nedjelja, 24.02.2013.

Ti pamtiš



Ti pamtiš kako sam bosa trčala Bolunjskom šumom
zbog izgubljene oklade,
kako nas je Pariz slijedio trgovima i ulicama
samo da čuje naš smijeh.

Ti pamtiš kako smo ostali gladni jer se garson
izbezumio mojim zahtjevom
da steak ne bude krvav i kako su nas pozdravljale
male kavane uz Seinu.

Ti pamtiš kako sam htjela pješice na Eiffela,
a ti si htio kupiti svu sol raspjevanog grada
da od strme ulice načiniš sanjkalište za mene
baš onako kako je to učinio grof Janko za svoju dragu.

Ti pamtiš kako smo satima sjedili pred Monetom,
jeli kuhana jaja. Bio je to prvi nezabilježeni performans
kada je Doručak na travi dobio dvije nove figure
bezbrižne, zaljubljene.

A noću, kada se cijeli grad pretvori u krijesnicu
vodio si me u Mlin, još čujem Offenbacha,
recitirao si mi Preverta i ja sam malo plakala
jer ja uvijek plačem kada nježan stih čujem.

I sliku si mi na Montmartreu kupio
od nepoznatog slikara. Imao je bradicu,
osmijeh gladnog studenta i francusku kapicu,
a ja sam je negdje usput izgubila.

Ti pamtiš, ti uvijek sve pamtiš.
Zašto ja uvijek sve zaboravim?


22:41 | Komentari (2) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.