30.12.2014., utorak

Stara i Nova godina

Slijede nam dva najzajebanija dana. Zadnji dan stare i prvi dan nove godine. Oni u potpunosti određuju kakva će nam biti nova godina. Moraš u nju ući s nečim crvenim. Moraš imati i nešto svjetlucavo. Moraš prvo čestitati osobi suprotnog spola. Ne smiješ biti u dugovima. Moraš ovo, ne smiješ ono. Ako zajebeš bilo gdje, najebao si cijelu godinu.

Još si ja odredim da ako mi je prva vožnja u novoj godini bez crvenog semafora, u cijeloj će mi svijetliti samo zelena svjetla. To je obično ona vožnja na novogodišnje jutro. Grad je prazan, uvjeti idealni. Krenem, uvijek se nekako nađem na Zelenom valu, vozim oprezno 40 km/h, ne prebrzo, jašem na valu, i taman kad si osiguram zelene semafore tamo negdje do lipnja nove godine, skrenem u Draškovićevu i tu me redovito dočeka jedan od ona dva i zajebe mi cijeli plan. Trećinu naredne godine onda provedem čekajući na semaforima.

Zadam si i one glupe fore da ako u prvoj noći spavam s djevicom, da ću karat svaki drugi dan cijelu godinu. No, tek mi to nikada ne upali pa još kao da se nebesa razljute i obruše na mene i daju tri kondoma koja smijem ispuniti u toj godini.

Najviše mi se svidi kad mi prateta zaželi da mi se ostvari barem tri četvrtine onoga što si želim. To mi je super jer 3/4 onog što si želim je 45 kovrčavih plavuša. A to je i dalje 45 puta više od onog što dobijem (ako sam uopće sreće množiti brojem različitim od nule).

Kao da negdje zajebem svake godine. Ne znam di.
- 16:23 - Stavi u košaricu (2) - Sadržaj košarice - Blagajna

18.12.2014., četvrtak

Minibar

Znate kad seljak ode u grad pa priča o tome sljedećih mjesec dana?

Bio sam u Opatiji. Hotel 4 opatijska cvijeta. Već je puno prošlo od mojih zadnjih iskustava s finim hotelima, pa teško ocjenjujem, ali ovaj mi se činio prefinim čak i za 4 zvjezdice.

A u prefinim ambijentima se pripadnik srednje "radničke" klase ne osjeća najugodnije. Ambijentu najviše pridonosi onaj lik u lakejskom prsluku, koji dežura kraj velikih kolica za prtljagu. Nisam primijetio da su njegove usluge previše tražene, ali sam bome primijetio da vrlo srdačno pozdravlja. Takav kakav jesam - odgojen na američkim filmovima i serijama i naviknut na njihovu prezentaciju hotelijerstva - svakim srdačnim pozdravom osjećao sam sve veći pritisak da ga nekako nagradim. Njegov "dobar dan" jednostavno je zvučao grumen zlata vredniji od mog. Ili bar 10 kuna, možda i 20, tko zna. Koliko sam bio siguran da mu ništa ne dugujem, toliko sam bio i nesiguran. Totalno kužim Larry Davida i njegovu opsesiju napojnicama.

Nije lakej jedini hotelski neprijatelj "malog" čovjeka. Kad skuži sporedne ulaze, liftove i stubišta i nađe način kako se dokopati sobe bez susreta s preljubaznim osobljem, treba u tu sobu i ući. Sva sreća, američki filmovi dobro su obradili kartični sistem otključavanja vrata. Ipak, preskočili su detalj da se ulaganjem kartice u za to predviđeno mjesto aktivira struja u sobi. No, to zapravo jadnik vrlo brzo dokuči pa bude sretan zbog toga. Jer ipak je i on pametan, na kraju krajeva kako i svi jadnici, tako i on ima fakultet. Ne uživa u svojoj pameti dugo doduše jer rolete su spuštene, a pripadajuće špagice ili gumba za podizanje roleta nigdje. Pola sata nakon prvog odustajanja i zaključka da mora da se rolete ni ne mogu dignuti jer balkona uopće nema, sasvim slučajno ugleda fantomski gumb na mjestu na kojem je već tri puta gledao.

No, lakeji, kartični ključevi i rolete ništa su spram najozbiljnijeg neprijatelja svakog proletera. Neprijatelja koji ne igra na jeftinu elektroniku i SOS špagicu pod tušem (koja se vrlo lako zamijeni za onu za šampon - mogu ovom prilikom izvijestiti da je vrijeme reakcije hotelskog hitnog osoblja izvrsno: manje nego je potrebno da čovjek ispere svu sapunicu sa sebe) - neprijatelj igra na psihologiju: iskušenje i ljudsku slabost. Minibar. "Ne diraj minibar" prva je hotelska zapovijed čovjeku srednje klase koji si noć u tom hotelu privatno ne može priuštiti, već se tamo nađe samo kada firma plaća. Pa niti viša srednja klasa ili niža viša klasa neće se odvažiti dirnuti u minibar jer nema tamo gutljaja jeftinijeg od 250 kn. Svima, osim onima koje preziremo, minibar je zabranjeno voće.

Nisam ga isprva ni skužio, otkrio sam ga tek kasnije, pred spavanje, kad je večera već poodmakla, a u meni se javila želja za nečim slanim. Gledali su me čips i kikiriki, jedan 100 g, drugi 50 g, jedan vjerojatno 350 kn, drugi 300 kn, i gledali su me baš poput najskuplje i najljepše kurve na svijetu. Tu je, moja je, na dohvat ruke. Iskušenje je stravično, uzbuđenje neizdrživo. Ono što jadnika obično krasi i što mu ne dopušta da postane išta bolje, upravo je razum. Razmišlja o posljedicama: odlazi cijela plaća, dolazi hepatitis, napušta ga žena... racionalnost ga pokopa, stoti puta do sada, i sirotom ne preostaje ništa drugo nego zahvaliti se dami, ispratiti je neobavljena posla i... izdrkati.

Istuširao sam se, obrisao mekanim pamučnim ručnikom i uvlačeći pod svilene plahte shvatio sam da to nije moj svijet. To je svijet važnih ljudi, biznismena, life coach trenera i bogatuna. Tren prije nego sam utonuo u san, kroz glavu mi je prošla slika lakeja s ulaza odjevenog u gusarsku puffy shirt košulju - čak su i sobari veći gospari od mene.

Gorki okus malograđanstva donekle ispere daleko najbolji hotelski sadržaj od svih - kopljima bolji i od pogleda na more, bazena, sauna, masaža i zgodnih recepcionerki - hotelski doručak. Hotelska jaja i hrenovke ništa ne može nadmašiti. Tu su i sve sile kornfleksa, jogurta, narezaka, pusti sirevi, suhe šljive i smokve, ali jaja i hrenovke ništa ne može svrgnuti s krova svijeta gastronomije. Vrijeme za doručak je između 7 i 10 sati. Naravno da sam tamo proveo sva tri sata. Ni minute manje.

Prije odjavljivanja u torbu sam strpao šampone, sapune, kapice za tuširanje i što već sve ne sadrži svaka hotelska kupaonica. Kako sam posezao za svakim besplatnim kozmetičkim pakiranjem, osjećao sam se sve manjim... manjim i nevažnijim... ali istodobno to mi je sve i manje smetalo.

"Jeste li konzumirali što iz minibara?", pitali su me na recepciji prilikom odjave.
"Ne", priznao sam poraz pognute glave. "Možda sljedeći put", sjetio sam se, dječački naglo razvedrio i podigao prst u zrak, "kad postanem direktor ili potpišem onaj autorski ugov..."
"Svakako, svakako", omalovažio me kiselim smiješkom, "do tada doviđenja".
- 10:21 - Stavi u košaricu (22) - Sadržaj košarice - Blagajna

15.12.2014., ponedjeljak

Snovi su na cloudu

Čovjek ne može birati snove i njima upravljati. Može se tek nadati da će ga zapasti nešto lijepo: letenje, gol u finalu Lige prvaka, ljubljenje ili, kamo sreće, seks. Kada se to napokon desi, preostaje ti samo uživati tih par minuta.

No, mene čak i u snovima nešto vuče nazad, nešto mi ne da naprijed, ne da mi uživati. Ni u snovima ne dozvoljavam si biti sretan. Kakav život, takvi snovi?

Pisao sam vam kak ne mogu jebat ni u snu.

Jednom sam sanjao da se samo ljubim s jednom curom. Jednom koja me, čini mi se, simpatizirala i, pisao sam vam, bila naklonjena intenzivnom sms-anju. San je bio pristojan, samo smo se ljubili, ništa više. No, umjesto da uživam i potegnem možda korak dalje, ja sam samo razmišljao da se ne zaljubi u mene i nadao se da joj je valjda jasno da se radi samo o ljubljenju i ničemu više. To je bilo u doba kad se jedna cura nesretno zaljubila u mene što na mene pada jednako nesretno. Možda sam preempatičan, a možda si i dajem previsoku cijenu. (Imam u planu priču o tragičnom superjunaku kojeg krasi beskrajna empatija. Umire od tuge plačući prije spavanja.)

U doba kad imam curu sanjam žensku, putenu, strastvenu, otvorenu, nasrtljivu. Ali umjesto da se prepustim užicima i nastranostima, potpuno gol, na valu uzbuđenja skupljam svu moguću snagu i odlučnost i odbijam je, samo da ne bih prevario curu. "Ne bih mogao živjeti sa sobom", kažem polugoloj tamnoj brineti u rastvorenom crnom ogrtaču. "Kako hoćeš", kaže i zatvara ogrtač, "pogledaj se, sav se cijediš." Koji kreten.

Par dana kasnije u sličnu me kušnju uvukla kovrčava plavuša, no tu se moja odlučnost pokazala mekšom, a ja sam shvatio da bih i mogao živjeti sam sa sobom. Nisam ipak bio presretan, vidio sam samo komplikacije i niz razjašnjavanja. Bilo je lijepo probuditi se i shvatiti da sam ipak vjeran i moralno... (integralan?)

Ne znam. Brijem da se lagano bojimo snova. Bojimo se da su to naše želje, da smo podsvijesno nastrani, zli ili bilo kako negativni. Dok je san samo iz svijesti uzeo neku misao ili sliku i odvrtio je tek toliko da vidi što je na vrpci i spremi u odgovarajući folder. Bez opasnosti da će ikada biti izvađena iz foldera. Možemo mi po danu brisati fileove i formatirati diskove, ali svijest back-up-ira na cloud u taj tren. Konstantan real-time update.
- 11:40 - Stavi u košaricu (2) - Sadržaj košarice - Blagajna

12.12.2014., petak

Neprisan odgoj

Svaki petak se posvadim sa starom. Uvijek se nekako na telki pojavi emisija "Iza ekrana", i stara svaki put veli kak je lijepa voditeljica. I to dva puta. Kao da čeka da nešto odgovorim. A što da joj ja kažem? "Da, mama, ima velike sise i tkanina joj se baš na grudima tako izazovno stanji i ne mogu odvratiti pogled i samo gledam tkaninu rastegnutu toliko da je na granici prozirnosti... i tako bih je sad..."

Ne mogu to reći, lakše mi je posvaditi se da što me stalno gnjavi s glupostima.
- 12:05 - Stavi u košaricu (4) - Sadržaj košarice - Blagajna

11.12.2014., četvrtak

Novo doba

Pao je The Pirate Bay. Velika vijest, po meni. On mi je od svih torrent tražilica djelovao nekako najčvršće i najjače.

Naći će hakeri sigurno nove načine i kanale, da li opet torrente, mirrore ili nešto sasvim novo. No, sve nekako ide k tome da će piratizacija ostati za malobrojne, uporne ili upućene, dok će mainstream odsurfati na legalne streaming servise prihvatljivih cijena. Čak sam i ja ljetos kupio jedan album preko, čini mi se, CDbabyja. Netflix je sve popularniji za serije. 8 dolara mjesečno za serije i filmove. Manje od TV pristojbe HRT-a. Ima puno povoljnih načina. No, s obzirom gdje živimo, često ćemo naići na ono: "Not available in your country". Postoji dosta načina za mimoići taj problem, nekad je dovoljno samo slagati, nekad platiti siću za lažnu IP adresu i tome slično. Ali, priznat ćete, malo je uvredljiva ta nedostupnost neke usluge ili serije u našoj zemlji. Na YT pogotovo. Nije to nikakvo političko ili nacionalno pitanje, znam, već čisto ekonomska, tržišna stvar, ali... svejedno. Pa to je internet, ne?

"Not available in you your country" je praktički upravo suprotno osnovnoj svrsi interneta. I po tome u nekoj mjeri vrijeđa sam internet. Iako su i svi ostali, prethodni mediji u startu imali puno plemenitije namjere i ciljeve, svi su na kraju zaraženi tržištem i zaradom; internet niti nije moglo snaći bolje.

Pitanje je što sada? Naviknut ćemo se na plaćeno streamanje, neće biti teško.

Sjećam se kad je sestra mahnito snimala sve epizode "Života na sjeveru" na videokazete. Valjda taman kako ih je sve sakupila na 22 kazete, krenuli su lako dostupni legalni ili ilegalni DVD-ovi, zatim torrenti... kazete nakon kompletiranja nije valjda nijednom pogledala. Onda smo downloadane epizode opsesivno čuvali na diskovima da bismo zadnjih godina prešli na streamanje. Zašto da okupiramo diskove nečime što nam je nadohvat u bilo kojem trenu, bilo gdje. No, sada smo možda došli to točke kada ćemo se morati oprostiti s jednostavnim downloadanjem, a ubrzo možda i streamanjem. Ali čovjeku je gorko izgubiti nešto što je imao. OK, uvijek ćemo moći platiti 9 dolara za 10 sezona. Možda ćemo se vratiti na kupnju DVD-ova kao što smo se vratili na vinilke. Možda će hakeri smisliti nešto novo, bolje i jednostavnije. Možda će ionako nova verzija interneta - outernet, bysideternet ili tko zna.

Možda sam i malo dramatičan, ali imam dojam da smo na nekoj prekretnici i baš me zanima kamo ćemo odavde.
- 14:52 - Stavi u košaricu (4) - Sadržaj košarice - Blagajna

10.12.2014., srijeda

Stara pjesma

Rijetko slušam što riječi pjesme zapravo govore, rijetko slušam Arsena Dedića. Ali dočekao me u jednom trenutku, kad mi se glava ispraznila od svih prolaznih misli i odlučila uhvatiti stihove.

Da muž te vara, to su moje želje.
Ti ljubi njega, a on drugu ženu,
Da i ti uđeš u taj mlin što melje.

Da, ja ću tebe, a ti druge ljubi,
O drugoj neka tvoj ljubljeni snije.
Učini sve, da i on nju izgubi,
I vrteće se zemlja, k'o i prije.


Lako je bit iskren kad nekome želiš dobro. Daj reci nešto zločesto. Reci što misliš, što želiš, što se nadaš, a što ne želiš reći na glas, što ne želiš priznati. Tek tad stvar postaje vrhunska.
- 16:29 - Stavi u košaricu (0) - Sadržaj košarice - Blagajna

09.12.2014., utorak

Kompetitivnost

Ja sam kompetitivan. Tko nije? Da, naravno, ima hrpa ljudi koja će na ovoj trci ili onom nadmetanju, bilo ono profesionalno, amatersko i sasvim rekreacijsko, reći da im je sasvim svejedno koji su, mogu biti i zadnji ako se njih pita. Takvo je razmišljanje okej, možda i vrlo zdravo, ali i - prilično dosadno. Ne moram biti prvi, nemam problema biti ni osamdeseti, ali ako sam već tamo, u trci, pa što ne bih volio prestići tog sedamdeset i devetog, možda i osmog ako je blizu. U principu - moram biti prvi. Reći ću da ne moram zato što mi je jasno da ne mogu. Kompetitivne sam prirode. I nisam jedini. Puno nas je takvih.

Da nije, ne bi bilo toliko sportova, natjecanja i suludih disciplina što razumljivih što potpuno besmislenih (poput sprinta s čašom punom vode po stepenicama ili puhanja mjehurića sapunice za vrijeme trbušnjaka).

Više-manje što god da kompetitivan čovjek radi, ako već ne želi biti najbolji, želi biti bolji - ili ne ako procijeni da to zahtijeva preveliki trud kojeg nema želju ulagati - ali uvijek želi naći svoje mjesto na top listi, odrediti razinu izvrsnosti, pozicionirati se na ljestvici.

Lako je pozicionirati se u lako mjerljivoj djelatnosti. Trčanje, plivanje, biciklizam, veslanje, bilo koji sport - rezultata i statistika kao u priči: odmah znaš gdje ti je mjesto i imaš li kvalitetu. S umjetnostima i aktivnostima koje ne daju egzaktno mjerljive rezultate malo je teže: gluma, slikanje, pisanje, plesanje, sviranje air-gitare, spravljanje pizze - standardi su dosta subjektivni, ali iako puno toga ovisi o volji ljudskog žirija, uz dosta iznimaka, dobri pojednici će se ipak prije ili kasnije probiti kvalitetom.

No, što je s nekim aktivnostima za koje ne postoji mogućnost direktne usporedbe, a nema ni nikakve relevantne iole ozbiljne standardizacije (makar bila i subjektivna) po kojom bi se čovjek mogao vjerodostojno samoocijeniti? Koliko si dobar vjernik, primjerice, koliko si dobar učitelj ili recimo - koliko se dobro seksaš?

Da, da, literatura svašta navodi, od veličine do trajanja, no sve su to relativni faktori koji se mogu vrlo lako krivo interpretirati. I kod drugih disciplina može se reći da su podložne subjektivnoj percepciji, ali sliku ipak možeš pokazati većem broju ljudi dok tvojem seksu svjedočiš samo ti i partner. Ponekad i samo ti :D

Kako onda znati koliko je seks dobar? Procjena ovisi o osobnom doživljaju koji je po samoj prirodi diskutabilan. Rijetko kad možeš točno znati kako je partner doživio tu "eksploziju strasti i požude". Na kraju krajeva, najbolji seks je onaj kojeg ima pa su svi u tim trenucima najviše radosni samom činjenicom da se - evo, dok neki trate vrijeme u kazalištu ili kinu - oni seksaju. Zato je većina uvijek zadovoljna; neki zato što zbilja jesu, a neki zato što "može biti lijepo i bez orgazma".

Usporedbe s bivšim partnerima dobre su samo kada je sadašnji partner bolji od prethodnih. Bilo što drugo, prešutjet će se.

Ako će se davati ikakvi komentari, biti će to komplimenti, ali i oni najčešće dolaze za vrijeme predigre pa se samim tim ne mogu uzeti za ozbiljno. Ako čak i komplimente partnera moramo odbaciti zbog nemoći ispravnog odlučivanja u trenucima pomućenog uma, što nam ostaje? Ništa, baš ništa. Možemo se samo nadati da je partner jednako uživao.

Objektivnost ocjenjivanja kvalitete bilo čega, dobiva se proširenjem kruga svjedoka odnosno sudaca. Više ocjenjivača - manja subjektivnost.

Zato za vjerodostojnu ocjenu seksa, seks treba podijeliti s drugima, sa širim krugom ljudi. Zato postoje PornHub ili YouPorn. Zato postoje kamere. Zato sam kupio stalak. Zato sam se snimao. Uploadao. I prepustio ocjenu drugima. I sad znam gdje sam, nakon 50 tisuća pogleda - 55% pozitivnih ocjena. Što i nije tako loše. Bolje stojim nego na blogu. Bar imam više komentara.
- 16:33 - Stavi u košaricu (3) - Sadržaj košarice - Blagajna

08.12.2014., ponedjeljak

Prekid

Pokazao sam joj uokvirenu kartu za brod kojim smo zajedno otplovili s otoka. Bila je to jedna karta za nas dvoje. U četverokutu naslovljenom "Broj osoba" stoji: "2".

Razočarano me pogledala: "Dvije? Mislila sam da smo jedno." i otišla.
- 09:00 - Stavi u košaricu (0) - Sadržaj košarice - Blagajna

07.12.2014., nedjelja

Toscana

U Toscani je trava zelenija. Čudno je vidjeti trstiku, a da ne skriva pogled na more.

Talijani se vrlo kaotično kreću pločnicima i trgovima. Modno su neopterećeni pa je tamo alternativa zapravo mainstream (ili je mainstream alternativa). Zagrebačka špica je New York čak i za Firencu.

Salame režu vrlo tanko, u dućanu ili fast foodovima. Iako fast foodovi i nisu toliko fast - sendviče rade pred tobom. Pred tobom prerežu kruh (svaka paninoteka ima neki svoj poseban kruh), pred tobom narežu salamu, pred tobom narežu sir.

U trafikama nema od igle do lokomotive. Na kioscima su tiskovine (s time da dnevne novine uopće nisu izložene pa se zapitaš prodaju li ih uopće), duhan u tabaccherijama, a kondomi samo u ljekarni. Zapravo mi se ta isključivost i specijaliziranost sviđa. Profit na tri različite strane.

Na neki su način neprogresivni, ne mijenjaju se, vjerojatno nikada neće promijeniti navike kretanja i provođenja vremena u gradu, kao ni sigurno nikada navike hranjenja. Zagonetka je kako nakon toliko tjestenine navečer iza 9 nisu svi skupa deblji.

Nema Dione i Konzuma u centru grada, kao valjda ni nigdje u svijetu osim kod nas. Mi smo ipak, čini se, dosegli prilično visoke vizualne standarde samoposluživanja i pekarnica. Kada kažem vizualne standarde, mislim: izgleda lijepo i uredno. Prevedeno: ima puno stakla i zrcala.

Toranj u Pisi uopće nije nakošen. Upravo suprotno: uspravan je. Ali je teren na hero.



Za ozbač, zbilja je nakošen i izgleda kao da će pasti ovaj tren.
- 10:00 - Stavi u košaricu (0) - Sadržaj košarice - Blagajna

06.12.2014., subota

Visitor's path

Želio bih postati no.1 rezultat za ovakve pretrage:



Možda bi tu trebao biti smjer mog razvoja. Jednog dana kakav priručnik. Kako ostati nejebač u 100 lekcija.

Iako, reći ću vam, bio sam u pravu. Bio sam u pravu. Nisam bio "previše izbirljiv", nisam "izmišljao". Nisam normalan, priznat ću, ali to mi je samo pomagalo da ne napravim pogrešku. Dva tjedna je sasvim dosta. Šanse se ne moraju davati. Bio sam u pravu. Bar zasad jesam ;)
- 10:00 - Stavi u košaricu (0) - Sadržaj košarice - Blagajna

05.12.2014., petak

Kako Vam mogu pomoći?

Kad služba za podršku naleti na cjepidlaku...



...i cjepidlaka na kraju posere sam sebe. Odoljeti.
- 09:30 - Stavi u košaricu (3) - Sadržaj košarice - Blagajna

04.12.2014., četvrtak

Doha vs Zagreb

Doha, srijeda navečer, hotelski high-class restoran, šeici i poslovnjaci, na klaviru Burt Bacharach. Šeik poziva društvo za stolom na subotnji tulum, svirat će Rihanna, u tom je hotelu i skijalište i bazeni... ono, bit će zajebancija. Ulaziš u wc, laser detektira tvoju prisutnost, laser otvara vrata, zatvara vrata, laser diže dasku, pušta vodu... na umivaoniku dvije vrste sapuna, Filipinac ti dodaje topli ručnik i nudi nekoliko vrsti balzama za ruke. Sjedaš za stol, napaljena Britanka gladi te ispod stola stopalom po potkoljenicama.

Zagreb, srijeda navečer, Praćka, poluprazna, svira neki ala Kino klub bend. Od dvije spektakularne konobarice radi samo jedna. Zaboravlja ti vratiti ostatak novca, neugodno ti je štogod reći, ispast ćeš šonjo koji radi frku oko 15 kuna. Frend zove na rođendan u subotu, donesi kaj ćeš pit, i zvučnike dofuraj ak imaš neke bolje od onih za kompjuter. Bend svira obradu Umbrelle. Odlaziš u wc. Čekaš 5 minuta na red. Netko se drpa u kabini. Gackaš preko lokve do pisoara. Pisoar zaštopan. Odgackaš do umivaonika. Nema sapuna, nema papira, brišeš ruke o hlače. Najzgodnija cura tamo pati za likom koji se drpa u kabini s drugom. Konobarici kažeš nešto smiješno, ne kuži te, još jednom si ispao idiot. Gdje su ti dani kada ti je pokazivala tetovažu na leđima? Bolje da si ostao doma. Star si.

Iz 2. mjeseca 2012. kada se frend javio s opisom izlaska u pjeskovitom svijetu. Vjerojatno zadnji izlazak u Praćki. Zadnji dobar :D
- 10:01 - Stavi u košaricu (1) - Sadržaj košarice - Blagajna

03.12.2014., srijeda

Najusamljeniji čovjek na svijetu

Lik je iz jednog od onih mjesta s tisuću stanovnika, sat i pol udaljenih vlakom od Zagreba (uz presjedanje). Na FB posta panoramske klipove (360 stupnjeva) križanja asfaltne ceste, makadama i pruge na kojima se ne nalazi nitko ni ništa, apsolutno nikakav zanimljiv detalj. U 360° obradi i jutarnju kavu, opet po ničem posebnu, osim time što lošom kamerom i kadriranjem stječe nekakav kultni status ekscentričnog umjetnika. Ako ne snima klipove, onda fotografira jednako loše iz krila tako da prvi plan zauzme stol sa šalicom kave, a eventualno atraktivna konobarica - znači jedini potencijalno zanimljiv detalj koji bi mogao opravdati fotografiju - tek se nazire negdje u zamućenoj pozadini.

Odlazi na vikend u toplice na sjeveru zemlje. Prolazi Zagrebom i to zabilježuje fotkom koja opet zahvaća šalicu i tanjurić na stolu u bircu ispred kolodvora. Navečer nakon saune i masaže opušta se u hotelskom bircu koji je potpuno prazan. Potpuno. Nema nikog osim njega. Na stolu šalica, čaša s, čini mi se, limunadom, cigara i stilizirana visoka čaša frapea ili koktela s limunom i slamkom. Popratni komentar: "Super, jel još netko izašao u Svetom Martinu?"
Frend komentira: "Nekako je prazno."
"Je, ja solo, ali zato sam puštao muziku sa svog mobitela."

Tada sam ga nekako opsesivno počeo pratiti. Jednostavno mi je bio fascinantan. Najusamljeniji čovjek na svijetu. Ali kako je to postao? Bavio se sportom, išao u Križanićevu, bio relativno zgodan visoki dečko, ja sam bio mlađi pa se nisam previše družio s njim i ne znam koliko je tada bio socijaliziran i je li i tada davao naznake neprilagođenosti. Sada, dvadesetak godina kasnije, objavljuje selfie koji odaje fizički zapušteno tijelo, dečka koji gubi bitku sa sredovječnošću. Fotografira svoje nekad sportske sada nezgrapne noge, gojzerice, jogurt i sok, prije trekinga na koji se uputio sam.

Nakon toga ga nema previše, proslijedi tek neku foru, neku pjesmu s YT i onda, 17.11. napiše: "pozdrav svima vidimo se uskoro ;D"

Sad me živo zanima što se desilo. Žalim da mu nisam odgovorio na njegovu poruku nakon što smo se pofrendali:
"Bok!
Hvala što si me dodao!
Kako si,šta se radi?
Cujemo se nekom prilikom:"
Kakva je to poruka? Sam se odjavio iz razgovora prije nego što sam išta uspio odgovoriti. Tko uopće šalje poruke nakon frendanja na FB? Pofrendamo se i više nikada ne progovorimo ni riječi, tako to ide na internetu. Nisam znao što bih odgovorio, malo sam se i bojao zapravo. Ne znam ni sam čega. Da si ne navučem frenda za vrat valjda. Tek odjebavam ove koje imam. Marijanu samo što nisam odjebao, malo mi još fali. Danas sam joj odgovorio na mail - korak nazad :D hihihi

Ne, volim ja Marijanu samo nemam vremena sada za nju. Imam još jednog neprilagođenog frenda kojeg moram stalkati. On nije usamljen samo jer se cijelo vrijeme druži s udanom sestrom, njenim mužem i sestričnom. Putuje s njima pa se slika s rodbinom u kupaćim kostimima na pješčanoj plaži ili u prevelikoj vječno démodé jakni pred lokomotivama, vagonima, kolodvorima i, ajde, bečkim mostovima i venecijanskim kanalima.

Zanima me koja psihologija čovjeka nagna da objavi fotografiju s bucmastim prvopričesnikom ili uopće da fotografira ručnu kosilicu položenu na travi.

Internet je mjesto na kojem se moramo prezentirati bolji nego što jesmo, odtagirati iz fotografija koje nas realno prikazuju, sakriti prišteve, slabokrvnost i usamljenost, i pokazati nas kakvi bismo željeli biti. Ili barem negdje na tom putu. Rijetki su dovoljno kul da mogu biti iskreni.
- 12:31 - Stavi u košaricu (8) - Sadržaj košarice - Blagajna

< prosinac, 2014 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Loading

junac04 pri yahoo.com


- Tko je?
- Nitko, prijatelju, samo koraci u noći.

Koji smo kurac mi! Po nama se ništa neće zvati...

Tribuson


Nekad je jednostavnije odustati.

Iva


"Life," said Marvin dolefully, "loathe it or ignore it, you can't like it."

Douglas Adams

U komentarima trijumfirali:

Šima 2010./2011.
Šima i Ribac 2009./2010.
Šima i Ruska 2008./2009.
Smisaoživota42 2007./2008.
Bamby 2006./2007.

Do povećanja popularnosti i broja redovitih komentatora, tron drži Šima i natjecanja se neće niti održavati.

Razonoda i statistika






.