isti post ali na normalniji način
jerry garcia je jednom rekao kako bi rađe spavao na željezničkom kolodvoru nego imao redovan posao. razmotrimo ovo na tren. nećemo razmatrati doslovce jer je jasno da je to rekao kao simbol za cijeli stil života. za stil života u kojem je sadržaj života bitniji od forme života. na što mislim kad kažem sadržaj života? probat ću objasniti na primjeru kampiranja na divlje u usporedbi sa odsjedanjem u apartmanu. kad kampiraš na divlje, iskusiš sav sadržaj a i više onog mjesta na kojem kampiraš. npr. tipičan dan kampiranja na divlje- ustaješ se uz povjetarac koji te miluje po licu dok spavaš u hladu borova (hlad je jednostavno... jedino što trebaš ali stvarno trebaš), izlaziš iz šatora, rastežeš se i u prirodi si. šta ću sad raditi? nema smisla bit u šatoru- svima je jasno zašto. uzimaš stvari i ideš. i cijeli dan si vani. kad moraš odmorit, tražiš mjesto koje je skriveno od ljudi, negdje gdje ćeš se naspavati, i nije ti bed, ne bojiš se divljih životinja, jer znaš da je to rizik kao i svaki drugi koji prihvatiš u životu- sličan riziku da će te možda pogaziti auto dok hodaš cestom. nadaš se da neće, ali možda hoće. nađeš hlad i osjetiš sebe, osjetiš sebe u prirodi. osjetiš sebe kao dio prirode. osjetiš sebe kao jedinku koja savršeno spada u ekosustav okoline u kojoj se nalaziš i zavoliš ju. zavoliš svaki kamenčić na svakoj plažici, zavoliš zemlju kao takvu kao svoj dom, upoznaš se s njom, upoznaš se s morem, upoznaš se s oblacima i upoznaš se s ljudima- odjednom ti je dom priroda, neograničena priroda, velika tisuće i tisuće kvadrata i najbogatiji si na svijetu jer je sve to tvoje. tvoj strop je zvjezdano nebo, tvoj jacuzzi je cijelo more i cijeli svijet (jer kad staviš prst u more si povezan sa svijetom), tvoji susjedi su svi ljudi koje vidiš oko sebe. i odjednom nestaješ ti kao ti, jer tvoje biće postaje jedno od mnogih, osjećaš da se stapaš na neki čudan metafizički način s pozadinom i dio si slike. vidiš crtež svijeta i ti si nacrtan na njemu u nekom kutku. kako bi ameri rekli, you see the big picture. i znaš da si malen i da se samo krećeš tu i tamo i da su sve stvari koje ti se dogode apsolutno nebitne. ne trebaš ništa- trebaš samo jesti. piti. kakati. piškiti. spavati. i to je to što trebaš. ne želiš ništa jer imaš sve, najbogatiji si. zaklopiš oči i osjećaš. i osjećaš bliss. nisam se ovo ljeto osjećala tako na terraneu jer to nije tip kampiranja o kojem pričam. nije bilo hlada. i bilo je na festivalu. to je drukčije. osjećala sam se tako prek dana na onoj plažici. i da sam mogla birati, ostala bi spavati na toj plažici, jer to je mjesto gdje bi se tako osjećala. a možda čak i malo dalje di nema toliko civilizacije. sad odsjedanje u apartmanu... ako si s društvom ti je lijepo na drugi način, jer se možeš zbližiti s njima i koncentrirati se na to. mislim na zezalice i druženje. ali odlaziš na plažu, vraćaš se doma. živiš u zidovima. ne živiš vani. to je mislim očita razlika ali kad razmisliš o tome je toliko enormna i mijenja sve sve sve. imaš potrebe zadovoljene, ali nemaš li i dok kampiraš? u apartmanu imaš više nego što trebaš i u tome je sporedna razlika. to više nego što trebaš... imaš svako jutro kavu- koja ti realno, ne treba. imaš gdje spremiti sve te stvari stvari stvari koje nikad ne nosiš na kampiranje jer ti NE TREBAJU, i jer si svjestan da će ti ih netko vjerojatno drpit iz šatora, ako ih poneseš. a da ne pričam o televiziji i internetu. ako sam se u ikojem trenutku ove godine najviše tako osjećala, bilo je to na trajektu prema ižu. bile su mi širom otvorene oči, imala sam samo robu sa sobom. vreću za spavanje. šator. i živjela sam u hrvatskoj. nisam živjela u zagrebu. u ilici. u stanu. živjela sam u hrvatskoj (rekla bi na svijetu ali nisam na svijetu jer nisam imala pasoš). mogla sam otić gdje god hoću, sve je bilo susjedstvo, znala sam da se mogu odmoriti kad mi odmora treba, mogu jesti kad sam gladna, i to je sve što trebam. ostalo je bliss. ostalo je pogled na otoke, zalazak sunca, naziranje zvijezda, i onaj osjećaj koji dobiješ kad vidiš the big picture. i to, ljudi moji, je sadržaj. meni je stvarno bitniji sadržaj. iskreno me boli kurac dal ću bit bogata ili siromašna ako ću imati dobre prijatelje. ne želim se udavati, želim samo nekog voljeti. ne želim imati diplomu, želim samo biti pametna. želim učiti od života, učiti svaki dan, ne želim učiti pod prisilom nešto što ne želim na nekom tečaju jer moram znat kak funkcionira fotošop. ak me zanima, naučit ću sama. želim flow. ne želim auto. za koji mi treba garaža. ne želim ništa od forme zapravo. želim samo sadržaj. i imam dosta sadržaja u životu, mislim. mislim da imam. ali želim ga još želim živjeti dok apsolutno ne postanem sadržaj dok ne postanem splavar iz siddharthe proć sve ovo-faks- kao školu i nešto prolazno jer faks nije najbitnija stvar u životu. jer ocjene nisu. jer sva forma nije. jer je samo bitno kako se osjećaš s kim si šta radiš ne šta imaš. želim živjet on the road s glazbom i ljudima koje volim zapravo mislim da bi trebala bit u rok bendu i tourat uokolo i radit haos moj mir je nemir jer je nemir nemirnima mir dobro lagano se trošim već ajbok p.s. ta no-stuff etika mi je toliko ukorijenjena u životu da kad pogledam film, ga izbriše. FILMOVI I MUZIKA STOJE NA INTERNETU, ja ih samo konzumiram, žvačem, posudim knjigu i pročitam ju--> vratim ju. ona je tu da ju čitam i da osjećam nešto dok ju čitam u tim trenucima i nešto naučim iz nje nešto što će ostati u meni iznutra-sadržaj-a ne da mi stoji na polici ili da ispunjavam koje-si-sve-knjige-pročitao kviz na fejsbuku-forma. |
