Ja sam kompetitivan. Tko nije? Da, naravno, ima hrpa ljudi koja će na ovoj trci ili onom nadmetanju, bilo ono profesionalno, amatersko i sasvim rekreacijsko, reći da im je sasvim svejedno koji su, mogu biti i zadnji ako se njih pita. Takvo je razmišljanje okej, možda i vrlo zdravo, ali i - prilično dosadno. Ne moram biti prvi, nemam problema biti ni osamdeseti, ali ako sam već tamo, u trci, pa što ne bih volio prestići tog sedamdeset i devetog, možda i osmog ako je blizu. U principu - moram biti prvi. Reći ću da ne moram zato što mi je jasno da ne mogu. Kompetitivne sam prirode. I nisam jedini. Puno nas je takvih.
Da nije, ne bi bilo toliko sportova, natjecanja i suludih disciplina što razumljivih što potpuno besmislenih (poput sprinta s čašom punom vode po stepenicama ili puhanja mjehurića sapunice za vrijeme trbušnjaka).
Više-manje što god da kompetitivan čovjek radi, ako već ne želi biti najbolji, želi biti bolji - ili ne ako procijeni da to zahtijeva preveliki trud kojeg nema želju ulagati - ali uvijek želi naći svoje mjesto na top listi, odrediti razinu izvrsnosti, pozicionirati se na ljestvici.
Lako je pozicionirati se u lako mjerljivoj djelatnosti. Trčanje, plivanje, biciklizam, veslanje, bilo koji sport - rezultata i statistika kao u priči: odmah znaš gdje ti je mjesto i imaš li kvalitetu. S umjetnostima i aktivnostima koje ne daju egzaktno mjerljive rezultate malo je teže: gluma, slikanje, pisanje, plesanje, sviranje air-gitare, spravljanje pizze - standardi su dosta subjektivni, ali iako puno toga ovisi o volji ljudskog žirija, uz dosta iznimaka, dobri pojednici će se ipak prije ili kasnije probiti kvalitetom.
No, što je s nekim aktivnostima za koje ne postoji mogućnost direktne usporedbe, a nema ni nikakve relevantne iole ozbiljne standardizacije (makar bila i subjektivna) po kojom bi se čovjek mogao vjerodostojno samoocijeniti? Koliko si dobar vjernik, primjerice, koliko si dobar učitelj ili recimo - koliko se dobro seksaš?
Da, da, literatura svašta navodi, od veličine do trajanja, no sve su to relativni faktori koji se mogu vrlo lako krivo interpretirati. I kod drugih disciplina može se reći da su podložne subjektivnoj percepciji, ali sliku ipak možeš pokazati većem broju ljudi dok tvojem seksu svjedočiš samo ti i partner. Ponekad i samo ti :D
Kako onda znati koliko je seks dobar? Procjena ovisi o osobnom doživljaju koji je po samoj prirodi diskutabilan. Rijetko kad možeš točno znati kako je partner doživio tu "eksploziju strasti i požude". Na kraju krajeva, najbolji seks je onaj kojeg ima pa su svi u tim trenucima najviše radosni samom činjenicom da se - evo, dok neki trate vrijeme u kazalištu ili kinu - oni seksaju. Zato je većina uvijek zadovoljna; neki zato što zbilja jesu, a neki zato što "može biti lijepo i bez orgazma".
Usporedbe s bivšim partnerima dobre su samo kada je sadašnji partner bolji od prethodnih. Bilo što drugo, prešutjet će se.
Ako će se davati ikakvi komentari, biti će to komplimenti, ali i oni najčešće dolaze za vrijeme predigre pa se samim tim ne mogu uzeti za ozbiljno. Ako čak i komplimente partnera moramo odbaciti zbog nemoći ispravnog odlučivanja u trenucima pomućenog uma, što nam ostaje? Ništa, baš ništa. Možemo se samo nadati da je partner jednako uživao.
Objektivnost ocjenjivanja kvalitete bilo čega, dobiva se proširenjem kruga svjedoka odnosno sudaca. Više ocjenjivača - manja subjektivnost.
Zato za vjerodostojnu ocjenu seksa, seks treba podijeliti s drugima, sa širim krugom ljudi. Zato postoje PornHub ili YouPorn. Zato postoje kamere. Zato sam kupio stalak. Zato sam se snimao. Uploadao. I prepustio ocjenu drugima. I sad znam gdje sam, nakon 50 tisuća pogleda - 55% pozitivnih ocjena. Što i nije tako loše. Bolje stojim nego na blogu. Bar imam više komentara.
Post je objavljen 09.12.2014. u 16:33 sati.