Jučer sam se ujutro probudila sa začepljenim nosom i upaljenim grlom. Doslovno sam dahtala da dođem do zraka. Temperaturu nisam imala i, moram priznati, nisam se baš baš, ono baš taaaako loše osjećala da se ne bih uspješno dokotrljala na posao, ali u mojoj je glavi odzvanjala samo jedna misao – zovi da si bolesna... zovi da si bolesna... iskoristi priliku za slobodan dan. Nisam zvala. Poslala sam šefu poruku da sam bolesna i da ne mogu doći na posao. Kad lažeš, lakše je lagati napismeno...

Ma nisam inače takva. Ne bolujem tako često, a i kad me uhvati onda to prebolim "s nogu". Dogodilo se da ne bih došla na posao zbog bolesti jedino onda kad bi me temperatura prikovala za krevet. No, eto, jučer sam malko preuveličala svoje stanje. Šef je poslao poruku: "OK! Čuvaj se!". I onda sam osjetila grižnju savjest zbog njegove "zabrinutosti" i moje "male laži". No, kad me grižnja savjest prošla, osjećala sam se, koliko je to bilo moguće uz začepljen nos, kihanje i kašljanje, prilično dobro... Ma, trebao mi je dan samo za sebe. Napeta sam prilično u zadnje vrijeme i trenutno nezadovoljna sa situacijom na poslu. Imam neke planove u vezi s poslom, ali ništa još konkretno. Može se slobodno reći da su svi ti planovi još u začetku. Možda od toga i ne bude ništa, no sada sve to djeluje na mene i prilično me opterećuje. Zaista mi je trebao dan mira i relaksacije.

Pa kad već nisam išla na posao odlučila sam naspavati se... i dan posvetititi sebi... I jesam, cijeli dan...Večer sam zaključila s kupkom od lavandinog ulja... Zapalila svijeće, pustila laganu glazbu, jazz, natočila čašu bijelog vina... pa nakon te čaše, još jednu... i još jednu... i prepustila se moćima vode i lavandinog ulja...

Nakon tako provedenog ljekovitog dana, zaista sve ostalo, sve prije toga, djeluje nezdravo...





Danas sam na poslu... no, petak nije strašan... petak je lako preživjeti... :)))

U nedjelju sam s dragim odlučila otići u Zagreb posjetiti malu L. koja je u bolnici na liječenju od leukemije. Znam da je često spominjem u postovima, možda sam već i dosadna s tim, ali od kad sam doznala za tu vijest, samo mislim o tome, a gdje ću najlakše izraziti svoju bol i malo se olakšati, nego na blogu. Njezini roditelji, moji najbolji prijatelji, u Zagrebu su od početka liječenja. Ne mogu vam opisati njihovu bol kroz koju prolaze. Oči su mi pune suza kad su mi oni u mislima. A uvijek su mi u mislima. Doktor koji liječi malenu L. igrom slučaja je najbolji prijatelj mog dragog. Prije ulaska u bolnicu upozorio nas je da je malena L. posljednjih dana u teškoj depresiji. Čini se da je i sama shvatila da je teško bolesna. Do tada je svaki dan pitala i doktora i roditelje kada će ići kući. Kada će je pustiti iz bolnice. Sada više ne pita.

Kupila sam joj punu vreću poklona. Da je barem malo razveseli. Nisam mogla dočekati da je vidim. Ušli smo u njezinu sobu. Ležala je na krevetu. Zbog lijekova izgubila je svoju prekrasnu dugu kosu. Pogledala me je onim svojim plahim, velikim, smeđim očima. A onda je lice prekrila rukama. Nije željela da je gledamo. Pokušala sam je s poklonima barem malo razvedriti, ali sve što sam uistinu htjela je bilo uzeti je u naručje, čvrsto je zagrliti i reći da će sve biti u redu. Pričala sam s njom. Slušala me, ali ništa nije govorila i nije skidala ruke sa svog lica. I samo mi je ta scena pred očima.

Nakon toga smo otišli posjetiti njezinu mamu koja je dva dana prije toga rodila prekrasnu curicu, sestricu malene L. Odlučila se na porod u Zagrebu, a ne u svom gradu, kako bi bila bliže malenoj L. Pupčana vrpca je pohranjena radi matičnih stanica, koje bi eventualno mogle pomoći i malenoj L. u liječenju. I to je jedan od razloga zašto se odlučila na porod u Zagrebu, jer je to jedina bolnica u Hrvatskoj koja to obavlja.

I sad dok pišem, oči su mi pune suza. I dođe mi da cmizdrim. Vjerojatno mi se sva maskara razmazala i iz nosa mi curi slina, i sad kad odem do kupatila, cijeli ured će vidjeti da nešto nije u redu sa mnom. Moram se iskulirati. A ne mogu. Ja bih da mogu biti u bolnici s malenom L., držati je za ruku, grliti je, tješiti, igrati se s njom i skratiti joj nekako duge bolničke dane. Čeka je još minimalno osam mjeseci bolnice. Neće tako skoro doma. Zna i ona to sama. Tužno je da takvu spoznaju ima djevojčica s četiri godine. Tužno i nepravedno. Zar ne bi trebale neke druge, vedrije, veselije i bezbrižnije spoznaje ispunjavati njezine dane...

Iskreno, ne bih ja ni opazila da nisam to čula jutros u autu dok sam se vozila na posao. Ma, ne samo da sam čula, nego je cijela jedna emisija bila tome posvećena. E, nema emisije posvećene utorku 6.-om, ili suboti 25.-oj ili nekom drugom danu, nego su se svi uhvatili tog jadnog petka 13.-og i nakalemili mu sve loše stvari i događaje! Uhvatili ga se ko pijan plota i onda nadovezuju sve moguće teorije vezane za taj dan, a idu toliko daleko i toliko duboko i toliko široko i toliko u sve dimenzije da neki ljudi čak izbjegavaju tog dana raditi neke stvari koje inače rade, pa zbog toga (a to su pokazala istraživanja), zamislite, gospodarstvo svakog petka 13. izgubi oko 800-900 milijuna dolara (???)…. Ili, recimo, u nekim se hotelima i bolnicama izbjegavaju sobe s brojem 13, pa soba koja bi se nalazila između broja 12 i 14 nosi oznaku 12 ipo ili 12a ili 12 + još nešto…

Numerolozi su tu nesretnu sudbinu broja 13 objasnili okolnošću da 13 mora slijediti 12, a broj 12 je broj koji oni inače nazivaju "potpunim brojem": 12 je mjeseci u godini, 12 znakova zodijaka, 12 bogova na Olimpu, 12 apostola… Kad se broju 12 nadoda jedinica – ups! narušava se savršenost broja 12 i dobijemo svo zlo ovog svijeta, sve nesreće, sve loše stvari… Prestrašno! Može li broj 13 izdržati uopće tu odgovornost koja mu je nametnuta? Jadničak! A je li itko pitao broj 13 želi li on da ga kroz povijest prati tako ružna sudbina?… Naravno da nije! Pita li se uopće ikog želi li ulogu mučenice/mučenika, ulogu žrtvenog janjca, ulogu "ti-radi-sve-ko-mali-rob-a-ja-ću-uzimati-zaradu" (ovo posljednje je subjektivno gledište mog odnosa sa šefom… toliko suosjećam s nametnutom sudbinom Petka 13.-og, pa iz solidarnosti danas i ja glumim žrtvu)… Da li je Četvrtku i Broju 12 bilo zaista tako teško da priupitaju Petak 13 želi li on da se na njega kupi svako sranje, od onog običnog, malog, ne toliko smrdljivog sranja pojedinca, do onog svjetskog sranja, smrada širokih razmjera…

Dakle, jasno je da nemam strah od petka 13. i ukoliko mi današnji dan bude povezan s nekim sranjem neću to pripisati značenju i sudbini petka 13.-og… pripisat ću to životu, okolnostima, svojom pogreškom, ili, što je više vjerojatno, odnosno najvjerojatnije - tuđom pogreškom …

E, pa, sretan vam svima Petak 13. !!!!!! Posvetite mu koju minutu šutnje i nazdravite danas u njegovo ime… Ja hoću...

Danas sam kupila knjigu "Portret – Naučite crtati", vodič za početnike s "korak po korak" uputama. Nisam planirala. Prolazila sam kraj prodavaonice Svijet knjiga, ugledala je u izlogu i sjetila se da mi je oduvijek bila želja znati crtati. Doduše uvijek nešto crtkam, ali to obično ispadnu splačke.

Priznajem, imam tu djetinjastu crtu u sebi kad shvatim da me nešto zanima. Ne daj Bože da ja prihvatim činjenicu da za nešto jednostavno nisam talentirana. Nema šanse. Kupit ću knjigu, vodič za početnike, pročitat ću sve, vježbati dan i noć, pa ako ni onda ne ide... odmorit ću se, pa onda opet iznova. I nije to uvijek jedna te ista zanimacija. Svaki put nešto drugo. Sad je crtanje.

Jedne godine moja se manija zvala "Egzotična kuharica" . Još me duša boli kad se sjetim tog neuspjeha. Neću u detalje, dovoljno je reći - nije bilo jestivo. I nije izgledalo kao na slikama.

Prije toga to je bio vodič za fotografiranje...

... pa pisanje knjige...

... tenis. Tu sam čak otišla korak dalje, pa sam nagovorila sestru da uzmemo trenera na nekoliko sati da to naučimo onako kako treba.

Eh, da, jedne godine sam pokušala nešto sa cvjećarstvom. Sad mi je žao svih onih biljaka koje su mi došle pod ruku, jer niti jedna u mojim rukama nije uspjela. Posljednja koju sam imala u svom vlasništvu i koju sam držala na prozoru ureda lijepo se razvijala. Predobro u odnosu na moja prošla iskustva sa cvijećem. Znala sam da tu nešto ne štima. No, cvijeće je napredovalo. Sve dok neki dan, zbog jakog vjetra, nije jednostavno palo s prozora!!! A nisam ga ni taknula! Sreća što nikome od prolaznika nije palo na glavu. Zaista sreća, ne želim niti pomisliti što bi bilo da se netko baš u tom trenutku našao ispod prozora. Skupilo se pola grada oko mog pitara s cvijećem rasutog po pločniku. Novinari. Televizija. Policija. Bila je to udarna vijest na Dnevniku HTV-a. Možda ste i vidjeli... Da, to je bio moj pitar! Tim sam događajem zapečatila pokušaje daljnjeg bavljenja s cvijećem.

Sljedeće godine to može biti - građevinarstvo, pa odlučim probiti zid i napraviti dodatnu prostoriju u stanu... ili - sagraditi zgradu... Lako moguće ovo drugo, jer obično "pucam na visoko"... E, znam ja za onu "tko visoko leti - nisko pada", ali zar se djetetu može nešto dokazati dok to samo ne isproba?...