Najusamljeniji čovjek na svijetu
|
Lik je iz jednog od onih mjesta s tisuću stanovnika, sat i pol udaljenih vlakom od Zagreba (uz presjedanje). Na FB posta panoramske klipove (360 stupnjeva) križanja asfaltne ceste, makadama i pruge na kojima se ne nalazi nitko ni ništa, apsolutno nikakav zanimljiv detalj. U 360° obradi i jutarnju kavu, opet po ničem posebnu, osim time što lošom kamerom i kadriranjem stječe nekakav kultni status ekscentričnog umjetnika. Ako ne snima klipove, onda fotografira jednako loše iz krila tako da prvi plan zauzme stol sa šalicom kave, a eventualno atraktivna konobarica - znači jedini potencijalno zanimljiv detalj koji bi mogao opravdati fotografiju - tek se nazire negdje u zamućenoj pozadini. Odlazi na vikend u toplice na sjeveru zemlje. Prolazi Zagrebom i to zabilježuje fotkom koja opet zahvaća šalicu i tanjurić na stolu u bircu ispred kolodvora. Navečer nakon saune i masaže opušta se u hotelskom bircu koji je potpuno prazan. Potpuno. Nema nikog osim njega. Na stolu šalica, čaša s, čini mi se, limunadom, cigara i stilizirana visoka čaša frapea ili koktela s limunom i slamkom. Popratni komentar: "Super, jel još netko izašao u Svetom Martinu?" Frend komentira: "Nekako je prazno." "Je, ja solo, ali zato sam puštao muziku sa svog mobitela." Tada sam ga nekako opsesivno počeo pratiti. Jednostavno mi je bio fascinantan. Najusamljeniji čovjek na svijetu. Ali kako je to postao? Bavio se sportom, išao u Križanićevu, bio relativno zgodan visoki dečko, ja sam bio mlađi pa se nisam previše družio s njim i ne znam koliko je tada bio socijaliziran i je li i tada davao naznake neprilagođenosti. Sada, dvadesetak godina kasnije, objavljuje selfie koji odaje fizički zapušteno tijelo, dečka koji gubi bitku sa sredovječnošću. Fotografira svoje nekad sportske sada nezgrapne noge, gojzerice, jogurt i sok, prije trekinga na koji se uputio sam. Nakon toga ga nema previše, proslijedi tek neku foru, neku pjesmu s YT i onda, 17.11. napiše: "pozdrav svima vidimo se uskoro ;D" Sad me živo zanima što se desilo. Žalim da mu nisam odgovorio na njegovu poruku nakon što smo se pofrendali: "Bok! Hvala što si me dodao! Kako si,šta se radi? Cujemo se nekom prilikom:" Kakva je to poruka? Sam se odjavio iz razgovora prije nego što sam išta uspio odgovoriti. Tko uopće šalje poruke nakon frendanja na FB? Pofrendamo se i više nikada ne progovorimo ni riječi, tako to ide na internetu. Nisam znao što bih odgovorio, malo sam se i bojao zapravo. Ne znam ni sam čega. Da si ne navučem frenda za vrat valjda. Tek odjebavam ove koje imam. Marijanu samo što nisam odjebao, malo mi još fali. Danas sam joj odgovorio na mail - korak nazad :D hihihi Ne, volim ja Marijanu samo nemam vremena sada za nju. Imam još jednog neprilagođenog frenda kojeg moram stalkati. On nije usamljen samo jer se cijelo vrijeme druži s udanom sestrom, njenim mužem i sestričnom. Putuje s njima pa se slika s rodbinom u kupaćim kostimima na pješčanoj plaži ili u prevelikoj vječno démodé jakni pred lokomotivama, vagonima, kolodvorima i, ajde, bečkim mostovima i venecijanskim kanalima. Zanima me koja psihologija čovjeka nagna da objavi fotografiju s bucmastim prvopričesnikom ili uopće da fotografira ručnu kosilicu položenu na travi. Internet je mjesto na kojem se moramo prezentirati bolji nego što jesmo, odtagirati iz fotografija koje nas realno prikazuju, sakriti prišteve, slabokrvnost i usamljenost, i pokazati nas kakvi bismo željeli biti. Ili barem negdje na tom putu. Rijetki su dovoljno kul da mogu biti iskreni. |
