|
Consistency is the last refuge of the unimaginative. |
27.09.2011., utorak
25.09.2011., nedjelja
restless feeling by my side
|
"Pa ja za sebe brijem da mi je najveći problem to što nemam problema. Mislim ono gledam sve te ljude kak razbijaju glavu oko gluposti a kad skužiš kolko je sve nebitno, ne možeš kao i oni više. Znaš ono brige oko tog kak te ljudi doživljavaju, dal si nekaj trebo napravit il ne, šta da sljedeće radiš, kakav želiš ostavit dojam itd. Onda mi se čini da su svi idioti jer još to nisu skužili" "Da, apsolutno razumijem šta hoćeš reć ali opet... ne mogu reć za sebe da mi je problem što nemam problema. Jer nemam takvih problema o kojima ti pričaš u smislu glupih problema koje si sam stvoriš. Neg ono...", zapalila je cigaretu. "Uvijek sam osjećala nemir", rekla je s pogledom upućenim u njegovo stražnje dvorište. Iz zgrade preko puta dopirao je umirujući zvuk violine. Sunce u zalasku je narančastim zrakama obasjavalo ranojesensko drveće. Na trenutak je osjetila spokoj koji uvijek vidi ali nikada ne dohvati. Osjetila je kako bi se osjećala da izbriše komponentu nemira iz svog emocionalnog života. "To zvuči kao tipičan problem koji si sam stvoriš, ali nije jer takve probleme možeš riješit, a ovaj ne možeš, fakat. Mislim da je to baš temeljni nerješivi problem. Čak i sad, dok se osjećam najsigurnije na svijetu, s tobom, u tvojoj kući, dok mi je sve u životu na svom mjestu, osjećam nemir. Nije to ona vrsta nemira koju osjeća mornar pred oluju ili dijete prije prvog dana škole, sličniji je nemiru koji osjetiš dok recimo gledaš ubrzane snimke prirode i neba. Sunce izlazi, sunce zalazi, oblaci putuju, lišće raste, pada, ljudi se rađaju, žive, umiru. Neugodan nemir. Bezrazložni nemir koji je uvijek tu", prošaptala je naglašavajući svaku riječ. Pokušavala je izrecitirati svoju vlastitu tinejđersku poeziju. Razmišljala je da li zvuči isto kao i milijun drugih djevojaka od 19 godina koje je toliko puta čula ali nikad nije shvatila ozbiljno. Nije znala da li ju on shvaća. Znala je da bi ju određeni ljudi shvatili. Znala je da puno ljudi ima iste živote kao ona. Znala je da svi, na kraju krajeva, imamo isto iskustvo postojanja, da je samo pitanje na koje stvari se koncentriramo. A ona se odavno prestala koncentrirati na išta. "Da kužim. A trebaš vidjet kak zna tu tek bit nemirno. U biti, sutra ujutro, kad se vratimo doma, sjest ćemo na balkon popit kavu i vidjet ćeš. Znaš koliko je glasno. Em ptice, em ljudi sa svojim glupim autima i dječurlijom", on je rekao, točeći bijelo vino u čaše. "A da ne pričam kad upale ovu prokletu mašineriju od Francka. Smrad industrije ti se uvlači u kavu i... dobro nije tak strašno al kužiš" Dodao joj je vino i nasmiješio joj se. Pomislila je kako je dao slatki odgovor ali da to nije ono o čemu je htjela pričati. Nakon 2 jointa i uz melankoličnu glazbu, čovjek si svašta pomisli. Pomisli da možda sjedi s onom jednom jedinom osobom s kojom će se povezati na najdubljem mogućem nivou i utažiti žeđ za srodnom dušom. Ali možda ovo nije bio način, možda je trebala sjesti nasuprot njega u turski sjed i zuriti mu dugo u oči, ili si je bar tako to objasnila. Možda je on drukčiji od mene i ne osjeća nemir, možda osjeća nešto drugo, ali jednako shvatljivo i meni blisko, razmišljala je. Pomislila je kako je najbitnije da je on normalan dečko, za razliku od svih ostalih dečkiju dosad u njenom životu. Sjedili su u njegovoj kuhinji, modernoj ali tipičnoj, na pultu ispod neonskog svijetla. Gladio ju je po unutarnjem dijelu noge misleći kako će ju motivirati za ljubavne aktivnosti, ali ona to nije ni primjetila. |
20.09.2011., utorak
don't stop believing
|
prije tjedan dana manje prije... pet dana ostala sam s njim(a) on je pričao svašta pričao je jako agresivne stvari priče koje bi kao trebale bit impresivne i jesu zbog njegove ogromne neopisive karizme koja samo dok stoji tamo i šuti zauzme cijelu sobu kao žele osjetiš ga svi ga osjete prisutstvo i ja glupača jako lako uberem tuđe misli jako lako preuzmem sve šta mi karizmatični ljudi pričaju kad netko ima jak duh ga moj duh upije i primi u sebe i pokušava išćeprkat iz njega nešto da uzme sebi nešto da naučim i preuzmem i pokušavam nać neki smisao u onome za što su drugi ljudi spoznali da ima smisla. i tako sam preuzela i njegove priče preuzela sam njegove misli i njegov stav i iduće jutro sam bila tako ljuta i agresivna iduće jutro sam bila on i znala sam da jesam i osjećala sam ljutnju i živćanost i odlučila sam otić na more da se riješim toga jer nisam mogla u zagrebu bit napila bi se i probala izbit to iz sebe ali bi tonula dublje i dublje i ne bi se mogla smiriti i bilo mi je teško priznati sebi da to nisam ja i da to nikad neću bit ja jer se osjećaš jako dok si ljut ali je toliko naporno. i bilo mi je teško priznati da je on fakat užasan i da ne odobravam to ponašanje i ne mogu čim dođem k sebi čim shvatim svemir shvatim da neće nigdje doć i shvatim da nije nigdje. i da ne kuži ništa. i teško je jer ima toliko jak duh i tolko želiš bit kao on tolko mu se želiš svidjet i bit u njegovoj "milosti" da apsolutno zaboraviš na sebe i zaboraviš da on nije nešto čemu treba težiti. i teško se osjećam jer još uvijek sam, pet dana nakon, zaražena tom usranom ljutnjom i razbijam ju nekako svaki trenutak si govorim daj se smiri glupačo i fakat se nadam da će proć i da on više nikad neće ostavit utjecaj na mene! i upisat ću tai chi |
13.09.2011., utorak
glup post o boksu jer sam htjela neš napisat a ovo je apsolutno jedina stvar koju mislim o ičemu u bilokojem području života
|
boks je, imam razloga vjerovati da je to najbolja stvar na svijetu. isuse kaj ova rečenica gore znači zaboravila sam stavit zarez ko ono što me najviše živcira na svijetu šta se smuca po internetu primjer sa zarezima "lets eat grampa" i "lets eat, grampa" opće nije tak strašno napisat lets eat grampa koda bi itko se snebivao i pomislio joj kanibali daj isuse uglavnom boks je bolji od svih najboljih stvari za koje si vi brijete da su najbolje. jer nemate pojma jer sam ja imala tisuću najboljih stvari i bila sam u zabludi kao i vi ali onda sam otišla na boks i iako nisam vjerovala nikad u sport iako se nisam bavila sportom nikad sam prepoznala da je boks, naime, najbolja stvar na svijetu. to je kralj svih sportova, doista. zašto u MMA uvijek pobjeđuju boksači? jer nema zajebancije nema nekih glupih aikido fora nema tajči či sranja boksač sam dođe, usmjeri force, lupi i pobijedi. i zapravo mislim da su boksači današnji jedi vitezovi ili čuvari ka me ha me valova i nemam inspiracije fakat sam sam htjela reć to. |
05.09.2011., ponedjeljak
isti post ali na normalniji način
jerry garcia je jednom rekao kako bi rađe spavao na željezničkom kolodvoru nego imao redovan posao. razmotrimo ovo na tren. nećemo razmatrati doslovce jer je jasno da je to rekao kao simbol za cijeli stil života. za stil života u kojem je sadržaj života bitniji od forme života. na što mislim kad kažem sadržaj života? probat ću objasniti na primjeru kampiranja na divlje u usporedbi sa odsjedanjem u apartmanu. kad kampiraš na divlje, iskusiš sav sadržaj a i više onog mjesta na kojem kampiraš. npr. tipičan dan kampiranja na divlje- ustaješ se uz povjetarac koji te miluje po licu dok spavaš u hladu borova (hlad je jednostavno... jedino što trebaš ali stvarno trebaš), izlaziš iz šatora, rastežeš se i u prirodi si. šta ću sad raditi? nema smisla bit u šatoru- svima je jasno zašto. uzimaš stvari i ideš. i cijeli dan si vani. kad moraš odmorit, tražiš mjesto koje je skriveno od ljudi, negdje gdje ćeš se naspavati, i nije ti bed, ne bojiš se divljih životinja, jer znaš da je to rizik kao i svaki drugi koji prihvatiš u životu- sličan riziku da će te možda pogaziti auto dok hodaš cestom. nadaš se da neće, ali možda hoće. nađeš hlad i osjetiš sebe, osjetiš sebe u prirodi. osjetiš sebe kao dio prirode. osjetiš sebe kao jedinku koja savršeno spada u ekosustav okoline u kojoj se nalaziš i zavoliš ju. zavoliš svaki kamenčić na svakoj plažici, zavoliš zemlju kao takvu kao svoj dom, upoznaš se s njom, upoznaš se s morem, upoznaš se s oblacima i upoznaš se s ljudima- odjednom ti je dom priroda, neograničena priroda, velika tisuće i tisuće kvadrata i najbogatiji si na svijetu jer je sve to tvoje. tvoj strop je zvjezdano nebo, tvoj jacuzzi je cijelo more i cijeli svijet (jer kad staviš prst u more si povezan sa svijetom), tvoji susjedi su svi ljudi koje vidiš oko sebe. i odjednom nestaješ ti kao ti, jer tvoje biće postaje jedno od mnogih, osjećaš da se stapaš na neki čudan metafizički način s pozadinom i dio si slike. vidiš crtež svijeta i ti si nacrtan na njemu u nekom kutku. kako bi ameri rekli, you see the big picture. i znaš da si malen i da se samo krećeš tu i tamo i da su sve stvari koje ti se dogode apsolutno nebitne. ne trebaš ništa- trebaš samo jesti. piti. kakati. piškiti. spavati. i to je to što trebaš. ne želiš ništa jer imaš sve, najbogatiji si. zaklopiš oči i osjećaš. i osjećaš bliss. nisam se ovo ljeto osjećala tako na terraneu jer to nije tip kampiranja o kojem pričam. nije bilo hlada. i bilo je na festivalu. to je drukčije. osjećala sam se tako prek dana na onoj plažici. i da sam mogla birati, ostala bi spavati na toj plažici, jer to je mjesto gdje bi se tako osjećala. a možda čak i malo dalje di nema toliko civilizacije. sad odsjedanje u apartmanu... ako si s društvom ti je lijepo na drugi način, jer se možeš zbližiti s njima i koncentrirati se na to. mislim na zezalice i druženje. ali odlaziš na plažu, vraćaš se doma. živiš u zidovima. ne živiš vani. to je mislim očita razlika ali kad razmisliš o tome je toliko enormna i mijenja sve sve sve. imaš potrebe zadovoljene, ali nemaš li i dok kampiraš? u apartmanu imaš više nego što trebaš i u tome je sporedna razlika. to više nego što trebaš... imaš svako jutro kavu- koja ti realno, ne treba. imaš gdje spremiti sve te stvari stvari stvari koje nikad ne nosiš na kampiranje jer ti NE TREBAJU, i jer si svjestan da će ti ih netko vjerojatno drpit iz šatora, ako ih poneseš. a da ne pričam o televiziji i internetu. ako sam se u ikojem trenutku ove godine najviše tako osjećala, bilo je to na trajektu prema ižu. bile su mi širom otvorene oči, imala sam samo robu sa sobom. vreću za spavanje. šator. i živjela sam u hrvatskoj. nisam živjela u zagrebu. u ilici. u stanu. živjela sam u hrvatskoj (rekla bi na svijetu ali nisam na svijetu jer nisam imala pasoš). mogla sam otić gdje god hoću, sve je bilo susjedstvo, znala sam da se mogu odmoriti kad mi odmora treba, mogu jesti kad sam gladna, i to je sve što trebam. ostalo je bliss. ostalo je pogled na otoke, zalazak sunca, naziranje zvijezda, i onaj osjećaj koji dobiješ kad vidiš the big picture. i to, ljudi moji, je sadržaj. meni je stvarno bitniji sadržaj. iskreno me boli kurac dal ću bit bogata ili siromašna ako ću imati dobre prijatelje. ne želim se udavati, želim samo nekog voljeti. ne želim imati diplomu, želim samo biti pametna. želim učiti od života, učiti svaki dan, ne želim učiti pod prisilom nešto što ne želim na nekom tečaju jer moram znat kak funkcionira fotošop. ak me zanima, naučit ću sama. želim flow. ne želim auto. za koji mi treba garaža. ne želim ništa od forme zapravo. želim samo sadržaj. i imam dosta sadržaja u životu, mislim. mislim da imam. ali želim ga još želim živjeti dok apsolutno ne postanem sadržaj dok ne postanem splavar iz siddharthe proć sve ovo-faks- kao školu i nešto prolazno jer faks nije najbitnija stvar u životu. jer ocjene nisu. jer sva forma nije. jer je samo bitno kako se osjećaš s kim si šta radiš ne šta imaš. želim živjet on the road s glazbom i ljudima koje volim zapravo mislim da bi trebala bit u rok bendu i tourat uokolo i radit haos moj mir je nemir jer je nemir nemirnima mir dobro lagano se trošim već ajbok p.s. ta no-stuff etika mi je toliko ukorijenjena u životu da kad pogledam film, ga izbriše. FILMOVI I MUZIKA STOJE NA INTERNETU, ja ih samo konzumiram, žvačem, posudim knjigu i pročitam ju--> vratim ju. ona je tu da ju čitam i da osjećam nešto dok ju čitam u tim trenucima i nešto naučim iz nje nešto što će ostati u meni iznutra-sadržaj-a ne da mi stoji na polici ili da ispunjavam koje-si-sve-knjige-pročitao kviz na fejsbuku-forma. |
