašicu vina, udobno zavaljena u fotelju… Da, khm, čašica vina je pri tome jako bitna karika… ,

2) kad mi se plače, ne mogu sakriti suze niti se suzdržati da ne plačem. Kad to žele, suze same klize niz moje lice naočigled mase ljudi koja bi se u tom trenu eventualno nalazila oko mene. Ne mogu ih kontrolirati, niti zaustaviti, a niti one biraju mjesto ili vrijeme da kliznu niz lice. Jedini razlog mojim suzama je nepravda. U bilo kojem obliku. Bilo ona realna, svakodnevna, stvarna, bilo ona u filmovima, u dokumentarcima, u ljudskim pričama… ,

3) prilično sam flegmatična prema životu, netko bi rekao – neozbiljna, a ja kažem - nonšalantna. Glavni moto mi je: "Lako ću…", a ako vidim da baš i neće biti lako, onda imam rezervni moto: "Ma već ću ja to nekako…",

4) i dalje ponekad kažem (i lažem) da imam 29… ne znam zašto, "izleti" samo od sebe…,

5) u nezanimljivom razgovoru (tu ne spadaju oni pod br. 1) često odlutam u mislima (znam, jako nepristojno), isključim se iz razgovora i pustim sugovornika da melje o čemu li već melje. Kad se opet vratim u zbilju, samo kažem: "A je l'?", i ponovim njegove zadnje dvije, tri riječi i dodam na kraju upitnik, a to je obično dovoljno da sugovornik na to iznese jednu kratku verziju dotadašnjeg monologa tako da ja uspješno pohvatam sve bitne konce… Ali, to nikad, nikad, nikad, ne koristim u razgovorima s prijateljima… Razgovori s prijateljima spadaju pod razgovore opisane pod br. 1 !


U početku se nisam nikako mogla sjetiti tih 5 stvari o kojima bih pisala, a sad kad sam počela, ne bih stala… No, pet je pet, držimo se pravila, a ja prenosim zadatak na sljedeću petorku, a to su:

stereokemija
galadlier
leni
Tedica
plava mala

I još jedna mala napomenica, danas mi je godišnjica bloganja… Tog 10.01.2006.g. kad sam počela pisati blog, mislila sam da me nitko nikada neće komentirati i da nitko nikada neće navratiti do mene, a kamoli se ovamo vraćati…

Hvala svima, dragi moji blogeri i blogerice…

Zaista je ovo putovanje bilo ludo. U svakom smislu te riječi! I prije nego krenem dalje - želim vam svima lijepu, veselu i sretnu Novu....

Točno u ponoć 31.12. slavili smo ne samo ulazak u Novu godinu, nego i njihov ulazak u EU. Jedini pokazatelj da ta zemlja ulazi u EU bio je, na zgradi u centru grada, smješten pano s digitalnim pokazateljem broja dana koji je svakog dana odbrojavao koliko im još preostaje do tog "svečanog" trenutka. I samo to! Ni po čemu drugom ne može se skužiti da oni ulaze u EU. I sami bugari ne mogu tome vjerovati, a za Lijepu našu misle da smo mi već odavno u Europskoj Uniji. Toliko o njihovom poznavanju svjetskih zbivanja!

Glavno gradsko prijevozno sredstvo je taksi. Trolejbusi, tramvaji i autobusi su toliko rijetki da ih se ne isplati niti čekati, a taksi je toliko jeftin da je svima dostupan. U prometu, bugari su prilično mirni... rijetko se začuje da vozači živčano trube, ili da uopće trube... meni je to prvo zapalo u oko, jer ja sam njihov alter ego što se vožnje tiče. Nema gužve po cestama, niti nekog blesiranja i jurnjave... pohvalno što se prometa tiče...

Prosječna plaća im je 200, 250 eur-a, a mirovina oko 50 eur-a. Nama je tamo sve bilo jeftino. Za 50, 60 kuna u restoranima dobiješ bogatu i obilnu porciju hrane, od predjela, preko glavnog jela do deserta. Imaju bogatu ponudu vina i rakije, a s obzirom na cijene, nismo se štedili u ispijanju i jednog i drugog. Nepristojno je odbiti kad ti već nude, zar ne? Nisam ljubitelj rakije, ali ova bugarska mi je baš fino klizila...:))))

Kako smo na ovo putovanje otišli u agencijskom aranžmanu, imali smo par organiziranih izleta, a među ostalim imali smo i organiziranu tradicionalnu bugarsku večeru, s bugarskim specijalitetima, od kojih je glavna šopska salata (na komadiće narezano razno povće posuto naribanim sirom - mmmmm nešto fantastično). Osim te salate koja im se uvijek služi kao predjelo, glavna jela su im gotovo uvijek ili svinjetina (češće) ili piletina. Rijetko što drugo dolazi u obzir. No, hranu spremaju jako, jako, jaaaaaako ukusno... za prste polizat'... Večer je bila popračena i živom glazbom (iliti po naši - cajkama) i njihovim tradicionalnim bugarskim folklorom – što je bilo jako dojmljivo.

Prvi dojam o toj zemlji koji čovjek stekne prilikom samog prelaska granice je – katastrofalan: prljavština, smeće, jad i bijeda... No, kako smo se polako primicali glavnom gradu tako su i naši dojmovi bili sve pozitivniji. Cijela zemlja, osim glavnog grada (koji je stvarno prekrasan), zaista je jadna. Porušena, neizgrađena, nenaseljena... Kao da je prije deset godina tamo bio rat i da otada ništa nisu obnovili. Ono što mi je još zapalo za oko je manjak ulične rasvjete, čak i u samom centru grada. Malo je zastrašujuće noću hodati onim mračnim ulicama, pogotovo znajući da je tamo džeparenje gotovo glavno zanimanje!

Povratak doma će nam svima posebno ostati u pamćenju. Taman kad smo se spakirali i pokrcali torbe u bus, jednom su tipu ukrali torbicu s putovnicom i ostalim dokumentima. Polazak nam se zbog toga odužio, jer smo morali čekati 4, 5 sati kako bi policija napravila svoj posao. Da ne duljim previše, kad je istraga provedena i kad smo se napokon poveselili da krećemo doma, nismo još niti izašli iz grada, stao nam je bus. I ni naprijed ni nazad. Ni lijevo ni desno. Popravak smo čekali nekoliko sati vani na hladnoći, da bi onda, napokon, ali u zaostatku od sveukupno 9 sati, prozebli i izvan sebe krenuli put prema doma s "pokrpanim" busom, za kojeg, nakon takvog na-vrat-na-nos popravljanja, nije bilo uopće garancije da će uopće uspjeti doći do Zagreba.

Da ne zaboravim reći i to, da je agencija preko koje smo krenuli na ovo putovanje, kako bi nam se odužila za sva sra*a koja su se izdogađala pri povratku, darovala cijelom busu bespalatan put u Veneciju u veljači... :))))

Previše je toga o čemu bih mogla sada pisati, o toj zemlji, glavnom gradu, o njihovim običajima, preko njihove kulture, povijesti, pa sve do detalja da bugari za "da" klimaju glavom onako kako mi to radimo za "ne" i obrnuto, pa si sad zamislite raznih situacija i nerazumjevanja između nas i njih, naročito u restoranima i trgovinama... :)))) No, premalo je mjesta za sve to opisati... a uostalom, pravi se doživljaj neke zemlje može steći jedino posjetom toj zemlji.

Za Bugarsku mogu reći da nije skupo, a neprocjenjivo je!

Evo i par slikica, tek toliko da začinim tekst...



… i njihova glavna zaštitnica