Zašto snovi često istu sliku pišu
perivoj u suton, kamenu fontanu
strasni miris cvijeća, dok sluti na kišu
šljunčane puteljke u sutonu ranu.

U haljini bijeloj žena moga lica
kroz perivoj tihi polagano hoda
u ruci joj cvijeća puna košarica
ne čuje se ništa, tek žubori voda.

Ona mirno hoda, al' od nečeg strepi
ne čuju se ptice, sve su duže sjene
spuštaju glave sunovrati lijepi
uvlači se strepnja i u oči njene.

Od kuda te slike ulaze u snove
pamtim li ih možda iz prošlog života
što se tamo zbilo, zašto umom plove
perivoj i strepnja, daleka ljepota.