U Toscani je trava zelenija. Čudno je vidjeti trstiku, a da ne skriva pogled na more.
Talijani se vrlo kaotično kreću pločnicima i trgovima. Modno su neopterećeni pa je tamo alternativa zapravo mainstream (ili je mainstream alternativa). Zagrebačka špica je New York čak i za Firencu.
Salame režu vrlo tanko, u dućanu ili fast foodovima. Iako fast foodovi i nisu toliko fast - sendviče rade pred tobom. Pred tobom prerežu kruh (svaka paninoteka ima neki svoj poseban kruh), pred tobom narežu salamu, pred tobom narežu sir.
U trafikama nema od igle do lokomotive. Na kioscima su tiskovine (s time da dnevne novine uopće nisu izložene pa se zapitaš prodaju li ih uopće), duhan u tabaccherijama, a kondomi samo u ljekarni. Zapravo mi se ta isključivost i specijaliziranost sviđa. Profit na tri različite strane.
Na neki su način neprogresivni, ne mijenjaju se, vjerojatno nikada neće promijeniti navike kretanja i provođenja vremena u gradu, kao ni sigurno nikada navike hranjenja. Zagonetka je kako nakon toliko tjestenine navečer iza 9 nisu svi skupa deblji.
Nema Dione i Konzuma u centru grada, kao valjda ni nigdje u svijetu osim kod nas. Mi smo ipak, čini se, dosegli prilično visoke vizualne standarde samoposluživanja i pekarnica. Kada kažem vizualne standarde, mislim: izgleda lijepo i uredno. Prevedeno: ima puno stakla i zrcala.
Toranj u Pisi uopće nije nakošen. Upravo suprotno: uspravan je. Ali je teren na hero.