šta mi jedino smeta kod nirvane
|
kao što vjerojatno znate jer je moj last.fm vrlo eksponiran i svi ga redovito pratite, zabrijala sam na nirvanu u zadnje vrijeme. zapravo mislim da je sve počelo kad sam se htjela žanrovski proširiti i istražiti neistraženo, pa mi je nedavno palo napamet da proučim ono 80s underground američku scenu, inspirirana ne znam čime, i prvo sam gledala neki dokumentarac o grungeu, sasvim slučajno, kao dio ili uvertira u cjelokupni projekt. često imam problema sa "zidom koji moram preći da bi preslušala ostatak albuma", u smislu slušam album i dođem do recimo 6. pjesme koja mi je prejebena i onda ju moram izripitat 200 puta i tek onda mogu dalje slušati. e pa hittala sam taj zid u svom naumu u trenutku kad je počela u dokumentarcu u pozadini svirati rape me. tj snimka kurta kako se dere RAAAAAAAAAAPEEEEEEEEEEEEEEEE MEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE. i nekako mi se to sve savršeno uklopilo u neku raniju fazu kroz koju sam prolazila. neku tom green deranje fazu. došlo mi je da se i ja nekom u facu zaderem rape me. nekom...bezveze. i tako mi ta stvar nije izlazila iz glave neko vrijeme. nisam ni namjeravala poslušati nirvanu, sam ono rape me tek tolko da je se riješim. prava namjera mi je bila ufurati se (ili barem probati) u potpunosti u sonic youth. i neke još distorzirane gitare (jer mi u zadnje vrijeme paše distorzija, povučena queens of the stone age fazom, koja je bila prije toga). ali onda slučajno nakon rape me na plejlisti je čini mi se bila about a girl. onda mi je to bila prejebena pjesma ono isuse kak dobra stvar. onda nakon toga neka još. pa neka još. i tako sam prvi put čula sve te stvari (jedino mi polly nije sjela) sve te hitove, jel. koje nisam nikad. da se razumijemo u životu sam čula smells like teen spirit, lithium i pozadinski in bloom, tako da sam bila prilično zatečena, nije mi uopće bend zvučao emački kako sam ga prije percipirala. čak mi je više zvučao pop nego šta sam mislila da će zvučat. lagano sam počela pričat ljudima o nirvani. šta da poslušam??? pitala sam veterane. IN UTERO, IN UTERO JE NAJBOLJI. incesticide, majo, incesticide! mic po mic... prošla sam pjesme. i skužila sam ih skužila sam taj bend i brutalno mi je pasao najviše su mi pasale stare stvari, b-stvari, live stvari i vidjela sam ih cjelovito toliko da bi mogla nacrtati graf da mi se da i fora je u tom kaj imaju tolko KOMPAKTNE pjesme i tolko CATCHY i imaju savršenu dozu distorzije koju sam tražila ali upakirane u neki easy-listening (ako voliš takve stvari) short-song catchy-pop-melodije format liriksi su mi zapravo standardni s par bisera, ako si tako raspoložen. kurt me ne impresionira previše, čini mi se simpa u intervjuima, drag i simpa. mucast! ali pjesme su mi baš ono Pjesme tipa 3 minute, melodiju zapamtiš prvi put kad čuješ stvar, ono čini ti se da si ju čuo prije, al ne znaš di točno, i čuješ i ostane ti. znaš stvar napamet drugi put kad ju slušaš, uđe ti pod kožu. nastupi su im hc, nisu mlaki, al nisu ni luđački ko ne znam henry rollins đir. skaču i daju se i deru se. i profuravaju taj neki fuck it lajfstajl koji mi tolko paše generalno. plus te distorzije. da se razumijemo, kad kažem "distorzije" ne pričam samo o distorzijama nego recimo o ubrijavanju, nepreglednom neverending shoegazeu, sonic youth solažama i drkanju drkanju drkanju. ponekad mi to brutalno paše, ali ne all the time. ne bi si mogla pustit ne-hitoidnu sy stvar on a regular basis. isuse engleski ubij me e kod nirvane sam našla tu nit. našla sam taj savršeni balans između popa i distorzije. a da nije trashy i emo. neg da je seriozan. kao da na kapljicu daju taman da tražiš još. e sad jedino šta me smeta kod nirvane jest to da je prošla da je u prošlosti i da je mitologizirana brijem da bi mi puno puno lakše bilo da još postoje i da su jedan od onih jebenih veteranskih bendova, makar da usporedim s radioheadom. ili biločim da im je svaki album jeben i drukčiji i da su ovi prvi bili ono tek odskočna daska za genij koji slijedi. to mi smeta kaj imam filing da su prekinuti i da su relikvija prošlosti i neki svojevrsni spomenik. i koda ih nemreš slušat nego koda ih možeš samo poslušat. i dave grohl mi je masu simpatičniji od kurta i on živi dalje očito, i onda tipa dok pomislim na njega kao individuu, puno lakše dišem nego dok pomislim na nirvanu. takav filing nemam za sve bendove iz prošlosti... recimo neki bendovi koji su se raspali normalnim putem i neki bendovi čiji članovi još stvaraju muziku mi nisu tolki bed. nemam taj... spomenik-filing. al to je već picajzliranje... |
