|
Počeo sam susjedama milfačicama uletavat. Jučer sam ničim izazvan umjesto uobičajenog pozdrava izvalio: „niste na moru?“. I upao u spiku samo tako. Pol sata kasnije smo se sreli – već smo na bok-bok bili. Zanimljivo. Jer baš sam neki dan razmišljao jel joj kćerka sad već punoljetna. Sad sam točno negdje na pol puta između njih dvije. To je zapravo logična preobrazba. Svaki muškarac nadomak tridesetoj se suoči s činjenicom da ga klinke ne jebu ni pol posto i nema druge nego okrenuti se njihovim majkama. Svojem godištu se okreće tek iznad šezdesete kad te mlade više ne žele gledati, a starije jedva da su žive. __________________________________ Jučer sam htio razdvojiti neke papire uvezane onom metalnom spiralom. Pa je trebalo spiralu malo spigati. U jednom trenutku sam skužio da mi je zadnji potez bio loš i da bolje da ga nisam povukao, i jedino kaj mi je u tom trenutku kroz glavu prošlo je bilo: UNDO, popraćeno kružnom strelicom ulijevo.
Polako mi se muti granica između stvarnosti i Worda. |
30.07.2010., petak
22.07.2010., četvrtak
Ljetno ubojstvo
|
Danas je u firmi nađen mrtav čovjek. Izvori bliski policiji navode da je umro od dosade. Priča i ne bi bila toliko zanimljiva da u zgradi nemamo žensku koja ubija dosadom. Ona je i glavni osumnjičenik. Ne poznam je baš, ali uletio sam jednom u razgovor s njom. I jedva izvukao živu glavu. Prvo krene sve fino. Vrijeme, ručak, posao. Nastavi sa cvijećem, no čovjek posumnja tek kad bolesnu mačku spomene. Onda uvuče bivšeg, sestru s kojom se ne slaže i tu postaje opasno. Rijetki su preživjeli epizodu o obiteljskom izletu na Mrežnicu. A navodno je tek jedna ženska izdržala toliko dugo da je čula mitsku priču o sestričninom tastu. No, neki krugovi smatraju da se ne radi o ubojstvu s predumišljajem, zagovaraju teoriju ubojstva iz nehaja. Kao glavni argument služi im činjenica da je zadnja otvorena web-stranica na pokojnikovom ekranu bila http://junac.blog.hr. Pojedinci tvrde da se radi o klasičnoj smrti uzrokovanoj lošom poezijom. Kako god bilo, priča se da to neće biti zadnja žrtva ovog ljeta. |
20.07.2010., utorak
Kompetitivni književnik - nastavak
|
Svidio mi se onaj izlet u primorski dijalekt pa sam se malo preko vikenda, umjesto na tvornicu čokolade, bacio na proučavanje čakavskog narječja. I mislim da se već sada vidi osjetan napredak. Prošla pjesma vam se očito nije svidjela, možda ova bolje prođe. Nisam siguran oko naslova. Možda "Moja zemlja"... Pod Učkom kućice bele, miće, kot suzice vele. Beli zidići, črjeni krovići na keh vrapčići kantaju. Mići dolčići, još manje lešice na keh ženice kopaju. Cestice bele, tanki putići, po keh se vozići pejaju, i jedna mića, uska rečica, pul ke se dečica igraju. Na sunce se kućice griju, na turne urice biju. Brijem da sam novi Krleža. Ili Drago Gervais. |
17.07.2010., subota
Kompetitivni književnik
|
Osim želje za lubenicom, vrućine su u meni probudile i želju za literarnim dokazivanjem i odmjeravanjem poetskih potencijala s dostojnim protivnicima. Tako sam napokon i ja zaigrao u jednom od mnogobrojnih blogersko-književnih natječaja - jednom od najnormalnijih i najpravednijih, rekao bih. Nemam običaj dijeliti svoju poeziju s vama, to znate, vrlo sam samokritičan, iritantno samokritičan, no ovo vam moram prenijeti jer radi se o prelasku u meni strani dijalekt (mislim da sam čak zaplivao u dva dijelekta). A i po prvi puta sam se prepustio slobodnoj formi. Tema je bila: sreća je... ča je srića? pitaju me često ka de je srića? kako li se zove? kako izgleda? judi misle da je sriću teško naći a srića samo čovik, ka i svi mi eto: 01-2383-294 pa zovi ili traži kabinet mislin da je A512 ali nisan siguran ma sigurno na vratima piše prof.dr.sc. velimir srića mora pisat |
16.07.2010., petak
Junac i tvornica čokolade
|
Jučer sam odlučio napraviti svoju čokoladu. Otopio sam čokoladu za kuhanje, dodao malo mlijeka (da bude mliječna), sirupa breska-jabuka, jogurta i keksolina. Kak sam stavio malo previše mlijeka, a vjerojatno i iz nekih drugih razloga, čokolada se preko noći i nije nešto stvrdnula. Mora se jesti žlicom. No okus je meni sasvim zadovoljavajući - minimalistički okus keksa i osvježavajuća aroma jogurta uz sezonski prigodnu voćnu komponentu. Preko vikenda radim na konzistenciji smjese. Nešto mi pričaju o slatkom vrhnju, vidjet ćemo. Razmišljam o mlijeku u prahu, a morat ću poslušati i savjet o slojevitosti čokolade. |
15.07.2010., četvrtak
Tumač znakova
|
Ste skužili kak na zemljopisnim kartama ima previše znakova? Čak i piše: "Too much znakova".
Legende zemljopisnih karti još su jedno mjesto gdje je stroj zamijenio čovjeka. Zašto, ako i dalje postoje sudski tumači, ne bi mogli postojati i tumači znakova? Sudske tumače nitko ne dira. Ima ih za svakakve jezike. No tumače znakova - ne, oni nam ne trebaju, idemo ih se riješiti, idemo nacrtati par simbola i napisati par riječi i stvar gotova - čitava generacija ostavljena bez krova na glavi. Ne shvaćam da se lobiji proizvođača karata nisu dosjetili zadržati cijeli jedan obrt i još godinama i godinama obrtati lovu na uslugama tumača znakova.
Ja bih volio biti tumač znakova. Usko specijaliziran za političke karte europe. ("Ne, gospođo, crveno su označeni samo glavni gradovi, ostali su crni... tako je, Zurich jest najveći, ali nije glavni.") Ili za gospodarske karte. ("Gospodine, smirite se, zeleno su krumpiri, a žuto kukuruz. S vašim je usjevima sve u redu.") A imaš i specijalista za reljefne karte, topografske, nautičke...
Možemo imat i gps sekciju. Osim što ti govori gdje skrenuti, ženska i čavrlja s tobom da ne zaspiš. (Recite da to nije dobra ideja!) |
12.07.2010., ponedjeljak
Problemi urbanog biciklizma
|
Gradski biciklist se na putu do svog odredišta susreće s puno prepreka. Prepreke možemo ugrubo podijeliti na žive i nežive. Nežive su visoki rubnici, rupe, nesmotreno parkirani auti i sl… no žive su nam interesantnije. Kako su biciklističke staze u metropoli vrlo rijetke i ćudljive, često sklone iznenadnom i misterioznom nestajanju, biciklist je u većini slučajeva prisiljen koridor kretanja dijeliti s pješacima. A pješaka ima svakakvih. Prva podjela se odnosi na smjer kretanja pa prema tome imamo: a) pješake suprotnog smjera kretanja u odnosu na bicikl i b) pješake istog smjera kretanja. Ove pod b) u urbano-biciklističkom žargonu zovemo: istosmjerni pješaci. Oni su najveći problem. Kontrasmjerni pješaci lako uoče približavanje bicikla i u trenu se postigne obostrani prešutni konsenzus i mimoilaženje se odvije besprijekorno. Ponekad se pješak malo zbuni pa zacima u lijevu pa desnu pa lijevu… no oprosti mu se. Uostalom, u usporedbi s istosmjernim pješacima, to je med i mlijeko. Istosmjerne dijelimo na 4 vrste. Prva je biciklistima najdraža. Oni, iako im se bicikl približava s leđa, osjete (čuju) nazočnost bicikla i oslobode jednu stranu vječito uskog koridora. Obično je dovoljno s njihove strane samo privući ruku uz tijelo. (Ne bi vjerovali koliko ljudi znaju „široko“ hodati: ruke lamaću, torbice, vrećice…) Tim pješacima je biciklist najzahvalniji i često tu zahvalnost zna demonstrirati vizualnom, ali i vokalno-audio metodom. Iz milja ih nazove bike-friendly pješacima. Sljedeću skupinu istosmjernih pješaka čine oni koji iz objektivnih razloga ne mogu čuti bicikl iza svojih leđa. To su najčešće stariji ljudi. Tu se primjenjuje vokalna „Samo malo!“ tehnika, popraćena sa poželjnim „Hvala!“. Jasno da postoji varijanta sa zvoncem na biciklu, no meni je osobno vrlo malo stvari prepotentnije od zvonca na biciklu. Netko pozvoni i sad bi se svi na njegov cin-cin trebali razmicati, skakati. Jadno mi je to. No, vratimo se pješacima. Slijede grupni pješaci. Oni se, kako ime kaže, kreću u grupama. Pa pričaju, komuniciraju i sl., što je sigurno jako lijepo, no posljedica je preokupiranost njihovih osjetila, stoga im je vrlo teško osjetiti bicikl izvan vidnog područja. Nekada ne mogu čuti niti „samo malo!“. Srećom, statistika nalaže da se među njima ipak nađe netko biciklistički osviješten (bike-friendly) pa situacija prođe uz minimalne frustracije. Sa sljedećom vrstom pješaka ne može proći bez frustracije. To su redovito babe droljastog imidža, od 40-60 godina, koje vječito nešto lamentiraju, redovito glasnim tonom, i pritom se uspiju u stojećem položaju toliko raskraviti da to nije normalno. Vjerojatno u jednoj ruci imaju čik kojeg onak kurvinski puše, a u drugoj ruci (čija nadlaktica onak još više kurvinski ide od tijela pod kutem od 45 stupnjeva) drže tašku. Ona ne percipira okolinu pa čak i kad je bočno ili skroz okrenuta biciklistu. Jedva je sugovornik uspije upozoriti na nadolazeći bicikl i doslovno je mora primiti, dignuti i premjestiti jer ona svoj govor ne prekida. Ona je u rangu s bezobzirno parkiranim autima koje bi najradije ogrebao volanom ili im razvalio retrovizor. U ovom slučaju čak i opravdavam zvonce, iako ne znam koliko bi ono pomoglo. No to čak i nije najgora vrsta pješaka. Definitivno najgora je ona popularno zvana walkman vrsta. To su oni sa slušalicama u ušima. Više možda to nije walkman ni discman, ali je zato mp3-player, ipod i slične pizdarije. Oni ne čuju apsolutno ništa izvan njihove playliste. Ni „samo malo!“, ni zvonce, niš. Čak i ako ti idu ususret, opet ne kuže što se zbiva ispred njih jer baš traže neku stvar pa su zadubljeni u ekrančić. Nema pomoći. Možeš stati i samo čekati da se sudarite. Vrlo frustrirajuće. I inače imam vrlo nisko mišljenje o ekipi koja nigdje ne može bez walkmana. Oni su valjda prekul da bi slušali buku grada, škripu tramvaja… i uopće percipirali išta iz svoje neposredne okoline. Opravdavam jedino u slučaju putovanja, dulje vožnje tramvajem i sl. Kod trčanja, da ne govorim rolanja, mi je isto glupo. Slušalice u ušima su mi prvi pokazatelj psihičke labilnosti. Nikad od tebe čovjeka ak nemreš izdržati pola sata trčanja bez „motivirajuće“ glazbe. Znam da pola vas sigurno hoda sa slušalicama. Čak sam i vidio neke, prošao na metar i pol od njih, no oni su radije slušali neku stvar, pjevušili i zablejali se u nebo nad Kaptolom, nego da bi mene primijetili. Nede mi na živce kaj slušaju glazbu. Više taj, hm, ignorirajući stav naspram okoline. Ma zapravo to kaj ne čuju ništa. Uostalom kaj nije najbolje kad ti je neka pjesma u glavi pa si je pjevušiš cijelo vrijeme u gradu, pa se nemreš sjetiti kak idu riječi, pa izmišljaš svoje, i onda napokon dođeš doma i pustiš si je…? A ne ovak kad si je možeš pustiti odmah; sva muzika ti dopizdi za čas. |
01.07.2010., četvrtak
Srpanj 2010
|
I krenuo je. Sedmi mjesec. Još jedna borba između čovjeka i njegove subjektivne percepcije vremena na jednoj strani, i prirode i sunca (koje se baš ovih dana kreće po nebu sporije nego ikad) na drugoj. Neki će reći: ma daj, pa to prođe za čas, jedan vikend, drugi, treći, nećeš se ni okrenuti, a već će biti 1.8., 5.8. ideš na godišnji i to je to. To su rekli i prošle godine pa se sjećate kak je to izgledalo. Dovoljan mi je bio i jutrašnji pogled na kalendar da bih znao da će biti teže nego ikad.
No, odlučio sam ove godine iskoristiti beskonačno dugi mjesec i praznu kuću, i iskonkretizirati davne želje, san, ideje. Počinjem pisati scenarij. Za kratkometražni film, oko 30 minuta. Ali kak mi se neda provoditi cijele dane za ekranom (prvo osam sati na poslu, onda još popodne i navečer doma), tražim pisaricu. Ja govorim, ona tipka. Plaća stimulativna: domaći jogurt (moj! pola litre dnevno) + seks + stan. Seks je loš, ali kuća je ogromna. Jogurt je zapravo kefir - osvježavajući! |
