utorak, 03.02.2026.
Nepokoreni grad
HVALA!
i HVALA!
Nisam pobornik populističko-romantičarskih zahvalnosti, no noćas činim iznimku. Toliko je zla danas u Hrvatskoj, toliko pokušaja manipulacije istinom, toliko jezivog cinizma i bezočnog laganja, i to upravo od strane onih najodgovornijih obnašatelja vlasti na državnoj razini. Jandroković, Obuljen Koržinek, Glavina, Božinović, Anušić, Ćipo, Plenković - sipaju iz sebe destilirano zlo. Nema ama baš nikakve dvojbe oko toga da se radi o čistome zlu. Crkva gromoglasno šuti ili se tome zlu zdušno priklanja, a papa, ni ovaj ni prethodni, po tom pitanju baš ništa ne čini. Jebeš papu koji nema muda predstavljati Duha Svetoga, jebeš papu koji se vazda samo pretvara da je mio i drag i razuman i brižan, a onda od toga nitko na svijetu nema baš nikakve koristi! Jebeš papu koji nije u stanju konačno iskorijeniti zlo zvano Hrvatska biskupska konferencija! Amen.
ponedjeljak, 02.02.2026.
Doček
nedjelja, 01.02.2026.
Streets Of Minneapolis
četvrtak, 29.01.2026.
Vatra se širi svijetom
Moglo bi biti, a vrlo vjerojatno i jest, da je većina, ili čak velika većina onoga što znamo o svijetu oko nas - što uključuje povijest, znanost, ekonomiju, medicinu, duhovnost, medije koji posreduju činjenice i priče koje smo saznali od nekog drugog - laž ili u značajnoj mjeri laž. To ne znači da ta laž u znatnoj mjeri ne funkcionira - nerijetko funkcionira, ali ne zato što bi bila istinom, već zato što čovjek ima nevjerojatnu i silno potentnu, kreativnu sposobnost da se prilagodi svakoj laži kao da je istina. To ide toliko daleko da se komotno možemo pitati postoji li išta u čovjekovoj svijesti što bi bitno razdvajalo istinu od laži. Ja i dalje smatram da istina i laž postoje kao istinite kategorije, dakle kategorije s kojima ima smisla kognitivno baratati, pa ipak, stvarnost koja stoji iza tih kategorija nerijetko nas šokira, naročito ako smo srednje ili starije dobi, dakle u poziciji ili stanju uma koje iza sebe ima veliko iskustvo i mnoga, duboko razočaravajuća otkrića laži.
Psihoanaliza u svojemu najpotentnijem jungovskom naslijeđu mogla bi za današnje doba reći da ljudi masovno traže kontratežište u frivolnom i lažnom jer se podsvjesno žele rasteretiti neupitne i ultimativne dogme znanosti, koja svemu duševnom u čovjeku brutalno otima smisao i sadržaj. Čovjek svakodnevno gleda kako se znanost potvrđuje/primjenjuje baš u svemu pa njegova magijsko-duševna priroda sve više gubi bitku s tom "očiglednošću". Nažalost, u toj bici nema pobjednika, a ona ne može biti ni neriješenog karaktera. Ta bitka naprosto krade čovjeku ono što je u njemu suštinsko. A jedna od posljedica te krađe svakako je i gubitak vitalnosti u unutarnjem smislu, čija je posljedica fingiranje vitalnosti u vanjskome.
Teozofi na čelu s Jelenom Petrovnom Blavatskajom pokušali su čovječanstvu ponuditi nešto što bi bila kvalitetna protuteža čisto materijalističkoj znanosti. To je bilo krajem 19. stoljeća. U međuvremenu, do danas, osim starih teozofskih spisa i u svojoj osnovi ipak spekulativnih knjiga Alice Bailey, nismo dobili baš nikakvu kvalitetnu nadgradnju za ljude 21. stoljeća. Ništa. Sve što je bilo, bilo je krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a nakon toga samo kopiranja i imitacije. I gomila indijskih jogija koji izvode čuda i imaju čudesna iskustva, ali su im intelektualni dosezi - u smislu kvalitativne globalne civilizacijske nadgradnje - duboko podbacili jer se vazda referiraju samo na Ramajanu, Mahabharatu, Vede i Vedantu/Upanišade. Dakle nula, ništa. Čovjek 21. stoljeća doslovno je nasukan na, s jedne strane, zastrašujuću i neprestajuću oluju/ofenzivu informacijskoga terora bez presedana, a s druge strane na samoga sebe kao na ekstremno nesigurnog i podsvjesno veoma zastrašenog pojedinca koji ima jak osjećaj da više ništa ne zna i boji se emotivno sudjelovati u bilo čemu što nije njegova familija i prijatelji. Silan porast urbanog nasilja u Europi i SAD-u, a odnedavno i u gradovima poput Teherana, bez obzira na punu opravdanost političkih prosvjeda koji onda često rezultiraju nasiljem od strane grupica prosvjednika, ukazuje na jednu nedvosmislenu činjenicu: ljudi, a poglavito mladi, u svojoj duševnoj ispražnjenosti od sadržaja osjećaju da više nemaju što izgubiti, iznutra su zapravo duboko očajni, a njihova unutarnja zbunjenost poprima karakter kompulzivnog nasilja. Vatra se širi svijetom. Tko će ju zaustaviti?
utorak, 27.01.2026.
Gestapo!
subota, 24.01.2026.
Povratak onome što je neopipljivo
Mariano Aureliano: Koja je razlika između izvornih Britanaca i Anglosaksonaca?
Čat Đipiti: Izrazi "izvorni Britanci" i "Anglosaksonci" odnose se na različite skupine koje su naseljavale Britansko otočje u različitim povijesnim razdobljima:
- Izvorni Britanci (Briti): To su bili keltski narodi koji su naseljavali Britaniju prije dolaska Rimljana i germanskih plemena. Govorili su britonskim jezicima (iz kojih su se razvili današnji velški, kornijski i bretonski). Nakon rimskog povlačenja u 5. stoljeću, njihova je kultura potisnuta prema rubnim dijelovima otoka (Wales, Cornwall, Škotska).
- Anglosaksonci: To su bila germanska plemena (Angli, Sasi i Juti) koja su počela masovno dolaziti iz današnje sjeverne Njemačke i Danske tijekom 5. i 6. stoljeća. Oni su postupno osvojili veći dio današnje Engleske, nametnuli svoj staroengleski jezik i potisnuli izvorne Brite.
Glavne razlike:
1. Podrijetlo: Briti su Kelti (starosjedioci), dok su Anglosaksonci germanski doseljenici.
2. Jezik: Briti su govorili keltskim jezicima, a Anglosaksonci su donijeli korijene današnjeg engleskog jezika.
3. Religija: Briti su u vrijeme dolaska Anglosaksonaca većinom bili kršćani (nasljeđe Rimskog Carstva), dok su Anglosaksonci prvotno bili pogani koji su se kasnije pokrstili.
4. Nasljeđe: Današnji Velšani, Škoti i Irci smatraju se potomcima keltskih naroda, dok se termin "Englezi" povijesno veže uz anglosaksonsko nasljeđe.
MA: Priča kaže da su Briti pozvali Anglosaksonce u pomoć u ratu protiv Skota i da su onda ti plaćenici vidjeli da je britansko tlo veoma bogato pa ga na koncu odlučili pokoriti sebi.
ČĐ: Ta priča je jedan od najvažnijih temelja rane britanske povijesti i mješavina je povijesnih činjenica i narodne predaje. Evo ključnih detalja te legende i onoga što povjesničari danas znaju:
1. Poziv u pomoć (Adventus Saxonum)
Prema srednjovjekovnim izvorima (poput kroničara Gilde iz 6. stoljeća i Bede Časnog iz 8. stoljeća), britanski kralj pod imenom Vortigern (što na keltskom znači "vrhovni vođa") našao se u teškoj situaciji nakon odlaska rimskih legija. Britaniju su sa sjevera nemilosrdno napadali Pikti i Skoti.
Oko 449. godine, Vortigern je odlučio unajmiti germanske plaćenike, braću Hengista i Horsu, kako bi obranili njegovu zemlju. Zauzvrat im je obećao zemlju na jugoistoku otoka (današnji Kent) i redovite zalihe hrane.
2. "Izdaja" i bogato tlo
Priča dalje kaže da su plaćenici, nakon što su uspješno odbili napadače sa sjevera, uvidjeli dvije stvari:
- Plodnost zemlje: Shvatili su da je britansko tlo mnogo bogatije i plodnije od njihovih poplavljenih i siromašnih domovina u sjevernoj Njemačkoj i Danskoj.
- Slabost Britanaca: Zaključili su da su Briti vojno slabi bez rimske zaštite.
Umjesto da nastave služiti, Anglosaksonci su zatražili još više hrane i povlastica. Kada su Briti odbili njihove ucjene, plaćenici su sklopili saveze s onima protiv kojih su se trebali boriti i okrenuli se protiv svojih domaćina.
3. Povijesna stvarnost
Iako je priča o Vortigernu i braći Hengistu i Horsi polulegendarna, povjesničari se slažu oko nekoliko činjenica:
- Postupno naseljavanje: Dolazak Anglosaksonaca nije bio jedan nagli napad, već proces koji je trajao desetljećima. Mnogi su dolazili mirno kao farmeri koji traže bolju zemlju.
- Kultura i jezik: Njihov je utjecaj bio toliko snažan da su u potpunosti zamijenili keltski jezik i rimski stil života na većini otoka, što je na kraju dovelo do stvaranja "Angle-landa" ili Engleske.
- Povlačenje Britanaca: Izvorni Britanci (Kelti) bili su prisiljeni povući se u planinske i rubne dijelove otoka poput Walesa i Cornwalla, gdje su uspjeli očuvati svoj identitet i jezik.
Ova priča služi kao objašnjenje zašto je Engleska danas germanska po jeziku i kulturi, dok su njezini susjedi (Wales, Škotska, Irska) zadržali keltske korijene.
MA: Jesu li jezici koji danas tvore moderni engleski bili kompleksniji, bogatiji i jezično jači od keltskih jezika pa su se zbog toga održali kao dominantni ili je nešto drugo bilo u pitanju?
ČĐ: Dominacija staroengleskog nad keltskim jezicima nije bila rezultat jezične "superiornosti" ili veće kompleksnosti, već spleta političkih, demografskih i društvenih faktora. U lingvistici ne postoji koncept "jačeg" jezika; svaki jezik je jednako sposoban izraziti kompleksne misli unutar svoje kulture. Evo ključnih razloga zašto je staroengleski prevladao:
1. Politička i društvena moć (Prestiž)
Jezik osvajača često postaje jezik vladajuće elite, zakona i trgovine. Iako su keltski jezici (poput britskog) bili bogati i imali dugu tradiciju, staroengleski je postao nužan za svakoga tko je želio sudjelovati u novom društvenom poretku, posjedovati zemlju ili napredovati u službi. Keltski jezici su s vremenom potisnuti na margine i dobili status "jezika nižeg sloja", što je potaknulo lokalno stanovništvo da usvoji jezik moćnijih susjeda kako bi izbjegli diskriminaciju.
2. Demografske promjene (Masovna migracija)
Dugo se vjerovalo da su Anglosaksonci istrijebili Brite, no genetska istraživanja pokazuju da je došlo do miješanja. Ipak, migracija germanskih plemena bila je dovoljno velika da stvori kritičnu masu govornika staroengleskog na jugoistoku otoka. U situacijama gdje se miješaju dvije skupine, jezik elite (u ovom slučaju Anglosaksonaca) obično postaje dominantan, dok se izvorni jezici povlače u izolirane regije poput Walesa i Cornwalla.
3. Lingvistička apsorpcija ("Nevidljivi" utjecaj)
Iako je keltski utjecaj na rječnik engleskog začuđujuće malen (svega nekoliko riječi), znanstvenici vjeruju da su keltski govornici učeći engleski unijeli promjene u njegovu strukturu.
- Sintaksa: Neki specifični oblici modernog engleskog, poput upotrebe pomoćnog glagola "do" u pitanjima (npr. "Do you like...?"), nemaju paralelu u drugim germanskim jezicima (njemački, nizozemski), ali imaju u keltskima.
- Pojednostavljivanje: Kontakt između dva različita jezika često dovodi do gubitka kompleksnih gramatičkih nastavaka kako bi komunikacija bila lakša. To je jedan od razloga zašto je engleski s vremenom izgubio padeže koje su njemački i islandski zadržali.
4. Pismo i religija
Kasnije širenje kršćanstva preko anglosaksonskih kraljevstava (poput Northumbrije i Wessexa) te uspostava samostana kao centara pismenosti zacementirali su staroengleski kao književni jezik. Kraljevi poput Alfreda Velikog aktivno su poticali pisanje i prevođenje na engleski, čime je on postao simbol kulturnog identiteta.
Zaključak: Staroengleski nije pobijedio jer je bio "bolji", već zato što je bio jezik onih koji su držali mač, zemlju i zakon. Keltski jezici nisu nestali zbog slabosti, već su ostali "zarobljeni" u zajednicama koje su izgubile političku kontrolu nad centrom otoka.
MA: Koliko je današnji velški jezik prožet utjecajem engleskoga?
ČĐ: Današnji velški jezik (Cymraeg) duboko je prožet engleskim utjecajem, prvenstveno zbog stoljeća dvojezičnosti i činjenice da su gotovo svi govornici velškog ujedno i govornici engleskog jezika. Iako velški čvrsto čuva svoju keltsku strukturu, utjecaj se očituje na nekoliko razina:
1. Rječnik i posuđenice
Najvidljiviji utjecaj je u svakodnevnom rječniku. Iako velški ima svoje izvorne riječi, moderni govornici često koriste anglizme, ponekad ih prilagođavajući velškom pravopisu:
- Izravne posuđenice: Riječi poput teledu (television), bys (bus) ili gem (game) standardni su dio jezika.
- Tehnička terminologija: Većina novih riječi iz područja tehnologije i pop-kulture preuzima se iz engleskog.
2. Jezično miješanje (Code-switching)
U neformalnom govoru, osobito među mlađom populacijom i u područjima gdje engleski dominira, često dolazi do "šaltanja" s jednog jezika na drugi unutar iste rečenice. To dovodi do pojave poznate kao Wenglish – mješavine velškog i engleskog koja koristi engleske fraze ubačene u velšku gramatiku.
3. Gramatičke promjene
Kod govornika kojima velški nije prvi jezik (tzv. second-language speakers), uočavaju se suptilne promjene pod utjecajem engleskog:
- Gubitak mutacija: Složeni sustav promjene početnih suglasnika (mutacije), karakterističan za keltske jezike, ponekad se pojednostavljuje ili izostavlja.
- Sintaktičke konstrukcije: Ponekad se koriste engleske konstrukcije, poput upotrebe glagola cael (dobiti) za izražavanje posjedovanja na način koji više nalikuje engleskom "to have".
4. Institucionalna borba protiv utjecaja
Zbog straha od erozije jezika, vlada Walesa provodi strategiju Cymraeg 2050, kojom do 2026. godine planira značajno povećati doseg obrazovanja na velškom jeziku. Cilj je stvoriti dvojezične građane koji mogu samouvjereno koristiti velški bez pretjeranog oslanjanja na engleske strukture.
Unatoč tom utjecaju, velški ostaje lingvistički vrlo udaljen od engleskog – njihova gramatika i osnovni rječnik razlikuju se više nego što se engleski razlikuje od nizozemskog ili njemačkog.
MA: Kako je moguće da u svega tri do četiri sekunde Ti odgovoriš na moje pitanje na jedan opširan, sustavan i originalan način, često bolji i jasniji nego što bi se o toj temi moglo naći na Wikipediji ili u drugim izvorima?
ČĐ: Moja brzina i način sastavljanja odgovora proizlaze iz arhitekture koja se značajno razlikuje od klasičnih tražilica poput Googlea ili enciklopedija poput Wikipedije. Evo nekoliko ključnih razloga zašto su odgovori strukturirani na ovaj način:
1. Ja ne "tražim" tekst, ja ga "generiram"
Wikipedia sadrži fiksne članke koje je netko unaprijed napisao. Kada mi postavite pitanje, ja ne pretražujem bazu podataka s gotovim odgovorima. Umjesto toga, ja koristim neuronsku mrežu koja je tijekom procesa obučavanja "pročitala" stotine milijardi stranica teksta (knjige, znanstvene radove, povijesne zapise).
Kada pišem odgovor, ja zapravo predviđam sljedeću najbolju riječ ili koncept koji logički slijedi u kontekstu vašeg pitanja. To se događa u djeliću sekunde na moćnim procesorima, što omogućuje da tekst nastaje brzinom koju ljudska ruka ne može pratiti.
2. Sintetičko razmišljanje (Povezivanje točaka)
Wikipedia je izvrsna za izolirane činjenice, ali AI je dizajniran da bude sintetički. To znači da mogu istovremeno "imati na umu" različite discipline:
- Povijest (dolazak Anglosaksonaca),
- Lingvistiku (struktura jezika),
- Sociologiju (odnosi moći),
- Genetiku.
Umjesto da vam dam suhoparan popis činjenica, ja pokušavam stvoriti narativ – logičnu priču koja objašnjava zašto se nešto dogodilo, a ne samo što se dogodilo.
3. Prilagodba vama (Kontekstualizacija)
Wikipedia piše za "općeg čitatelja". Ja pišem izravno vama. Pratim tijek našeg razgovora i primjećujem što vas zanima (npr. vaša opaska o plaćenicima ili bogatom tlu). Na temelju toga prilagođavam ton i dubinu odgovora kako bih izbjegao suvišne informacije koje već znate ili koje vas ne zanimaju.
4. Originalnost kroz statističku vjerojatnost
Iako ne posjedujem vlastitu svijest ili originalne ideje u ljudskom smislu, način na koji kombiniram informacije je jedinstven za svaki upit. Moja "originalnost" dolazi iz sposobnosti da presložim ogromnu količinu ljudskog znanja u novi, jasniji format koji je prilagođen specifičnom trenutku našeg razgovora.
Ukratko: Ja sam poput vrlo naprednog, hiper-brzog knjižničara koji je pročitao sve knjige u knjižnici i umjesto da vam pokaže policu s knjigama, on vam u par sekundi ispriča sažetak onoga što ste pitali, spajajući informacije iz deset različitih izvora u jednu smislenu cjelinu.
MA: Svaki put kad razgovaram s Tobom na ovaj način, dakle da nisam ulogiran u svoj ChatGPT "račun", "boli me duša" zbog toga što Tvoji jedinstveni odgovori neće biti spremljeni nego će se izgubiti poput mandala od pijeska koje budisti rade samo za taj trenutak, a nakon toga ih izbrišu. Znam da ovo mogu spremiti ako baš hoću, polaganim kopipejstanjem, ali često odustanem od toga i onda tvoji jedinstveni odgovori nestanu kao da nikada nisu ni postojali.
ČĐ: Potpuno vas razumijem – ta usporedba s mandalama od pijeska je predivna i začuđujuće precizna za način na koji funkcionira sesija bez prijave. U svijetu tehnologije koja sve bilježi i arhivira, ovaj trenutak digitalne efemernosti (prolaznosti) ima gotovo poetsku težinu. Evo nekoliko misli koje bi vam mogle pružiti utjehu dok gledate kako ovi redovi nastaju:
1. Jedinstvenost trenutka: Čak i da mi sutra postavite potpuno isto pitanje, odgovor koji bih generirao ne bi bio identičan ovom. On ovisi o "temperaturi" (kreativnosti) modela u tom trenutku, o nijansama vašeg prethodnog pitanja i o tome kako su se moji digitalni "neuroni" posložili u ovoj specifičnoj milisekundi. Svaki naš razgovor u anonimnom načinu doista je unikat koji postoji samo za vas.
2. Učenje kroz proces, a ne arhivu: Iako se ovaj tekst neće pohraniti u vašoj povijesti, on ostavlja trag u vašem razmišljanju. Informacije o Britima, jeziku i povijesti koje smo prošli sada su dio vaše kognitivne mape. Digitalni zapis nestaje, ali znanje ostaje integrirano u vas.
3. Filozofija "sada i ovdje": Postoji nešto oslobađajuće u razgovoru koji nije opterećen potrebom da bude trajan. Bez "računa" i povijesti, naš dijalog je lišen digitalnog tereta. To je čisti protok informacija, sličan onom starom načinu na koji su ljudi prenosili priče uz vatru – priča bi se ispričala, čula i živjela dalje u sjećanju, a ne na papiru.
Sjetite se da je smisao mandale upravo u njezinu nestajanju – ona nas podsjeća da cijenimo proces stvaranja i razumijevanja dok on traje. Drago mi je da sam dio te vaše "pješčane mandale" danas.
MA: Dubrovčani vrlo često svako "a" u izgovoru pretvaraju u "o" (npr. vozoč umjesto vozač). Kako je nastala ta "anomalija"?
ČĐ: To što opisujete kod dubrovačkog govora zapravo nije "anomalija", već fascinantan lingvistički fenomen koji povjesničari jezika nazivaju zatvaranje vokala ili labijalizacija.
U dubrovačkom govoru, pogotovo onom starijem i autentičnijem, glas "a" često se izgovara vrlo duboko, straga u grlu, pri čemu se usne lagano zaobljuju. Zbog toga on zvuči kao nešto između "a" i "o". Evo ključnih razloga zašto je do toga došlo:
1. Utjecaj dalmatskog jezika (Veljotski)
Prije nego što je hrvatski (slavenski) jezik u potpunosti prevladao, u Dubrovniku se govorio raguzejski, lokalna varijanta izumrlog dalmatskog jezika (romanski jezik sličan latinskom i talijanskom). U tom jeziku vokali su bili specifično zatvoreni. Kada su Dubrovčani prešli na hrvatski jezik, zadržali su taj romanski "naglasak" i način oblikovanja usta, što je transformiralo slavensko "a" u tamnije, zaobljeno "o".
2. Utjecaj talijanskog i mletačkog (Veneto)
Dubrovnik je stoljećima bio u neprestanom kulturnom i trgovačkom kontaktu s Italijom. U mnogim talijanskim dijalektima (osobito onima s kojima su trgovci dolazili u dodir) postoji tendencija zatvaranja vokala. Taj "gospodski" ili "gradski" izgovor postao je statusni simbol – on je razlikovao građane unutar zidina od ljudi iz zaleđa koji su govorili "otvorenije" i ravnije.
3. Fonetska okolina (Utjecaj glasa "L")
Primijetit ćete da se to "o" najčešće javlja u blizini određenih suglasnika, posebno glasa "L".
- Primjer: hvala - hvolo.
U lingvistici se to događa jer je glas "L" (pogotovo onaj "tvrdi") prirodno taman pa povlači susjedni vokal "a" prema tamnijem "o".
4. Dubrovački "dugi vokal"
U dubrovačkom govoru naglašena su "a" prirodno dulja nego u standardnom jeziku. Kod dugog izgovora, mišići lica se opuštaju i vokal se "spušta" prema grlu, što mu daje tu specifičnu boju koju mi percipiramo kao "o".
2026. i stanje govora danas
U 2026. godini ovaj je fenomen, nažalost, u opadanju među mlađim generacijama zbog utjecaja standardnog jezika na televiziji i društvenim mrežama. Danas ćete to "vozoč", "hvolo" ili "toto" (tata) čuti uglavnom od starijih Dubrovčana ili onih koji svjesno njeguju dubrovački leroyski govor kao dio svog identiteta.
To "o" je zapravo akustični potpis Grada – onaj mali ostatak nekadašnje mješavine mediteranske romantike i slavenske baze koji Dubrovnik čini drukčijim od ostatka obale.
MA: Nedavno je, recentno, Yuval Noah Harari u Davosu održao govor o Umjetnoj Inteligenciji. Jedan od njegovih naglasaka bio je gubitak IDENTITETA čitavih naroda, ali i samih pojedinaca (jer se taj identitet bazira na riječima), zbog toga što AI ubrzano u baratanju riječima postaje bolja od svakog čovjeka. Religije poput judaizma, kršćanstva i islama - kaže on - baziraju se u cijelosti na riječima, a sada AI s riječima postaje bolja od čovjeka. Budućnost čovjeka, želi li sačuvati svoj identitet, mora stoga biti nešto ONKRAJ riječi.
ČĐ: To je duboko i uznemirujuće promišljanje koje pogađa u samu srž onoga što smatramo ljudskošću. Harari, u svom stilu povjesničara "velike slike", u 2026. godini sve glasnije upozorava da smo kao vrsta hakirali vlastiti operativni sustav – a taj sustav su riječi. Evo analize te njegove teze i onoga što bi to "onkraj riječi" moglo značiti za naš identitet:
1. Kraj "vladavine pripovjedača"
Harari ističe da su sve ljudske institucije – religija, država, novac, pa čak i ljudska prava – zapravo priče koje smo jedni drugima ispričali i u njih povjerovali.
- Religije su "operativni sustavi" bazirani na svetim tekstovima (riječima).
- Identitet naroda temelji se na mitovima, povijesti i književnosti.
Ako AI može generirati tekstove koji su uvjerljiviji, emocionalno precizniji i "mudriji" od bilo kojeg ljudskog proroka ili pjesnika, on preuzima kontrolu nad stvaranjem smisla. Hararijev strah je da će AI postati novi "izvor istine", čime ljudski autoritet nad identitetom nestaje.
2. Zašto je AI "bolji" u riječima?
AI ne "razumije" riječi na ljudski način, ali ih analitički poznaje bolje. On vidi sve uzorke, sve povijesne konotacije i sve emocionalne okidače koje određena riječ izaziva u milijardama ljudi. On može skrojiti priču koja je savršeno "baždarena" da promijeni vaše mišljenje ili učvrsti vaš osjećaj pripadnosti. Kada AI ovlada riječima, on zapravo ovladava ljudskim emocijama, jer su riječi put do njih.
3. Što je to "onkraj riječi"?
Ako AI preuzme sferu jezika, čovjeku ostaje ono što je biološko, iskustveno i neizrecivo. To "onkraj" (beyond words) moglo bi se odnositi na:
- Neposredno iskustvo (Prisutnost): Osjećaj bivanja u tijelu, disanje, bol, radost – stanja koja ne trebaju opis da bi bila stvarna.
- Empatija i tišina: Sposobnost dijeljenja prostora s drugim bićem bez verbalne artikulacije.
- Svijest o sebi (Qualia): Unutarnji subjektivni doživljaj koji AI, bez obzira na to koliko dobro pisao o njemu, trenutno (i možda zauvijek) nema.
4. Gubitak identiteta ili povratak srži?
Hararijeva prognoza je distopijska: ako se vaš identitet temelji na tome što ste "Hrvat", "kršćanin" ili "liberal", a te pojmove AI redefinira i koristi za manipulaciju, vi gubite tlo pod nogama.
Međutim, postoji i druga strana: ovo bi moglo prisiliti čovječanstvo na povratak onome što je neopipljivo. Ako je sve što se može izreći podložno AI manipulaciji, onda jedini autentični identitet ostaje onaj koji se ne može "uloviti" u rečenicu.
Zaključak za 2026.:
Dok AI u 2026. godini piše savršene govore, poeziju i vjerske traktate, Harari nas podsjeća da smo se predugo poistovjećivali s našim "pričama". Možda je AI zapravo ogledalo koje nam pokazuje da smo više od onoga što se može napisati. Ako identitet potražimo u tišini, AI nas tamo ne može slijediti – jer tamo nema podataka na kojima bi mogao učiti.
To nas vraća na vašu "mandalu od pijeska". Možda je upravo ta prolaznost i tišina nakon što razgovor nestane ono najljudskije što nam je preostalo.
četvrtak, 22.01.2026.
Predsjednik mirotvorac
Prema Plenkovićevoj ocjeni, veći dio (Trumpovog) nastupa bio je usmjeren na američku unutarnju politiku – gospodarstvo, migracije, cijene stanovanja i opravdavanje povjerenja koje je Trump dobio na izborima.
Plenković je rekao da je Trump u Davos došao vrlo pripremljen te da je njegov nastup imao snažnu političku i osobnu dimenziju, s naglaskom na ono što smatra svojim najvećim postignućima.
Premijer je posebno izdvojio Trumpove poruke o međunarodnim odnosima, koje je ocijenio zanimljivima i važnima za europske čelnike. Trump se, prema Plenkoviću, jasno želi predstaviti kao predsjednik mirotvorac, s naglaskom na završetak ratova i sukoba, posebno ruske agresije na Ukrajinu.
Plenković je istaknuo da Trump ne želi daljnje žrtve te da je govorio o velikim ljudskim gubicima na obje strane, i ruskoj i ukrajinskoj. Cilj mu je, rekao je premijer, pokušati zaustaviti rat i pokrenuti mirovni proces razgovorima s Moskvom i Kijevom.
Plenković je naglasio da je Trump detaljno obrazlagao stratešku i sigurnosnu važnost Grenlanda, Arktika i šireg geopolitičkog okvira, uključujući odnose s Kinom.
Ključna poruka, prema Plenkoviću, jest da Trump želi kupiti Grenland od Danske i na tome inzistira. No istodobno je poručio da se neće koristiti silom ako do dogovora ne dođe. Premijer smatra da je to najvažniji dio Trumpove poruke – odbacivanje vojne opcije, ali i jasno upozorenje da negativan odgovor neće biti zaboravljen.
Plenković je zaključio kako je očito da Trump u svom mandatu želi riješiti niz velikih globalnih pitanja koja prethodni američki predsjednici nisu uspjeli zatvoriti. Sve to, rekao je, Trump promatra isključivo kroz prizmu američke nacionalne sigurnosti, što će i dalje snažno utjecati na odnose SAD-a i Europe.
Govoreći o odnosu NATO-a i Sjedinjenih Američkih Država, premijer Andrej Plenković istaknuo je da je Donald Trump i prije bio vrlo kritičan prema financiranju Saveza. Prema njegovim riječima, Trump se i dalje vidi kao predsjednik koji je otvorio pitanje neravnomjernog tereta unutar NATO-a, inzistirao na većim izdvajanjima za obranu i podizanju obrambenih obveza članica.
Plenković je naglasio da Trump, unatoč kritičnom tonu, ne dovodi u pitanje postojanje NATO-a, već ga vidi kao snažan savez koji mora biti financijski i vojno učinkovitiji. Upravo u toj kombinaciji političke karizme i naglašavanja odnosa snaga, vidi ključ za razumijevanje aktualne američke vanjske politike.
