Minibar
|
Znate kad seljak ode u grad pa priča o tome sljedećih mjesec dana? Bio sam u Opatiji. Hotel 4 opatijska cvijeta. Već je puno prošlo od mojih zadnjih iskustava s finim hotelima, pa teško ocjenjujem, ali ovaj mi se činio prefinim čak i za 4 zvjezdice. A u prefinim ambijentima se pripadnik srednje "radničke" klase ne osjeća najugodnije. Ambijentu najviše pridonosi onaj lik u lakejskom prsluku, koji dežura kraj velikih kolica za prtljagu. Nisam primijetio da su njegove usluge previše tražene, ali sam bome primijetio da vrlo srdačno pozdravlja. Takav kakav jesam - odgojen na američkim filmovima i serijama i naviknut na njihovu prezentaciju hotelijerstva - svakim srdačnim pozdravom osjećao sam sve veći pritisak da ga nekako nagradim. Njegov "dobar dan" jednostavno je zvučao grumen zlata vredniji od mog. Ili bar 10 kuna, možda i 20, tko zna. Koliko sam bio siguran da mu ništa ne dugujem, toliko sam bio i nesiguran. Totalno kužim Larry Davida i njegovu opsesiju napojnicama. Nije lakej jedini hotelski neprijatelj "malog" čovjeka. Kad skuži sporedne ulaze, liftove i stubišta i nađe način kako se dokopati sobe bez susreta s preljubaznim osobljem, treba u tu sobu i ući. Sva sreća, američki filmovi dobro su obradili kartični sistem otključavanja vrata. Ipak, preskočili su detalj da se ulaganjem kartice u za to predviđeno mjesto aktivira struja u sobi. No, to zapravo jadnik vrlo brzo dokuči pa bude sretan zbog toga. Jer ipak je i on pametan, na kraju krajeva kako i svi jadnici, tako i on ima fakultet. Ne uživa u svojoj pameti dugo doduše jer rolete su spuštene, a pripadajuće špagice ili gumba za podizanje roleta nigdje. Pola sata nakon prvog odustajanja i zaključka da mora da se rolete ni ne mogu dignuti jer balkona uopće nema, sasvim slučajno ugleda fantomski gumb na mjestu na kojem je već tri puta gledao. No, lakeji, kartični ključevi i rolete ništa su spram najozbiljnijeg neprijatelja svakog proletera. Neprijatelja koji ne igra na jeftinu elektroniku i SOS špagicu pod tušem (koja se vrlo lako zamijeni za onu za šampon - mogu ovom prilikom izvijestiti da je vrijeme reakcije hotelskog hitnog osoblja izvrsno: manje nego je potrebno da čovjek ispere svu sapunicu sa sebe) - neprijatelj igra na psihologiju: iskušenje i ljudsku slabost. Minibar. "Ne diraj minibar" prva je hotelska zapovijed čovjeku srednje klase koji si noć u tom hotelu privatno ne može priuštiti, već se tamo nađe samo kada firma plaća. Pa niti viša srednja klasa ili niža viša klasa neće se odvažiti dirnuti u minibar jer nema tamo gutljaja jeftinijeg od 250 kn. Svima, osim onima koje preziremo, minibar je zabranjeno voće. Nisam ga isprva ni skužio, otkrio sam ga tek kasnije, pred spavanje, kad je večera već poodmakla, a u meni se javila želja za nečim slanim. Gledali su me čips i kikiriki, jedan 100 g, drugi 50 g, jedan vjerojatno 350 kn, drugi 300 kn, i gledali su me baš poput najskuplje i najljepše kurve na svijetu. Tu je, moja je, na dohvat ruke. Iskušenje je stravično, uzbuđenje neizdrživo. Ono što jadnika obično krasi i što mu ne dopušta da postane išta bolje, upravo je razum. Razmišlja o posljedicama: odlazi cijela plaća, dolazi hepatitis, napušta ga žena... racionalnost ga pokopa, stoti puta do sada, i sirotom ne preostaje ništa drugo nego zahvaliti se dami, ispratiti je neobavljena posla i... izdrkati. Istuširao sam se, obrisao mekanim pamučnim ručnikom i uvlačeći pod svilene plahte shvatio sam da to nije moj svijet. To je svijet važnih ljudi, biznismena, life coach trenera i bogatuna. Tren prije nego sam utonuo u san, kroz glavu mi je prošla slika lakeja s ulaza odjevenog u gusarsku puffy shirt košulju - čak su i sobari veći gospari od mene. Gorki okus malograđanstva donekle ispere daleko najbolji hotelski sadržaj od svih - kopljima bolji i od pogleda na more, bazena, sauna, masaža i zgodnih recepcionerki - hotelski doručak. Hotelska jaja i hrenovke ništa ne može nadmašiti. Tu su i sve sile kornfleksa, jogurta, narezaka, pusti sirevi, suhe šljive i smokve, ali jaja i hrenovke ništa ne može svrgnuti s krova svijeta gastronomije. Vrijeme za doručak je između 7 i 10 sati. Naravno da sam tamo proveo sva tri sata. Ni minute manje. Prije odjavljivanja u torbu sam strpao šampone, sapune, kapice za tuširanje i što već sve ne sadrži svaka hotelska kupaonica. Kako sam posezao za svakim besplatnim kozmetičkim pakiranjem, osjećao sam se sve manjim... manjim i nevažnijim... ali istodobno to mi je sve i manje smetalo. "Jeste li konzumirali što iz minibara?", pitali su me na recepciji prilikom odjave. "Ne", priznao sam poraz pognute glave. "Možda sljedeći put", sjetio sam se, dječački naglo razvedrio i podigao prst u zrak, "kad postanem direktor ili potpišem onaj autorski ugov..." "Svakako, svakako", omalovažio me kiselim smiješkom, "do tada doviđenja". |
