Ožujak 2012 (2) Siječanj 2012 (4) Siječanj 2011 (1) Veljača 2009 (1) Siječanj 2009 (2) Rujan 2008 (1) Kolovoz 2008 (1) Svibanj 2008 (1) Travanj 2008 (1) Ožujak 2008 (1) Veljača 2008 (3) Siječanj 2008 (2) Prosinac 2007 (4) Studeni 2007 (3) Listopad 2007 (2) Rujan 2007 (3) Kolovoz 2007 (1) Srpanj 2007 (2) Lipanj 2007 (2) Svibanj 2007 (2) Travanj 2007 (4) Ožujak 2007 (4) Veljača 2007 (3) Siječanj 2007 (4) Prosinac 2006 (3) Studeni 2006 (3) Listopad 2006 (4) Rujan 2006 (5) Kolovoz 2006 (5) Srpanj 2006 (5) Lipanj 2006 (7) Svibanj 2006 (8) Travanj 2006 (8) Ožujak 2006 (8) Veljača 2006 (7) Siječanj 2006 (10) Dnevnik.hr |
20.10.2006.
Malena L.
U nedjelju sam s dragim odlučila otići u Zagreb posjetiti malu L. koja je u bolnici na liječenju od leukemije. Znam da je često spominjem u postovima, možda sam već i dosadna s tim, ali od kad sam doznala za tu vijest, samo mislim o tome, a gdje ću najlakše izraziti svoju bol i malo se olakšati, nego na blogu. Njezini roditelji, moji najbolji prijatelji, u Zagrebu su od početka liječenja. Ne mogu vam opisati njihovu bol kroz koju prolaze. Oči su mi pune suza kad su mi oni u mislima. A uvijek su mi u mislima. Doktor koji liječi malenu L. igrom slučaja je najbolji prijatelj mog dragog. Prije ulaska u bolnicu upozorio nas je da je malena L. posljednjih dana u teškoj depresiji. Čini se da je i sama shvatila da je teško bolesna. Do tada je svaki dan pitala i doktora i roditelje kada će ići kući. Kada će je pustiti iz bolnice. Sada više ne pita. Kupila sam joj punu vreću poklona. Da je barem malo razveseli. Nisam mogla dočekati da je vidim. Ušli smo u njezinu sobu. Ležala je na krevetu. Zbog lijekova izgubila je svoju prekrasnu dugu kosu. Pogledala me je onim svojim plahim, velikim, smeđim očima. A onda je lice prekrila rukama. Nije željela da je gledamo. Pokušala sam je s poklonima barem malo razvedriti, ali sve što sam uistinu htjela je bilo uzeti je u naručje, čvrsto je zagrliti i reći da će sve biti u redu. Pričala sam s njom. Slušala me, ali ništa nije govorila i nije skidala ruke sa svog lica. I samo mi je ta scena pred očima. Nakon toga smo otišli posjetiti njezinu mamu koja je dva dana prije toga rodila prekrasnu curicu, sestricu malene L. Odlučila se na porod u Zagrebu, a ne u svom gradu, kako bi bila bliže malenoj L. Pupčana vrpca je pohranjena radi matičnih stanica, koje bi eventualno mogle pomoći i malenoj L. u liječenju. I to je jedan od razloga zašto se odlučila na porod u Zagrebu, jer je to jedina bolnica u Hrvatskoj koja to obavlja. I sad dok pišem, oči su mi pune suza. I dođe mi da cmizdrim. Vjerojatno mi se sva maskara razmazala i iz nosa mi curi slina, i sad kad odem do kupatila, cijeli ured će vidjeti da nešto nije u redu sa mnom. Moram se iskulirati. A ne mogu. Ja bih da mogu biti u bolnici s malenom L., držati je za ruku, grliti je, tješiti, igrati se s njom i skratiti joj nekako duge bolničke dane. Čeka je još minimalno osam mjeseci bolnice. Neće tako skoro doma. Zna i ona to sama. Tužno je da takvu spoznaju ima djevojčica s četiri godine. Tužno i nepravedno. Zar ne bi trebale neke druge, vedrije, veselije i bezbrižnije spoznaje ispunjavati njezine dane... - 09:05 - Komentari (46) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off
|