Moglo bi biti, a vrlo vjerojatno i jest, da je većina, ili čak velika većina onoga što znamo o svijetu oko nas - što uključuje povijest, znanost, ekonomiju, medicinu, duhovnost, medije koji posreduju činjenice i priče koje smo saznali od nekog drugog - laž ili u značajnoj mjeri laž. To ne znači da ta laž u znatnoj mjeri ne funkcionira - nerijetko funkcionira, ali ne zato što bi bila istinom, već zato što čovjek ima nevjerojatnu i silno potentnu, kreativnu sposobnost da se prilagodi svakoj laži kao da je istina. To ide toliko daleko da se komotno možemo pitati postoji li išta u čovjekovoj svijesti što bi bitno razdvajalo istinu od laži. Ja i dalje smatram da istina i laž postoje kao istinite kategorije, dakle kategorije s kojima ima smisla kognitivno baratati, pa ipak, stvarnost koja stoji iza tih kategorija nerijetko nas šokira, naročito ako smo srednje ili starije dobi, dakle u poziciji ili stanju uma koje iza sebe ima veliko iskustvo i mnoga, duboko razočaravajuća otkrića laži.
Psihoanaliza u svojemu najpotentnijem jungovskom naslijeđu mogla bi za današnje doba reći da ljudi masovno traže kontratežište u frivolnom i lažnom jer se podsvjesno žele rasteretiti neupitne i ultimativne dogme znanosti, koja svemu duševnom u čovjeku brutalno otima smisao i sadržaj. Čovjek svakodnevno gleda kako se znanost potvrđuje/primjenjuje baš u svemu pa njegova magijsko-duševna priroda sve više gubi bitku s tom "očiglednošću". Nažalost, u toj bici nema pobjednika, a ona ne može biti ni neriješenog karaktera. Ta bitka naprosto krade čovjeku ono što je u njemu suštinsko. A jedna od posljedica te krađe svakako je i gubitak vitalnosti u unutarnjem smislu, čija je posljedica fingiranje vitalnosti u vanjskome.
Teozofi na čelu s Jelenom Petrovnom Blavatskajom pokušali su čovječanstvu ponuditi nešto što bi bila kvalitetna protuteža čisto materijalističkoj znanosti. To je bilo krajem 19. stoljeća. U međuvremenu, do danas, osim starih teozofskih spisa i u svojoj osnovi ipak spekulativnih knjiga Alice Bailey, nismo dobili baš nikakvu kvalitetnu nadgradnju za ljude 21. stoljeća. Ništa. Sve što je bilo, bilo je krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a nakon toga samo kopiranja i imitacije. I gomila indijskih jogija koji izvode čuda i imaju čudesna iskustva, ali su im intelektualni dosezi - u smislu kvalitativne globalne civilizacijske nadgradnje - duboko podbacili jer se vazda referiraju samo na Ramajanu, Mahabharatu, Vede i Vedantu/Upanišade. Dakle nula, ništa. Čovjek 21. stoljeća doslovno je nasukan na, s jedne strane, zastrašujuću i neprestajuću oluju/ofenzivu informacijskoga terora bez presedana, a s druge strane na samoga sebe kao na ekstremno nesigurnog i podsvjesno veoma zastrašenog pojedinca koji ima jak osjećaj da više ništa ne zna i boji se emotivno sudjelovati u bilo čemu što nije njegova familija i prijatelji. Silan porast urbanog nasilja u Europi i SAD-u, a odnedavno i u gradovima poput Teherana, bez obzira na punu opravdanost političkih prosvjeda koji onda često rezultiraju nasiljem od strane grupica prosvjednika, ukazuje na jednu nedvosmislenu činjenicu: ljudi, a poglavito mladi, u svojoj duševnoj ispražnjenosti od sadržaja osjećaju da više nemaju što izgubiti, iznutra su zapravo duboko očajni, a njihova unutarnja zbunjenost poprima karakter kompulzivnog nasilja. Vatra se širi svijetom. Tko će ju zaustaviti?
Post je objavljen 29.01.2026. u 03:25 sati.