re:

25.08.2006., petak

Panic! At The Disco.

Svaki četvrtak vjerno čekam prilog Jutarnjeg lista, "Bestseller".
Obožavam taj prilog iz nekoliko razloga. Tu i tamo se dogodi da ima briljantne reviewe (iliti one s kojima se ja slažem), i često dobim ideje što da sljedeće daunloudam iz upravo Bestsellera.
Ovaj četvrtak me neki lik po who goes by the name A. Dragaš ugodno iznenadio kratkom kritikom (od mojih vršnjakinja obožavanog) albuma "A Fever You Can't Sweat Out Of", skupine P!ATD.

Neke ljude ću jako raspizditi s ovim postom (točnije marlett i keks-sry curke), ali ja jednostavno nemogu više u sebi držati svu mržnju koju osjećam prema p!atd i zapravo svim novim emo-core bendovima out there. To je jedostavno, ono, american-white-uneducated-trash-shit. Emo core nema veze s mozgom. A da ne počnem o pop-punku. Mrak mi pada na oči kad vidim tako oskvrnjenu riječ "punk". A tek kad čujem. Bože sačuvaj.
I onda otvorim vikipediju i searcham p!atd. I pazi šta piše pod žanr. Ja bi nekog zbog te klasifikacije mogla upucat u oko. "Experimantal rock". Kad vidiš da je p!atd ocijenjen sa experimental rock, nema sumnje. Svijet je u kurcu. Kao što je Štulić jednom prilikom rekao (ovo jako često citiram), to nije muzika, to je sranje.

Dakle.

PANIC!AT THE DISCO- A Fever You Can't Sweat Out Of
1/10

Premda svježe nominirani za buljuk američkih MTV nagrada, panike u disku ne bi smjelo biti jer Panic! At The Disco iz Las Vegasa to ničime ne zaslužuju. Posrijedi je tek još jedan od teško podnošljivih emo-core/pop-punk bendova čije opservacije ne sežu dalje od srednje škole, iz koje su netom izašli, i obližnjeg shopping-malla. Favoriziranje na MySpace.com doveo je P!ATD do uglednih mjesta na top-ljestvama, naslovnica tiskanih magazina, a sada i MTV nominacija, iako kenjkave melodijice, meketavi vokal Brandana Urieja (ponegdje s vocoderom od Colonije) i electro-pop umetci (kao da Karma izvodi Depeche Mode) u njihov ionako mekani, šablonizirani pop-punk sa strogo kontroliranim gitarama to ničime, osim mladošću valjda, ne zaslužuju. Eto do čega vodi internet koji se, sad je to dosta jasno, nije pokazao nimalo revolucionarnim nego za široke mase grozomorno zaglupljujućim. Sjedi, jedan!

- 15:40 - Komentari (43) - Isprintaj - #

23.08.2006., srijeda

unstability

I think it's time for a new post.
Not that anyone reads what I have to say, or anything, don't be mistaken.

"How to Build a Time Machine".
A title that provoked my attention the very second i descried it.
It stood amongst a dozen new books the British Council has acquired with the soul purpose of rising up to the respectable standards my fellow citizens set each year. Ok, so that sentence hardly made any sense, but let us move on. The respective book does, in fact, hold instructions on how to build a time machine.

Anyone who knows me at all should by now realise i hate physics more than i hate broccoli and that's a pretty concerning degree of hate since i would rather eat my own parents than broccoli.

Now this book. This remarkable book. It made me love physics.
Which leads me to the following thought- if something so unimportant and so small like the respective book has the power to change my whole way of thinking about a certain issue, a way of thinking i have been developing for the last 15 years or so, and all in a matter of minutes, that would mean I am a very unstable person, unstability being the one thing I thought my multiple personalities all lack.

The more I think of it, the more it becomes clear to me that I am in fact a most unstabile and unsure person. Sure, I fought the power in my days. But I never meant a word I said. Ever.
It was...false stability.
The more I think of it, all my fazes were just a...mask. A mask to hide the unstability which has been hiding at the core of my multiple personalities for a whole decade now.

The time I told Nina (*former*dance teacher) she was a bitch for not letting me show what I can do on the dancefloor when at the same time she let everyone else. She hated me. I thought I hated her. But deep down in side, she frightened me. So I told her she was a bitch. It felt so Donnie Darko.

Then this other time I opposed the principle. That's right. He caused a scandal over something, it was a long time ago, don't remember anymore, and he claimed it wasn't his fault, and everyone believed him, so I sistematically layed down some simple facts showing it was, in fact, his fault. And everyone had heard me. Now *that* was the ultimate proof I wasn't unstable. The thought in everyone's mind was- "boy, that maja chick is stability incarnated". Now *that* was a Donnie Darko moment. For everyone else. For me it was just...a mask.

I'm writing this to once again prove to myself that I'm not unstable. But I am. I'm so unstable I should *insert the rest of the lame joke here*.

APDEJT

Ovim putem samo želim izraziti svoje žaljenje zbog podlih laži i neistina koje sam nedavno objavila. Naime ja, Maja, pišući post o koncertu u szigetu, izrekla sam gomilu neoprostivih hereticizama i svetogrđa.Naime napisala sam da je Radiohead BOLJI od Pink Floyda i time ne samo povrijedila neke drage mi osobe, već i zaslužila da nikad ne vidim, čujem, dotaknem članove Pink Floyda uživo, nikad ne dobijem PULSE dvd, nikad više ne sviram i slušam pink floyd pjesme, nikad više na engleskom(u staroj vlaškoj) ne spomenem riječ pink floyd i sve povezano s navedenim, nikad se više obratim heleni s riječi pink floyd u ustima, da slučajno, ja, krivovjernica nad krivovjernicama, ne pomislim još i kupovati pink floyd cd-e, već da, kako bih ispravila svoju krivnju, doživotno slušam solo albume rogera watersa(usput se divim slikama njega i njegovih golih, žilama ukrašenih ruku), da ne spomenemo da moram iznova i iznova preslušavati britney spears, beyonce knowles, spice girls, hilary duff(etc.) albume, čitati gomilu knjiga dinka šimunovića. Vrhunac moje zabave bit će pisanje danielu radcliffu i svakodnevno slinjenje nad njegovim posterom u onim slatkim naočalama koje nosi kad glumi harrya pottera, maštat ću da prstima prolazim kroz njegovu kosu onako kako bih inače maštala da prolazim ricku, ali budući da sam izigrala njegovo povjerenje, preostaje mi jedino da čamim u svojoj mračnoj sobici ignorancije i zatucanosti. e da, i družit ću se, a s kim drugim, nego s trendseterima iz svoje bivše škole (yo, oni su tak fora, curo!). Nadalje, maknut ću onaj prelijepi pink floyd poster s golim ženskama sa zida moje sobe (mora ostati mjesta za daniela), poderati ga dok mržnja preuzima moje tijelo, zapaliti, gaziti nogama, naravno isti postupak ponoviti i s pink floyd live at pompeii dvd-om, a kad sam već krenula s pink floydom, mogu nastaviti i s bobom dylanom. Tako ću jednoj osobi koju mrzim(samo ja znam o kome je riječ) pokloniti no direction home i sve knjige o bobu dylanu.
Za kraj, ovim putem još ti se jedanput ispričavam, helena(ms.floyd), moja voljena dušice. Nadam se da će sve ove moje kazne biti korisne te da ćeš mi jednog dana oprostiti.
samo jedna kratka rečenica sposobna je upropastiti cijeli život

- 14:40 - Komentari (8) - Isprintaj - #

21.08.2006., ponedjeljak

melankolija?

mrzim se osjećat emo.

mrzim. iliti biti u nekom čudnom stanju melankolije.

to je tako čudno, to stanje melankolije.
osjećam se ekstra pametno i kao da sve razumijem, u doticaju sa prirodom, sa svima, ali svejedno prevladava neka tuga.
onak koda bi mogla plakati. i plakati. bez ikakvog razloga.

no, melankolija ne dolazi otud.
treba mi psihijatar. imam neobjašnjene emocionalne probleme.

ja hoću biti psihijatar. dali je to neka podsvjesna stvar? treba mi psihijatar pa želim biti psihijatar da popunim neku prazninu?

ali otkud mi praznina?
imam takorečeno zakon život.
dobro, nije plain zakon, ali ono....imam 5-10 najboljih prijateljica, najbolju mamu na svijetu (ja vam kažem), stari je totalno onak flegma, nitko oko mene si ne zabrijava neš posebno da bi imao utjecaj na mene.... radim relativno kaj hoću i šta volim.....
ali svejedno.
melankolija.
no otkud? wtf? zašto?

nemam pojma. samo je tu. i ne odlazi.
zapravo mi se čini da ode, ali se opet pojavi i onda skužim da je tu bila cijelo vrijeme.

treba mi nešto. nešto više.
damn.

ali ne depresija. da je bar depresija.
nego baš melankolija.

- 21:41 - Komentari (7) - Isprintaj - #

18.08.2006., petak

Globalno zatopljenje etc

Moram početi ovaj post sa prikladnim tekstom pjesme Quicksilver Messenger Servicea, ako ju neznate pročitajte jer, začudo, ima nekog smisla.

What about me?
You poisoned my sweet water, you cut down my green trees,
The food you fed my children was the cause of their disease.
My world is slowly falling down and the air's not good to breathe,
And those of us who care enough, we have to do something.

Your newspapers, they just put you on.
They never tell you the whole story.
They just put your young ideas down.
I was wondering, could this be the end of your pride and glory?

I work in your factories, I study in your schools,
I fill your penitentiaries and your military, too.
And I feel the future trembling, as the word is passed around.
If you stand up for what you do believe, be prepared to be shot down.

And I feel like a stranger in the land where I was born,
And I live like an outlaw and I'm always on the run.
And I'm always getting busted and I got to take a stand,
I believe the revolution must be mighty close at hand.

I smoke marijuana, but I cant get behind your wars.
And most of what I do believe is against most of your laws.
I'm a fugitive from injustice, but I'm going to be free,
'Cause your rules and regulations, they don't do a thing for me.

And I feel like a stranger in the land where I was born
And I live just like an outlaw and I'm always on the run.

Znam, znam, non-stop pričam o tome šta radimo svijetu bez neke znanstvene osnove (samo čitajte dalje, ovaj put je ima J), i znam da sam stvarno iziritirala barem jednu osobu u više navrata ponavljajući više istih svjetskih pitanja i rješenja na njih, ali koliko se još toga treba dogoditi da ljudi posjednu lijene guzice i poslušaju? Zar je stvarno previše tražiti od besposlenih, cendravih ljudi da stave svoje prazne coca-cola limenke u poseban kontejner tako da se recikliraju?
Rado recikliram sve što mogu, ali znajući da je to samo mali rajžlec u usporedbi s onime što velike avio-kompanije i industrije mogu učiniti me ostavlja porpilično obeshrabrenom.
Zar je stvarno vrijedno moje ljutnje kad vidim staklenu ambalažu u smeću, kad bi zapravo trebala biti u zelenoj kutiji? Vjerojatno ne.

Uzmimo na primjer potres koji je upravo pogodio Javu ubijajući najmanje 4, 600 ljudi, ozljeđujući (procjenjuje se) 10, 000. Znam da su potresi prirodne katastrofe (da, slušala sam na satu zemljopisa, profesorice), no saslušajte me.

Glečeri i ledenjaci zadržavaju potrese i pokretanje zemljinih ploča (sjetite se, učili smo pred par godina). Očekujemo podizanje zemljine površine kako se glečeri otapaju, a led se otapa ošamućujućom brzinom. Ledenjačka polja se odlamaju u ocean, a te su stvarčice prilično teške. Ne mislim tipa teške težine par auti, mislim teške težine 500 bilijuna TONA leda koji se odvaja u ocean. To tjera more na značajno povišenje razine, više poplava, više evakuiranih gradova, ljudi moji- obala kakvu poznajemo će u potpunosti nestati. Nema više sunčanog Hvara, nema više pješćanih plaža i sunčanja na Bolu. A da ne spominjem ostatak svijeta.... Čeka nas katastrofa.

Prije jedno 10 000 godina, potresi su se pojačali na mjestima gdje su se ledenjacu povlačili. E, to je činjenica. Dakle, manje ledenjaka = više potresa, i eto ti globalnog zatopljenja.

Potresi su možda nezaustavljivi, ali predviđanje potresa nije izvan ljudskh mogućnosti. Potres u San Franciscu 2003. je oduzeo 3 života. Dok je potres u Iranskom gradu Bamu ubio 26, 000 ljudi. Pa zašto? Zato što nema zgrada otpornih na potres u Bamu.

I zašto nismo čuli o Bamu? 26, 000 mrtvih. Reći ću vam zašto. Zato što nijedan zapadnjački turist nije poginuo i zato što smo bili prezaokupljeni oplakujući uništene zgrade u Kaliforniji. To su bili potresi sličnih jačina samo 4 dana vremenske razlike, a ipak 25, 997 života i nije tako mala razlika ako mene pitate.

Prirodne katastrofe samo utječu na siromašne ljude bivšeg kolonijalnog svijeta. Svi to znamo, iako ne želimo priznati. Činjenicu da zapad čini najviše štete cijelom svijetu, znajući da imamo zgrade otporne na potrese i da smo OK-za sada-i da imamo tehnologiju koja će nas upozoriti na bilokakav tornado ili tsunami.

Naravno, simptomi globalnog zatopljenja neće samo (aha, samo) rezultirati znatnim povišenjem morske razine (okej, sjetite se Dana poslije sutra i Jakea Gyllenhalla ako baš morate), nego pojačane nasilne vremenske uvjete koji će pogoditi obalu i jako ugroziti siromašne zemlje.

Južno-azijski tsunami (svi ga se dobro sjećamo) je ubio 250, 000 ljudi. Čak i ako ga nismo mogli spriječiti, mogli smo ga predviditi i mogli smo ljudima dati nategnutu šansu da se sklone. Da je, naravno, sofisticirana tehnologija na zapadu radila šta je trebala.
Trebala je biti, da je bila ne bi bilo toliko otečenih mrtvih tijela razbacanih po obali. Ti ljudi su živjeli u improviziranim zajednicama po obali, lovili ribu i obrađivali zemlju da se prehrane. Nisu imali ni šansu.
Nisu trebali umrijeti tako. Ne u 21. stoljeću.

Pacifički ocean ima hi-tech sistem nadgledanja potresa i tsunamija- seizmološki radar.
Shvaćam da je takav sistem ograničen u društvu, s obzirom na manjak osnovne infrastrukture potrebne za izdavanje upozorenja i za evakuiranje stanovništva u trenutnom upozorenju (telefoni, internet), ali dopustiti da ljudi na taj način umru je jednostavno...pogrešno. Imamo više novaca nego ikada, i zašto ga ne upotrijebimo pametno? Zašto šaljemo rakete na mjesec i gradimo nuklearke? To je sramotno.

Naravno, komunikacije u ovim dijelovima svijeta su tako jadne, da nitko ni ne zna koliko ih je zapravo umrlo. No, ipak znamo točan broj umrlih u zapadnjačkim katastrofama koje moramo oplakivati u propisanom redoslijedu ( i raditi otrcane Hollywoodske filmove da nas podsjećaju na to kako su takvi prokleti junaci ). Znamo imena, boju očiju, veličinu cipele od svih žrtava i zapošljavamo najzgodnije glumce da ih glume.

Mislimo da smo superiorno inteligentni, ali smo u stvarnosti jako, jako glupi.
Navodno, u Sumantri, kako su valovi udarali o obalu, slonovi su počeli plakati. Otrgnuli su okove sa nogu i otrčali dalje od obale, u gorje. Osjetili su opasnost i izbjegli ju.
Slonovi imaju kosti u nogama koje osjete seizmičke vibracije. Mi smo napravili mašine koje to mogu, uz velike troškove, dok slonovi ovo osjete prirodno. Oni su više u doticaju s prirodom nego što ćemo mi ljudi ikada biti. I šta mi radimo slonovima?
Natjeramo ih da rade glupe trikove u cirkusima, držimo ih zaključane uz tlo tako da se sigurno možemo s njima slikati i rezati im kljove za narukvice koje nikad nećemo nositi i figurice koje skupljaju prašinu.

Darwin je napisao zakon jačega. Slonovi su preživjeli tsunami, dok 260, 000 ljudi nije, no u našem perverznom kapitalističkom društvu, držimo i slonove i ljude zavezane da odgovara našim deformiranim potrebama.

Držim da je nevjerojatno da taštni, arogantni idioti poriču očito—da naše razmetljive aktivnosti u našim pohlepnim ispraznim životima nepovratno izazivaju katastrofe koje imaju moć da izbrišu život kakav poznajemo.

Djeca se rađaju s AIDS-om, for the love of Radiohead. Osuđena su na sporu smrt prije nego i progledaju. Na zapadu, naravno, imaju lijekove, ali samo za određenu svotu love.
Katolička Crkva ne pomaže previše govoreći da su kondomi zlo, u doba seksualno prenosivih bolesti, teen-trudnoća, i pre-populacije planeta, govoriti da su kondomi zlo je nevjerojatno neupućeno. Sjetimo se našeg dragog preminulog pape. Nemojte me krivo shvatiti, osobno sam katolik i bilo mi je žao, ali kako smo ga samo svi oplakivali kada je umro, nama je njegov život očito puno više značio od beznačajnih života potraćenih svaki dan zbog vjerovanja da je «kontracepcija nemoralna».

Više ljudi=siromaštvo, čak i ako bi zapad oprostio dug takozvanom Trećem Svijetu, još bi bilo ekstremnog siromaštva. Najsiromašniji su upravo oni koji žive na najriskantnijim mjestima, i upravo oni umiru, i čak i ako će bogati to sve snimiti za arhiv i za one koji gledaju 2-minutni blok katastrofe preko večere, na kraju Dnevnika, zapravo nas neće biti briga jer se to ne događa nama.

No, ipak će se to nama jednom i dogoditi, i tad nas lova neće spasiti.

Svjetski najveći onečišćivaći imaju i najviše novaca, a to su u okviru ispuštanja ugljikovog dioksida (molim bubnjeve i uzdahe iznenađenja):

1. SAD - 24%
2. Europa - 14%
3. Kina -13%
4. Rusija - 6.2%
5. Japan - 5%
6. Indija - 3.2%

SAD neće priznati protokol iz Kyota, jer, o ne!, će im naškoditi ekonomiji. Kina i Indija su zemlje u progresu, a Kina već gradi novu termoelektranu svakih 10 dana u prosjeku, i procjenjuje se da će sav zrak koji udišemo za 20 godina biti onečišćen i da će biti *još više* boleština nego što je sad. Svi koji žive uz te elektrane se već sad guše, a ne morate ni pogoditi, to su oni najsiromašniji koji si ne mogu priuštiti stan u Šangaju, iako ni tamo nije bajno. Indija također nevjerojatnom brzinom uspijeva zagađivati zemlju i zrak.
A ne daj Bože da kupe pročišćivaće, neisplativo je.

Tako da, ako 3 najveća zagađivaća ne rade što bi trebali, moja staklenka se baš ne čini tako važnom na kraju svega.

Ali nisam u depresiji. Vesela sam.
Jer, na kraju, ništa od ovog ionako nije važno jer nitko to neće pročitati i ako pročita itko će okrenuti glavu na drugu stranu and that's the end of that. Jer smo svi mi preokupirani samim sobom, i boli nas briga za druge, to je okrutna stvarnost.

p.s.
Ovaj sam post napisala davno davno ali ga odlučih opet objaviti da vidim kakav će odaziv imati 6 mjeseci kasnije.

- 10:40 - Komentari (6) - Isprintaj - #

13.08.2006., nedjelja

Not living. Just killing time.

(warning, stream of consciousness ahead)

Radiohead, Sziget festival, 12.8.2006, subota.

Bilo je...fenomenalno.

No, da počnem otpočetka.
Prvo smo došli u 7 ujutro na glavni kolodvor. Sjeli na vlak, našli si superiška mjesta.
Vozili se do jedno pol 4 popodne u separeu (jel se to tak zove?) sa dva francuska geja, kak smo kasnije zaključili. Jer su se škakljali i jedan je drugom čito iz neke oštroumne knjige na francuskom (što je na mene djelovalo afrodizijački, ali neću sad o tome). No da, jedan je imao super kosu. Onak frčkava crna kosa. Ja bi takvu kosu.

U vlaku je sve bilo puno neo-hipija, iliti dredovi, duge kose, čudna roba, oni ogromni ruksaci na leđima i vreće za spavanje. Naravno, svi mladi. (to ću jednog dana biti ja, neo-hipi)
Bilo je malo problema sa zadnja dva vagona, koja su se u vožnji zapalila, ali je vlak stao i odvojio ih, pa no prob. Vlakovi mi se jaako sviđaju. Nikad se prije nisam vozila u vlaku i baš je vikid. Onak osjećala sam se ko u "prije sumraka". Ili nekom james bondu, znate ono.
Ali ugl, vlakovi su mi odsad nr.1 prijevozno sredstvo jer vlada ta neka opuštena atmosfera, pogotovo ak ideš na rok festival pa je sve puno otkačenih ljudeka.
I pol njih ide na rejdijohed. Isn't that kul?
Well anyway, as i was saying, došli smo u Budimpeštu jedno desetak (više/manje) sati nakon polaska i stojimo mi zbunjeno tam na kolodvoru.
NITKO ne priča engleski, nigdje niš ne piše na engleskom, ne primaju eure već forinte.
I otišli mi u turist info votever, i tam nas uputio tip dolje da si kupimo karte za metro, tramvaj, bus etc.
I naravno, uzeli si kartu grada i sve to. Vidli di je Sziget.

Btw, Sziget je otok na Dunavu izgrađen radi festivala. Ogroman je, ima onak desetak stejđeva, štandove sa svim i svačim, događanja, kemping područje di su svi mladi kamperi (to ću ja biti jednog dana :).

Da, ugl, sad slijede dosadne pojedinosti kak smo lutali po gradu neznajući u kojem se smjeru krećemo. Onda smo u jednom trenutku sve avanturističke i bekpeking predodžbe poslali u qurac i sjeli na taxi i odveli se do Szigeta :).

I tam smo čekali na kraju glavnog reda za ulaz na otok (ima mostić) Marijinu frendicu koja nam je trebala donijet karte. Sat vremena i par hiljada zgodnih neo-hipija kasnije, evo i nje i karata.
Ušli mi na Sziget.

Prvi val oduševljenja.
Sziget je kao...kao raj. Raj. Najozbiljnije. Ja sam skoro zaplakala kad sam to vidjela.
Ako bi mi netko rekao da zamislim raj, zamislila bi Sziget festival.
Sve puno hipija. Hipija, alternativaca, votever, al ugl, svi su ful otkačeni i mladi i zakon i pristupačni i dobro raspoloženi.
Guiness se lije na litre. Smotuljci marihuane kruže među prijateljima. Desetak stejđeva i sa svakog dreči muzika. Štandovi, sa hranom, robom, suvenirima, votever.
I sve to u prirodi na Dunavu.
Onda mejn stejđ. Mejn stejđ je...prekrasan. Barem 10000 ljudi je bilo nagruvano u prvih deset metara od mejn stejđa. Mejn stejđ ogroman ogroman sa strane dva platna koja su prikazivala thoma i ekipu close-up.

Sad da nešto kažem o koncertima općenito.

Rok koncerti su izvan tjelesno iskustvo.
Svi koji su ikada bili na rok koncertu, mislim na pravom rok koncertu, će me razumjeti.
Tisuće ljudi zgurani jedni do drugih. Sve postaje sasvim nebitno. Nedostatak zraka, mučnina, žeđ, sila na wc, sve je sasvim nebitno. Tijelo je tu samo sredstvo putem kojeg psiha i duh dobivaju zasluženo. Zajedništvo.
Stišću te sa svih strana, gola i znojna iscrpljena tijela, u jednom trenutku nepažnje se nađeš u valu pokrenutom od jedne osobe u masi, valu koji je tako snažan da te digne sa tla i praktički te ramena drugih ljudi drže u zraku. Najbolja stvar kod ovakvih događanja jest ta da doživiš fizičku prisnost sa osobama koje uopće ne poznaš, a da te to uopće ne smeta niti nije važno.
Ali nije to samo fizičko zajedništvo, već i puno izraženije duhovno zajedništvo. Sva ta masa ljudi, svi imaju jednu stvar zajedničku- Radiohead.
Svi su osjetili onaj prekrasan osjećaj kad shvatiš da je Radiohead ti i da si ti Radiohead i da su oni bogovi i da je ta muzika božanstvena i da su thomove riječi vrhunac ljudske kreativnosti i intelektualnosti.
I svi se međusobno TAKO dobro razumijete, ni ne poznaš ih, ali su tamo, i vidiš ih i osjećaš ih kao ljude i njihove psihe su sve tako savršeno sjedinjene s tvojom u Radioheadu, zapavo u bilo kojem bendu koji snove prebaci u stvarnost.
U jednom trenutku sam zagrlila engleza ispred sebe i samo se micala lijevo desno u ritmu muzike koja je doslovno preplavila Sziget ali on to nije ni skužio jer su svi zagrljeni i jer se svi osjećaju fizički i psihički.

I uvijek mi je žao kaj si ne zapišem set-listu. Bila je jaaako dobra kolko se sjećam publika je svaku pjesmu pjevala skup s njima i pljeskala i bila je genijalna atmosfera jer su zmiksali nove stvari sa prastarim stvarima i sa never-heard-before stvarima.
A Radiohead uživo su ono...mindblowing. Groundbreaking. Unbelieveable.

Jonny je zakon. Gitarist, that is. Sviro je gitaru s gudalom XD.
A Thom da ni ne spominjem. Onaj njegov ples na sceni je predobar. U trenutcima opake elektronike Thom otpusti kočnice i počne skakat i trest se na pozornici. Onda one njeggove face dok pjeva...Čovječe ja njega volim. A sve tako besprijekorno otpjevano... Ma nevjerojatno. NEVJEROJATNO.
Oni su onak THE BEST BAND OUT THERE. Ja vam kažem. Bila sam na puno koncerata, slušala sam bezbroj grupa i imala bezbroj faza, ali Radiohead su definitivno najbolje od najboljeg, usuđujem se reći moderan Pink Floyd. Čak i nadmašuju Pink Floyd. Ma nešto neopisivo.

Sve je odsvirano ful žešće, svi Radiohead klimaksi koje imaju u svakoj pjesmi su tako jako zapalili publiku da ljudi nisu poslije koncerta mogli hodat (kolko su skakali).
Sve RH pjesme imaju slični koncept. Dobro, ne sve, al većina.
Prvo te uljuljka i onda te polako počne kopkat i kopkat i doslovno te napali i treba ti nešto da otpusti svu tu energiju s kojom te pune u sporijem dijelu pjesme i tempo se ubrzava i ubrzava i ti više ne možeš izdržati, na izmaku si, puknut ćeš, gotovo je, ali oni još malo ubrzavaju i pojačavaju i onda....raspale. Nastupi Radiogazam. Svijetla se upale, gitare nabrijane na najviši stupanj pojačala, thomov vibrato u punoj snazi a ti si izvan sebe, držiš ruke u zraku, suze ti idu na oči, jer je ovo nešto najbolje što se može iskusiti, taj Radiohead klimaks, taj release.

Najbolje pjesme su mi bile Fake Plastic Trees (koja sadrži lirik- if i could be who you wanted all the time, na šta smo se ja i frendica zaderale- you are!!- upućeno thomu naravno), You and Whose Army (koja me fakat iznenadila jer ju jako volim a nisam fakat mislila da će ju odsvirat), Paranoid Android (prije koje je thom pitao- are you ready, na što mu je publika odgovorila gromoglasnim- yeeesss!!!), Idioteque (ful elektronika na šta se možeš trest i micat i zaklopit oči i prepustit se), Bones (jedna od meni najdražih pjesama, podcijenjena), Just (omg omg just obožavam ju, isse thomov glas je bio predobar na ovoj stvari), khm kaj još... Ma mogu se sjetit svega sam neznam kaj da izdvojim. Yah. Haha. Aha da i sjećam se da mi je ekstremno drago bilo kad su odsvirali ovu kaksezove How to Disappear Completely. I Everything in It's Right Place.
A 2+2=5 je sadržavala po meni najjači klimaks. To je bilo fakat zakon.
Aha da i zadnjih par dana sam puno slušala Airbag pa mi je i to bilo zakon. A najviše su sing-elongali na Karma Police (što je za očekivat). Ma sve pjesme su bile nevjerojatne.

Po vibri s koncerta, njihov novi album će bit malo više OK Computer nego Kid A. Jer su sad počeli svirat te neke njihove rok stvari po koncertima, i nove stvari su im onak pol rok, napol elektronika, al se udaljavaju od elektronike kolko sam shvatila, što je fakat šteta, al nebi bilo loše dobit još jedan OK Computer :).

No poslije koncerta sam jako htjela otići bekstejđ i zbarit jednog od njih (yah right), po mogućnosti Eda jer je zgodan ili Thoma u nadi da će glasnice preć na mene, ili Jonnya da dobim tu guitar-god kvalitetu. Ili u najgorem slučaju uzet autogram.
Ali nije bilo teorije, sve je zabarikadirano, rulja od desetak tisuća ljudi stampedira prema izlazu.
No dobra vijest je da sam si kupila Radiohead majicu, u stilu artworka Hail to the Thief, njihovog zadnjeg albuma.

Nadalje.
Hosteli su nešto najbolje na svijetu.
Onak hrpica totalno nepoznatih ljudi, sve mladi i pristupačni, iz drugih zemalja, svi se nađete u tom hostelu i živite skupa, i koristite istu kuhinju, isti wc, istu sobu za spavanje, istu blagavaonu, kompjutor, gledaš telku s njima, ugl isti stan.
I to se pretvori u malu obitelj. Mala obitelj stranaca drugih nacionalnosti koje povezuje samo želja za životom.
Odsjela sam u hostelu al nikog nisam upoznala jer sam bila sam tu 1 noć poslije RH koju nisam neš puno spavala. No, vratit ću se ja. Sljedeći put sa grupicom neohipija koje pokupim po putu i ovaj put ću pričat s ljudima u vlaku i duže odsjest u hostelu i skompat se sa rok zvijezdama, bilo zabarikadirano, bilo kasno ili ne.

I da. Ja ne želim biti ništa drugo osim muzičarka. Gitaristica. Vokal vikid benda. Ništa. To mi je jedini cilj.

FOR A MINUTE THERE I LOST MYSELF.

UPDEJT
Zaboravih reći. Nikad prije nisam čula Exit Music (for a film) koja je apsolutno jedna od najboljih Radiohead pjesama. I prvi put sam ju čula uživo.
I to je nešto najbolje šta se moglo dogoditi. Jer stvarno...neznam kak ju nisam čula. Mislim da je to sudbina :)
Ona je na OK Computer, a meni se samo ta pjesma nije daunloudala.
I kad sam vidla ovo-

su mi suze počele ići na oči jer sam tek tad shvatila...to sam jučer iskusila. Dobro, ne, prekjučer, al ono...

Wake... from your sleep
The drying of your tears
Today.. we escape
We escape.

Pack and get dressed
Before your father hears us
Before.. all hell.. breaks loose.

Breathe... keep breathing
Don’t lose.. your nerve.
Breathe... keep breathing
I can’t do this.. alone.

Sing us a song
A song to keep us warm
There’s such a chill
Such a chill.

You can laugh
A spineless laugh
We hope that your rules and wisdom choke you
Now we are one
In everlasting peace

We hope that you choke.. that you choke
We hope that you choke.. that you choke
We hope that you choke.. that you choke

- 18:01 - Komentari (9) - Isprintaj - #

08.08.2006., utorak

Praznici

Obožavam praznike. Mrzim praznike.

Cijelu godinu žudim za praznicima. Za tim osjećajom slobode koji dolazi sa praznicima.
Taj neponovljivi osjećaj kad se probudiš na zadnji dan škole.
Živim za to. Odbrojavam dane. Cijelu godinu.

I onda dođe.
Misliš da dođu polako, pošto čekaš na njih. Ali oni zapravo dođu užasno brzo i ne uspiješ se ni okrenuti i već su otišli. Praznici su zeznuta stvar.

Imam neki gadan poremećaj u karakteru. Nikad ništa ne radim ako se ne prisilim svim snagama na to.
Ili ako me netko drugi ne prisili.
I ovo ljeto sam rekla da neće biti tako, da ću vježbati gitaru i tijelo i da se neću zapustiti. I upisala se na sve ljetne aktivnosti koje se nude.
I ljetne aktivnosti su prestale i opet upadam u kolotečinu lijenosti.
Užasna, neopisiva lijenost. To je nevjerojatno kolko čovjek može bit lijen.

Jedino šta cijeli dan radim jest slušam raznoraznu muziku koju mi preporuče ljudi koje ni ne poznam i tražim taj savršeni bend...
To+jedem+spavam+gledam sve moguće serije.

I znate šta. Ne sviđa mi se.
Bila sam uvjerena da mi se sviđa. Ali ne sviđa mi se.
Ljudi su stvoreni za brige, za stres, za rad.
Ja sam stvorena za živciranje i napetost modernog života.

Obožavam kad ništa ne stižem, kad ima previše toga, kad bi sve na svijetu dala za jedan trenutak odmora, kad te trenutke odmora nađem i sve je puno bolje.
A ne ovo. Praznici. Fuj. Jedna rastegnuta ljaga lijenosti.

Praznici nisu odmor. Odmor je kad na kraju dana dođeš doma, čitav dan juriš, u školi si, pretrpio si teške emocionalne udarce od gadure iz tjelesnog, još poslije škole imaš ples di se živčenjakinja dere na tebe, prije škole imaš gitaru, a moraš se dić u 5 ujutro da učiš za test iz kemije koji je prvi sat, i onda na kraju dana u 10 sati dođeš doma i imaš samo pola sata vremena prije nego moraš ići spavati jer je sutra opet ista priča.
I uzmeš 5 minuta. Samo 5 minuta prestaneš sve raditi- nađeš se u drugom svijetu, nabiješ neku pjesmu na slušalice najglasnije, zatvoriš oči, u drugom si prostoru i vremenu i tih 5 minuta je jednako vječnosti.
To je odmor.

Praznici suxx. Hoću zimu. Hoću stres. Hoću očaj. Hoću histeriju i probleme i zauzetost. Hoću se trgat za svaki trenutak. Hoću se mučit da stignem poobavljat sve aktivnosti koje si natovarim na leđa.

***

<3

Pod koju ovo kategoriju spada? A jbga.

***

E da. Neznam zašto prije nisam slušala Mogwai. Imala sam par pjesama, ali to nije bilo približno dovoljno da shvatim kako su oni najbolji post-rok bend out there.
Dakle. Moja najdraža Mogwai pjesama- Friend Of The Night.
*smartam mogwai svojevrsnim sountrackom svog života. jednom davno je frendica to rekla za explosions in the sky. ali meni su to mogwai*

^^ izvolite svi pogledat i poslušat ovu pjesmu. fenomenalna je.

E, i spot je super. Možda malo neprimjeren, ali čovječe, previkid je. Kao mali filmić. Samo, možda je pre...khm, eksplicitan, odvratan, izravan za neke.

- 17:43 - Komentari (9) - Isprintaj - #

06.08.2006., nedjelja

*vrišti*
*onesvijesti se*

MUSE!!!! AAAAAAA!!!!

Matthew Bellamy je..........OMFB!!!
On je zgodnija verzija Thoma Yorka.

Taj glas!! TAJ GLAS!!!
Jedini na svijetu ga imaju Thom i Matthew.

Matthew je dakako superhot, dok je Thom...ahem...talenat za pisanje :)

Ali. ALI.

MUSE.

OMFB.

Izvolite svi ovaj video pogledat i vidjet koji super-fantastičan glas ima Matthew i vidit kak su Muse zakon uživo.
Ha! A svi vi koji blatite Muse... I blow my nose at you! Oni nisu lošija kopija Rejdijoheda. Više.

- 17:08 - Komentari (5) - Isprintaj - #

01.08.2006., utorak

Ideali smrznuti u vremenu?

Pošto nemam ništa pametnijeg za raditi, prihvaćam Keksov izazov.
(--->Keks; Marlett)
Khm. Dakle.

True perfection has to be imperfect...

fizički
- ne želim da bude savršen
- kosa mu je lagano kovrčava, dužine do negdje početka-polovice vrata; smeđa, kestenjaste boje
- no nije obavezno da mu je kovrčava, ali volim smeđu, može varirati od svijetlih do kestenjastih tonova, samo da nije onak latino fuj
- lice mu ne smije biti klasično lijepo(slatki nosić, okice i sva ta sranja), već nekako drukčije, da iskače iz mase, no mora biti na neki viši estetski način lijepo, da bude predivan kad se zagledaš u njega
- zapravo mi je svejedno koje su mu boje oči, moraju biti l ijepe kako god okreneš, no jako se palim na tamno plave, ne onak svijetlo plavo-zelene, već prodorno plave, kao more :)
- pravilni zubi, jako važno, i lijepe usne

školski primjer- richard ashcroft u bittersweet symphony spotu, iako on inače ima malo prevelki nos

- mora biti mršav, ali ne jako mršav, već onako štrkljast
- ne smije nositi šminku ni previše se lickati (um mrzim tu riječ ali je u ovom kontekstu neizbježna)
- vrat mora biti savršen.
- guza mora biti savršena. mora imat dobru guzu.
- lijepi, pravilni nos, david glmourasti (iliti izražena kost, onak ful klasični bjelački nos)
- visok, dosta visok

- fura po godišnjim dobima (i luv a guy in najs clothes :) :

(stil- preferiram indie rok- al puno toga prolazi)

jesen- hudiji ispod kojih nosi uske t-shirte na prugice; izlizane trapke, šire; PLATNENE tenisice, lijepe tenisice, može one replayke kakve ja imam ali muški model neke druge boje; prevladavaju tmurniji tonovi, hladne boje

ljeto- uske majice bez rukava na prugice (horizontalne prugice, debljine od 3 do maksimalno 5 cm); izlizane kapri hlače, može i lanene duge hlače u kojem slučaju gore hoda topless jer je nesnošljivo vruće ne zato što je svijestan svojih prefeksi (objašnjenje: seksi+fensi=feksi ;) trbušnih mišića i lagano virućih rebara XD; sandale onak bekpeking style

zima- fora kaputiće, pomalo vuče na military, poželjan je samt ali dolazi u obzir i koža, dužine malo ispod guze; posjeduje bar dva fora šala; art ili šubidu čizme (ne marte, osim ak nisu neke otkačene marte); majice obične na duge rukave, uže jednobojne ili na prugice sa ponekim natpisom (khm...u obzir dolazi playlife/killer loop...); hlače...a kajjaznam bilokakve samo da nisu ful široke ili ful uske (ne franz uske, već onak 80ete glam rok uske, franz uske može, dapače)

proljeće- khm, isto kao i za jesen ali možda neki lakši tonovi, recimo krem, zelena, smeđa

- ima jako fora rej-benice i jako mu dobro stoje
- ili sve gore navedeno ili ništa od toga, nego da ga baš briga, da se oblači ko skitnica, ala mladi bob dylan :)
- naravno, svu tu robu mu ja predlažem da kupi, nije tolko samo-zaokupljen da bi se kužio u to
- nije šminker! ne, nije, fakat!

^^ evo vam hrpica klasičnih primjera, aka strokesi

točnije, julian casablancas OMB (khm, on u biti baš nije klasični primjer, ali morala sam staviti tu sliku :)

psihički&općenito
- totalno drmnut u mozak, da ga izluđuje život do te granice da nemože izdržati, "the ragged and estatic joy of pure being" kako je to my man jack kerouac rekao, ali to ne pokazuje
- inače nije depresivan, uvijek gleda na svijetlu stranu svega, no ponekad zapadne u depresije
- kad zapadne u depresije, to je uvijek zbog pametnih razloga, zbog života koji ga izluđuje
- ne boji se plakati, kad plače mi nasloni glavu na prsa da ga tješim i tako on i meni
- jako jako kul, uvijek ima zamišljenu facu
- želi znati sve o svemu u isto vrijeme, ali to ne pokazuje, samo tiho upija sve što mu kažeš i sluša te
- stabilan, no ima ludo poimanje svega i dobiva genijalne ideje svakodnevno

^^ gle ti to, klasični primjeri idealnih mužjaka kolko ti srce želi

- impulzivan, provodi snove u stvarnost bez puno razmišljanja
- zapravo povučen ali se meni uvijek sasvim otkrije
- nipošto racionalist
- pragmatičar, ne idealist
- stoji čvrsto na zemlji, a istodobno je u oblacima
- veže se za mene ali mi da prostora, ne upliće mi se u život
- drži me za ruku uvijek i svugdje
- gleda zvijezde samnom na krovu visoke zgrade i pokazuje mi sazviježđa
- piše mi poeziju i muziku, njegova sam muza :)
- dobru poeziju. ne emo poeziju, ne sladunjavu poeziju, dobru poeziju, ala thom yorke poeziju. ne edgar allan poe, ne jack kerouac, ne roger waters. thom yorke poeziju.
- ima jako dobar i istančan ukus, zna sve bendove koje ja slušam a za koje stvarno nitko nezna, ima veliki potencijal da bude muzički kritičar
- voli sve opskurno- opskurne filmove, opskurnu muziku, zna sve zakon birceve po gradu i opskurna kina
- vodi me na jazz koncerte u kino sc i uvijek mi plati ulaznicu
- zna raspravljati samnom i poštuje me kao osobu, gleda na mene kao na njemu ravnu
- ne gleda svijet kroz filtere (iliti ovo je mejnstrim, ovo je andrgraund, ovo je ono, ono je ovo :)
- zna engleski superbno i još neki jezik sa strane
- zauzima se za mene, no ne previše jer misli da sam dovoljno sposobna da sama riješavam svoje probleme
- mora biti vrlo tolerantan i jako otvorenog uma (da me ne gleda ko luđakinju kad imam ispade)
- pomaknut smisao za humor
- zna svirat bar jedan instrument, i svakodnevno mi svira :)
- godine- stariji od mene definitivno najmanje 2 godine, iako se palim na dosta starije haha
- voli samnom raditi apsolutno sve i uvijek rađe bira dan proveden samnom nego dan proveden s frendovima
- voli franz ferdinand a nema gej tendencije (pure wishful thinking)
- načitan, naslušan, nagledan, na-sve
- super se ljubi, i uvijek me iznova iznenađuje
- i jako važno- jaako dobro raspravlja u svemu ali me uvijek pusti da pobijedim :)
- kuži se u politiku, jako svjestan svega u svijetu i zato volontira, zna da je buš kreten i zna da je kapitalizam sranje
- voli me više od svega i daje mi to do znanja

prihvaćam ili ovo gore navedeno ili alexandra kapranosa. ili mladog boba dylana. :)

no, na kraju svega, sve ovo je totalno krivo.
može mi se svidjeti bilotko, bilokada. važne su samo dvije stvari. dobro srce i dobar stav (tjst.stavovi).

p.s. isprike unaprijed, stavila bi i više slika, al na laptopu je sve očajno sporo.

APDEJT
Omb. Tek mi je sad došlo. Tek sam sad shvatila šta trebam.
Tek sam sad shvatila koje mi je poslanje Bob dao.

Moram oživjeti grunge-movement.

Ponovno.

Da se razumijemo, NIKAD nisam slušala granđ. Od cijele poovijesti granđa znam svega dvije pjesme.
Kam es ju ar i smelz lajk tin spirit.

ALI
Tek sam sad shvatila. Moram početi slušat granđ. Mother love bone, sondgarden, alice in chains i najvažnije PEARL JAM. I onda...
Onda moram nabavit vikid bend. I reformirat granđ pokret.
Da.
Da.
Da.
To je jedna od najgenijalnijih ideja koju sam ikada dobila.
Prvo, dakako, moram otići u Sijatl.
Moja profa iz eng je ko tinejđer u ranim devedesetima bila veliki nirvana fan. I prvo šta je napravila jest da je otišla u sijatl.

Omb. To je tako savršen plan. Zašto se prije nisam sjetila...
Granđ mi se sviđa, gledajući izvana.
No kažem. Čula sam 2 pjesme :)

E da. I moram na pearl jam. 26.9.

In&out.

JOŠ JEDAN APDEJT???

Khm. Granđ želja me polako prolazi. Nabavih novi prl đem cede. Sad ga moram preslušat.
No, granđ je nekak stvar prošlosti.
Još nešto.

Muse.
Ja sam vjerovala u njih od početka.
Dobro, nisam znala za njih od početka, ali kad je izašao Origin of Simmetry, davne 2001, svi su ih tako blatili da to nije bilo za bilivit.
"Loša kopija Radioheada", govorili su.
Istini za volju, tad ih još nisam slušala (bio je to...khm...4.razred haha, bila sam u punk fazi dok su se drugi nabrijavali na britney i eminema) , al sam ih čula, i znala sam-
Oni su nešto posebno.
I znala sam da će jednog dana pronaći čvrsto tlo i da ih više neće nazivati kopijama Radioheada, već da će Radiohead nazivati kopijom Musea.
(kako tad još nisam bila RH fan, nisam mogla znati da je to nemoguće, oprostit ćete mi)
Tek sam ih prošle godine počela intenzivnije slušati, točnije na 2. najsretniji dan u mom životu, Live 8, iliti okupljanje Floydovaca (plakala sam :).
Imali su fenomenalan nastup i baš sam rekla frendici kak su mi super, a ona me blijedo pogledala i rekla- Muse? Ti to ozbiljno? Loša kopija rejdijoheda.
Argh, tak mi ta rečenica ide na živce.
MUSE NISU LOŠA KOPIJA REJDIJOHEDA!
Dotad sam imala taj Origin of Simmetry i njihov debi, koji mi je dan danas okej, iako i sama sad vidim da su tada bili lošija kopija rejdijoheda.

Ali.

Black Holes & Revelations.

Nešto...super-fantastično. Jedan od najboljih albuma koji je izašao u zadnjem desetljeću.
Ja jako volim Muse.
I odlučila sam si kupiti oriđiđi novog albuma eek