"Pa ja za sebe brijem da mi je najveći problem to što nemam problema. Mislim ono gledam sve te ljude kak razbijaju glavu oko gluposti a kad skužiš kolko je sve nebitno, ne možeš kao i oni više. Znaš ono brige oko tog kak te ljudi doživljavaju, dal si nekaj trebo napravit il ne, šta da sljedeće radiš, kakav želiš ostavit dojam itd. Onda mi se čini da su svi idioti jer još to nisu skužili"
"Da, apsolutno razumijem šta hoćeš reć ali opet... ne mogu reć za sebe da mi je problem što nemam problema. Jer nemam takvih problema o kojima ti pričaš u smislu glupih problema koje si sam stvoriš. Neg ono...", zapalila je cigaretu.
"Uvijek sam osjećala nemir", rekla je s pogledom upućenim u njegovo stražnje dvorište. Iz zgrade preko puta dopirao je umirujući zvuk violine. Sunce u zalasku je narančastim zrakama obasjavalo ranojesensko drveće. Na trenutak je osjetila spokoj koji uvijek vidi ali nikada ne dohvati. Osjetila je kako bi se osjećala da izbriše komponentu nemira iz svog emocionalnog života.
"To zvuči kao tipičan problem koji si sam stvoriš, ali nije jer takve probleme možeš riješit, a ovaj ne možeš, fakat. Mislim da je to baš temeljni nerješivi problem. Čak i sad, dok se osjećam najsigurnije na svijetu, s tobom, u tvojoj kući, dok mi je sve u životu na svom mjestu, osjećam nemir. Nije to ona vrsta nemira koju osjeća mornar pred oluju ili dijete prije prvog dana škole, sličniji je nemiru koji osjetiš dok recimo gledaš ubrzane snimke prirode i neba. Sunce izlazi, sunce zalazi, oblaci putuju, lišće raste, pada, ljudi se rađaju, žive, umiru. Neugodan nemir. Bezrazložni nemir koji je uvijek tu", prošaptala je naglašavajući svaku riječ. Pokušavala je izrecitirati svoju vlastitu tinejđersku poeziju. Razmišljala je da li zvuči isto kao i milijun drugih djevojaka od 19 godina koje je toliko puta čula ali nikad nije shvatila ozbiljno. Nije znala da li ju on shvaća. Znala je da bi ju određeni ljudi shvatili. Znala je da puno ljudi ima iste živote kao ona. Znala je da svi, na kraju krajeva, imamo isto iskustvo postojanja, da je samo pitanje na koje stvari se koncentriramo.
A ona se odavno prestala koncentrirati na išta.
"Da kužim. A trebaš vidjet kak zna tu tek bit nemirno. U biti, sutra ujutro, kad se vratimo doma, sjest ćemo na balkon popit kavu i vidjet ćeš. Znaš koliko je glasno. Em ptice, em ljudi sa svojim glupim autima i dječurlijom", on je rekao, točeći bijelo vino u čaše. "A da ne pričam kad upale ovu prokletu mašineriju od Francka. Smrad industrije ti se uvlači u kavu i... dobro nije tak strašno al kužiš"
Dodao joj je vino i nasmiješio joj se.
Pomislila je kako je dao slatki odgovor ali da to nije ono o čemu je htjela pričati. Nakon 2 jointa i uz melankoličnu glazbu, čovjek si svašta pomisli. Pomisli da možda sjedi s onom jednom jedinom osobom s kojom će se povezati na najdubljem mogućem nivou i utažiti žeđ za srodnom dušom.
Ali možda ovo nije bio način, možda je trebala sjesti nasuprot njega u turski sjed i zuriti mu dugo u oči, ili si je bar tako to objasnila. Možda je on drukčiji od mene i ne osjeća nemir, možda osjeća nešto drugo, ali jednako shvatljivo i meni blisko, razmišljala je. Pomislila je kako je najbitnije da je on normalan dečko, za razliku od svih ostalih dečkiju dosad u njenom životu.
Sjedili su u njegovoj kuhinji, modernoj ali tipičnoj, na pultu ispod neonskog svijetla. Gladio ju je po unutarnjem dijelu noge misleći kako će ju motivirati za ljubavne aktivnosti, ali ona to nije ni primjetila.
Post je objavljen 25.09.2011. u 18:30 sati.