Gradski biciklist se na putu do svog odredišta susreće s puno prepreka.
Prepreke možemo ugrubo podijeliti na žive i nežive. Nežive su visoki rubnici, rupe, nesmotreno parkirani auti i sl… no žive su nam interesantnije.
Kako su biciklističke staze u metropoli vrlo rijetke i ćudljive, često sklone iznenadnom i misterioznom nestajanju, biciklist je u većini slučajeva prisiljen koridor kretanja dijeliti s pješacima. A pješaka ima svakakvih.
Prva podjela se odnosi na smjer kretanja pa prema tome imamo:
a) pješake suprotnog smjera kretanja u odnosu na bicikl i
b) pješake istog smjera kretanja.
Ove pod b) u urbano-biciklističkom žargonu zovemo: istosmjerni pješaci. Oni su najveći problem. Kontrasmjerni pješaci lako uoče približavanje bicikla i u trenu se postigne obostrani prešutni konsenzus i mimoilaženje se odvije besprijekorno. Ponekad se pješak malo zbuni pa zacima u lijevu pa desnu pa lijevu… no oprosti mu se. Uostalom, u usporedbi s istosmjernim pješacima, to je med i mlijeko.
Istosmjerne dijelimo na 4 vrste.
Prva je biciklistima najdraža. Oni, iako im se bicikl približava s leđa, osjete (čuju) nazočnost bicikla i oslobode jednu stranu vječito uskog koridora. Obično je dovoljno s njihove strane samo privući ruku uz tijelo. (Ne bi vjerovali koliko ljudi znaju „široko“ hodati: ruke lamaću, torbice, vrećice…)
Tim pješacima je biciklist najzahvalniji i često tu zahvalnost zna demonstrirati vizualnom, ali i vokalno-audio metodom. Iz milja ih nazove bike-friendly pješacima.
Sljedeću skupinu istosmjernih pješaka čine oni koji iz objektivnih razloga ne mogu čuti bicikl iza svojih leđa. To su najčešće stariji ljudi. Tu se primjenjuje vokalna „Samo malo!“ tehnika, popraćena sa poželjnim „Hvala!“.
Jasno da postoji varijanta sa zvoncem na biciklu, no meni je osobno vrlo malo stvari prepotentnije od zvonca na biciklu. Netko pozvoni i sad bi se svi na njegov cin-cin trebali razmicati, skakati. Jadno mi je to.
No, vratimo se pješacima. Slijede grupni pješaci. Oni se, kako ime kaže, kreću u grupama. Pa pričaju, komuniciraju i sl., što je sigurno jako lijepo, no posljedica je preokupiranost njihovih osjetila, stoga im je vrlo teško osjetiti bicikl izvan vidnog područja. Nekada ne mogu čuti niti „samo malo!“. Srećom, statistika nalaže da se među njima ipak nađe netko biciklistički osviješten (bike-friendly) pa situacija prođe uz minimalne frustracije.
Sa sljedećom vrstom pješaka ne može proći bez frustracije. To su redovito babe droljastog imidža, od 40-60 godina, koje vječito nešto lamentiraju, redovito glasnim tonom, i pritom se uspiju u stojećem položaju toliko raskraviti da to nije normalno. Vjerojatno u jednoj ruci imaju čik kojeg onak kurvinski puše, a u drugoj ruci (čija nadlaktica onak još više kurvinski ide od tijela pod kutem od 45 stupnjeva) drže tašku. Ona ne percipira okolinu pa čak i kad je bočno ili skroz okrenuta biciklistu. Jedva je sugovornik uspije upozoriti na nadolazeći bicikl i doslovno je mora primiti, dignuti i premjestiti jer ona svoj govor ne prekida. Ona je u rangu s bezobzirno parkiranim autima koje bi najradije ogrebao volanom ili im razvalio retrovizor. U ovom slučaju čak i opravdavam zvonce, iako ne znam koliko bi ono pomoglo. No to čak i nije najgora vrsta pješaka.
Definitivno najgora je ona popularno zvana walkman vrsta. To su oni sa slušalicama u ušima. Više možda to nije walkman ni discman, ali je zato mp3-player, ipod i slične pizdarije. Oni ne čuju apsolutno ništa izvan njihove playliste. Ni „samo malo!“, ni zvonce, niš. Čak i ako ti idu ususret, opet ne kuže što se zbiva ispred njih jer baš traže neku stvar pa su zadubljeni u ekrančić. Nema pomoći. Možeš stati i samo čekati da se sudarite. Vrlo frustrirajuće.
I inače imam vrlo nisko mišljenje o ekipi koja nigdje ne može bez walkmana. Oni su valjda prekul da bi slušali buku grada, škripu tramvaja… i uopće percipirali išta iz svoje neposredne okoline. Opravdavam jedino u slučaju putovanja, dulje vožnje tramvajem i sl. Kod trčanja, da ne govorim rolanja, mi je isto glupo. Slušalice u ušima su mi prvi pokazatelj psihičke labilnosti. Nikad od tebe čovjeka ak nemreš izdržati pola sata trčanja bez „motivirajuće“ glazbe.
Znam da pola vas sigurno hoda sa slušalicama. Čak sam i vidio neke, prošao na metar i pol od njih, no oni su radije slušali neku stvar, pjevušili i zablejali se u nebo nad Kaptolom, nego da bi mene primijetili.
Nede mi na živce kaj slušaju glazbu. Više taj, hm, ignorirajući stav naspram okoline. Ma zapravo to kaj ne čuju ništa.
Uostalom kaj nije najbolje kad ti je neka pjesma u glavi pa si je pjevušiš cijelo vrijeme u gradu, pa se nemreš sjetiti kak idu riječi, pa izmišljaš svoje, i onda napokon dođeš doma i pustiš si je…? A ne ovak kad si je možeš pustiti odmah; sva muzika ti dopizdi za čas.
Post je objavljen 12.07.2010. u 15:33 sati.