U posljednjih pet dana izgubila sam deset godina života. A kako? Evo kako:

DAN PRVI: U četvrtak je napokon kucnuo i taj, za mene dugo očekivani trenutak zaključivanja i solemnizacije ugovora o stambenom kreditu… Vlasnik stana, ovaj mamlaz od kojeg sam stan kupila (u daljnjem tekstu: mamlaz) trebao je biti prisutan u četvrtak (dakle, prije pet dana) kod javnog bilježnika jer je i on trebao potpisati ugovore. I tada je započela moja noćna mora…. U četvrtak u dogovoreno vrijeme, mamlaz se NIJE pojavio. Jednostavno se nije pojavio. Bez najave, bez upozorenja i bez opravdanja. Zovem mamlaza na mobitel – ne javlja se! Zovem njegovu tajnicu, tajnica kaže da se mamlaz njoj nije javio već nekoliko dana i da uopće ne zna gdje je!!! Tada je, prvi put u ovih zadnjih pet dana, zazvonio mali alarm u mojoj glavi predosjećajući veliku nevolju! Pokrenem cijelu uzbunu u gradu, zovem sve poznate i nepoznate koji znaju mamlaza i koji bi eventualno znali gdje je i kako doći do njega. NITKO NIŠTA NE ZNA!!!! Svi oni koji su se do tada busali o prsa i hvalili se kako je mamlaz (inače poznati investitor u gradu i šire) njihov "najbolji frend", sad su se odjednom povukli u svoje mišje rupe, jer nisu ni oni znali gdje se njihov pajdaš krije i skriva posljednjih dana… a kakvi su to prijatelji koji ne znaju gdje su im prijatelji?...

DAN DRUGI: Nakon neprospavane noći, u petak ujutro, zovem ga već od ranog jutra. Ne javlja se! Šaljem mu poruke, u početku vrlo pristojne, no što su minute odmicale, to su i moje poruke odmicale u nepristojnom smjeru. Možda su upravo te nepristojne poruke ("Pa, dobro jeste li Vi normalni?" - bila je jedna od njih) nekako, barem malo utjecale na to da se on ipak udostoji odgovoriti na moj poziv!!! O, Bože dragi, nisam znala hoću li plakati od sreće što se javio, hoću li se smijati, ili ću ga poslati u biiiiiiiiiip materinu !!! No, dobro, morala sam se ipak suzdržati, jer je mamlaz inače u gradu poznat po tome da je JEDNA VELIKA NEODGOVORNA KRETENČINA !!! Dakle, dogovorimo novi sastanak kod javnog bilježnika za ponedjeljak ujutro u 9:00 (to je bilo danas).

Vikend je donio nesanicu… slabe živce… osjetljivost na svaku i banalnu glupost… svađe s dragim zbog tankih živaca…

DAN PETI: Danas, u ponedjeljak, u dogovoreno vrijeme, 9:00, on se, naravno i opet NIJE POJAVIO! Zovem ga na mobitel – opet se ne javlja! Javlja mi prijatelj da je čuo da je on ustvari u Švicarskoj i da dolazi tek krajem tjedna. Kakav nemili kraj tjedna, kakva nemila Švicarska, meni je isplata kredita vezana za utorak i do tada cijeli postupak i na sudu mora biti gotov!!! E, tada je alarm u mojoj glavi (onaj koji se prije pet dana tek počeo lagano oglašavati) iz svega glasa zakreštao, bolno i mučno, iz mojih ušiju, očiju i ostalih otvora na glavi sukljao je dim, a u glavi su se redale scene jedna za drugom – kako udaram mamlaza ogromnim batom po glavi, a on jauče i moli za milost; ili kako davim mamlaza žicom, on pokušava doći do zraka i pokazuje mi rukom da će potpisati sve što želim, a ja se histerično smijem i ne popuštam stisak oko njegovog vrata; ili kako mu nanosim ozljede nožem po cijelom tijelu i puštam ga da u bolovima iskrvari... prestrašno, ali doveo me do točke s koje više nije bilo povratka…

Histerično prebirem po mobitelu, zovem ga, zvoni, ne javlja se… Ne odustajem, ponovno ga zovem, zvoni, ne javlja se… ne odustajem, ponovno ga zovem, zvoni, ne javlja se… I tako neprestano sve dok nakon-nemam-pojma-ni-ja-više-koliko-poziva, nisam čula s druge strane njegovo nonšalantno-ništa-se-nije-dogodilo: "Haaalo?"….
"PA, DOBRO DI STE VI?" dreknula sam na njega nimalo nonšalantno,
"A što?"
"Što? ŠTO?!!! Je li vi znate di ste trebali biti jutros u 9:00?"
"Ajooj, kod javnog bilježnika…", nonšalantno,
"E, e, e kod bilježnika… a JESTE li bili? NISTE!!!!!",
"Ahaaa, no, dobro, evo sad ću ja za pola sata doći tu! U redu?"
"U redu???!!!!! Nije u redu jer ste tu trebali biti još u četvrtak…."

***

… uglavnom, cijela priča je sada gotova, mamlaz je ipak u toku današnjeg dana (ali ne u roku pola sata kako je bio najavio) došao kod bilježnika i potpisao ugovore. Ja ga još nisam vidjela, ali možda za njega i bolje … vidjet ću ga za koji dan, jer još ima nekih sitnica za dogovoriti, no vjerojatno će se do tada smiriti i ova bujica ubilačkih nagona koje gajim prema njemu…

Ostaje mi još jedna stvar – izlječiti slabe, jadne, izmoždene, istrošene, oronule, ostarjele živce, jer me sutra čeka borba sa sudom koji bi mi, kao, khm, predmet trebali riješiti u roku od 5 sati… hahahahahaaaahaaaaa… sada se zbog bespomoćnosti histerično smijem jer sam shvatila da će to biti nemoguće…

Stan je bio prilično jeftin kad se gledaju cijene na tržištu… ali mu je ovime itekako porasla cijena. Kad ga budem prodavala jednog dana, naplatit ću svaku *ebenu minutu današnjeg dana…