(warning, stream of consciousness ahead)
Radiohead, Sziget festival, 12.8.2006, subota.
Bilo je...fenomenalno.
No, da počnem otpočetka.
Prvo smo došli u 7 ujutro na glavni kolodvor. Sjeli na vlak, našli si superiška mjesta.
Vozili se do jedno pol 4 popodne u separeu (jel se to tak zove?) sa dva francuska geja, kak smo kasnije zaključili. Jer su se škakljali i jedan je drugom čito iz neke oštroumne knjige na francuskom (što je na mene djelovalo afrodizijački, ali neću sad o tome). No da, jedan je imao super kosu. Onak frčkava crna kosa. Ja bi takvu kosu.
U vlaku je sve bilo puno neo-hipija, iliti dredovi, duge kose, čudna roba, oni ogromni ruksaci na leđima i vreće za spavanje. Naravno, svi mladi. (to ću jednog dana biti ja, neo-hipi)
Bilo je malo problema sa zadnja dva vagona, koja su se u vožnji zapalila, ali je vlak stao i odvojio ih, pa no prob. Vlakovi mi se jaako sviđaju. Nikad se prije nisam vozila u vlaku i baš je vikid. Onak osjećala sam se ko u "prije sumraka". Ili nekom james bondu, znate ono.
Ali ugl, vlakovi su mi odsad nr.1 prijevozno sredstvo jer vlada ta neka opuštena atmosfera, pogotovo ak ideš na rok festival pa je sve puno otkačenih ljudeka.
I pol njih ide na rejdijohed. Isn't that kul?
Well anyway, as i was saying, došli smo u Budimpeštu jedno desetak (više/manje) sati nakon polaska i stojimo mi zbunjeno tam na kolodvoru.
NITKO ne priča engleski, nigdje niš ne piše na engleskom, ne primaju eure već forinte.
I otišli mi u turist info votever, i tam nas uputio tip dolje da si kupimo karte za metro, tramvaj, bus etc.
I naravno, uzeli si kartu grada i sve to. Vidli di je Sziget.
Btw, Sziget je otok na Dunavu izgrađen radi festivala. Ogroman je, ima onak desetak stejđeva, štandove sa svim i svačim, događanja, kemping područje di su svi mladi kamperi (to ću ja biti jednog dana :).
Da, ugl, sad slijede dosadne pojedinosti kak smo lutali po gradu neznajući u kojem se smjeru krećemo. Onda smo u jednom trenutku sve avanturističke i bekpeking predodžbe poslali u qurac i sjeli na taxi i odveli se do Szigeta :).
I tam smo čekali na kraju glavnog reda za ulaz na otok (ima mostić) Marijinu frendicu koja nam je trebala donijet karte. Sat vremena i par hiljada zgodnih neo-hipija kasnije, evo i nje i karata.
Ušli mi na Sziget.
Prvi val oduševljenja.
Sziget je kao...kao raj. Raj. Najozbiljnije. Ja sam skoro zaplakala kad sam to vidjela.
Ako bi mi netko rekao da zamislim raj, zamislila bi Sziget festival.
Sve puno hipija. Hipija, alternativaca, votever, al ugl, svi su ful otkačeni i mladi i zakon i pristupačni i dobro raspoloženi.
Guiness se lije na litre. Smotuljci marihuane kruže među prijateljima. Desetak stejđeva i sa svakog dreči muzika. Štandovi, sa hranom, robom, suvenirima, votever.
I sve to u prirodi na Dunavu.
Onda mejn stejđ. Mejn stejđ je...prekrasan. Barem 10000 ljudi je bilo nagruvano u prvih deset metara od mejn stejđa. Mejn stejđ ogroman ogroman sa strane dva platna koja su prikazivala thoma i ekipu close-up.
Sad da nešto kažem o koncertima općenito.
Rok koncerti su izvan tjelesno iskustvo.
Svi koji su ikada bili na rok koncertu, mislim na pravom rok koncertu, će me razumjeti.
Tisuće ljudi zgurani jedni do drugih. Sve postaje sasvim nebitno. Nedostatak zraka, mučnina, žeđ, sila na wc, sve je sasvim nebitno. Tijelo je tu samo sredstvo putem kojeg psiha i duh dobivaju zasluženo. Zajedništvo.
Stišću te sa svih strana, gola i znojna iscrpljena tijela, u jednom trenutku nepažnje se nađeš u valu pokrenutom od jedne osobe u masi, valu koji je tako snažan da te digne sa tla i praktički te ramena drugih ljudi drže u zraku. Najbolja stvar kod ovakvih događanja jest ta da doživiš fizičku prisnost sa osobama koje uopće ne poznaš, a da te to uopće ne smeta niti nije važno.
Ali nije to samo fizičko zajedništvo, već i puno izraženije duhovno zajedništvo. Sva ta masa ljudi, svi imaju jednu stvar zajedničku- Radiohead.
Svi su osjetili onaj prekrasan osjećaj kad shvatiš da je Radiohead ti i da si ti Radiohead i da su oni bogovi i da je ta muzika božanstvena i da su thomove riječi vrhunac ljudske kreativnosti i intelektualnosti.
I svi se međusobno TAKO dobro razumijete, ni ne poznaš ih, ali su tamo, i vidiš ih i osjećaš ih kao ljude i njihove psihe su sve tako savršeno sjedinjene s tvojom u Radioheadu, zapavo u bilo kojem bendu koji snove prebaci u stvarnost.
U jednom trenutku sam zagrlila engleza ispred sebe i samo se micala lijevo desno u ritmu muzike koja je doslovno preplavila Sziget ali on to nije ni skužio jer su svi zagrljeni i jer se svi osjećaju fizički i psihički.
I uvijek mi je žao kaj si ne zapišem set-listu. Bila je jaaako dobra kolko se sjećam publika je svaku pjesmu pjevala skup s njima i pljeskala i bila je genijalna atmosfera jer su zmiksali nove stvari sa prastarim stvarima i sa never-heard-before stvarima.
A Radiohead uživo su ono...mindblowing. Groundbreaking. Unbelieveable.
Jonny je zakon. Gitarist, that is. Sviro je gitaru s gudalom XD.
A Thom da ni ne spominjem. Onaj njegov ples na sceni je predobar. U trenutcima opake elektronike Thom otpusti kočnice i počne skakat i trest se na pozornici. Onda one njeggove face dok pjeva...Čovječe ja njega volim. A sve tako besprijekorno otpjevano... Ma nevjerojatno. NEVJEROJATNO.
Oni su onak THE BEST BAND OUT THERE. Ja vam kažem. Bila sam na puno koncerata, slušala sam bezbroj grupa i imala bezbroj faza, ali Radiohead su definitivno najbolje od najboljeg, usuđujem se reći moderan Pink Floyd. Čak i nadmašuju Pink Floyd. Ma nešto neopisivo.
Sve je odsvirano ful žešće, svi Radiohead klimaksi koje imaju u svakoj pjesmi su tako jako zapalili publiku da ljudi nisu poslije koncerta mogli hodat (kolko su skakali).
Sve RH pjesme imaju slični koncept. Dobro, ne sve, al većina.
Prvo te uljuljka i onda te polako počne kopkat i kopkat i doslovno te napali i treba ti nešto da otpusti svu tu energiju s kojom te pune u sporijem dijelu pjesme i tempo se ubrzava i ubrzava i ti više ne možeš izdržati, na izmaku si, puknut ćeš, gotovo je, ali oni još malo ubrzavaju i pojačavaju i onda....raspale. Nastupi Radiogazam. Svijetla se upale, gitare nabrijane na najviši stupanj pojačala, thomov vibrato u punoj snazi a ti si izvan sebe, držiš ruke u zraku, suze ti idu na oči, jer je ovo nešto najbolje što se može iskusiti, taj Radiohead klimaks, taj release.
Najbolje pjesme su mi bile Fake Plastic Trees (koja sadrži lirik- if i could be who you wanted all the time, na šta smo se ja i frendica zaderale- you are!!- upućeno thomu naravno), You and Whose Army (koja me fakat iznenadila jer ju jako volim a nisam fakat mislila da će ju odsvirat), Paranoid Android (prije koje je thom pitao- are you ready, na što mu je publika odgovorila gromoglasnim- yeeesss!!!), Idioteque (ful elektronika na šta se možeš trest i micat i zaklopit oči i prepustit se), Bones (jedna od meni najdražih pjesama, podcijenjena), Just (omg omg just obožavam ju, isse thomov glas je bio predobar na ovoj stvari), khm kaj još... Ma mogu se sjetit svega sam neznam kaj da izdvojim. Yah. Haha. Aha da i sjećam se da mi je ekstremno drago bilo kad su odsvirali ovu kaksezove How to Disappear Completely. I Everything in It's Right Place.
A 2+2=5 je sadržavala po meni najjači klimaks. To je bilo fakat zakon.
Aha da i zadnjih par dana sam puno slušala Airbag pa mi je i to bilo zakon. A najviše su sing-elongali na Karma Police (što je za očekivat). Ma sve pjesme su bile nevjerojatne.
Po vibri s koncerta, njihov novi album će bit malo više OK Computer nego Kid A. Jer su sad počeli svirat te neke njihove rok stvari po koncertima, i nove stvari su im onak pol rok, napol elektronika, al se udaljavaju od elektronike kolko sam shvatila, što je fakat šteta, al nebi bilo loše dobit još jedan OK Computer :).
No poslije koncerta sam jako htjela otići bekstejđ i zbarit jednog od njih (yah right), po mogućnosti Eda jer je zgodan ili Thoma u nadi da će glasnice preć na mene, ili Jonnya da dobim tu guitar-god kvalitetu. Ili u najgorem slučaju uzet autogram.
Ali nije bilo teorije, sve je zabarikadirano, rulja od desetak tisuća ljudi stampedira prema izlazu.
No dobra vijest je da sam si kupila Radiohead majicu, u stilu artworka Hail to the Thief, njihovog zadnjeg albuma.
Nadalje.
Hosteli su nešto najbolje na svijetu.
Onak hrpica totalno nepoznatih ljudi, sve mladi i pristupačni, iz drugih zemalja, svi se nađete u tom hostelu i živite skupa, i koristite istu kuhinju, isti wc, istu sobu za spavanje, istu blagavaonu, kompjutor, gledaš telku s njima, ugl isti stan.
I to se pretvori u malu obitelj. Mala obitelj stranaca drugih nacionalnosti koje povezuje samo želja za životom.
Odsjela sam u hostelu al nikog nisam upoznala jer sam bila sam tu 1 noć poslije RH koju nisam neš puno spavala. No, vratit ću se ja. Sljedeći put sa grupicom neohipija koje pokupim po putu i ovaj put ću pričat s ljudima u vlaku i duže odsjest u hostelu i skompat se sa rok zvijezdama, bilo zabarikadirano, bilo kasno ili ne.
I da. Ja ne želim biti ništa drugo osim muzičarka. Gitaristica. Vokal vikid benda. Ništa. To mi je jedini cilj.
FOR A MINUTE THERE I LOST MYSELF.
UPDEJT
Zaboravih reći. Nikad prije nisam čula Exit Music (for a film) koja je apsolutno jedna od najboljih Radiohead pjesama. I prvi put sam ju čula uživo.
I to je nešto najbolje šta se moglo dogoditi. Jer stvarno...neznam kak ju nisam čula. Mislim da je to sudbina :)
Ona je na OK Computer, a meni se samo ta pjesma nije daunloudala.
I kad sam vidla ovo-
su mi suze počele ići na oči jer sam tek tad shvatila...to sam jučer iskusila. Dobro, ne, prekjučer, al ono...
Wake... from your sleep
The drying of your tears
Today.. we escape
We escape.
Pack and get dressed
Before your father hears us
Before.. all hell.. breaks loose.
Breathe... keep breathing
Don’t lose.. your nerve.
Breathe... keep breathing
I can’t do this.. alone.
Sing us a song
A song to keep us warm
There’s such a chill
Such a chill.
You can laugh
A spineless laugh
We hope that your rules and wisdom choke you
Now we are one
In everlasting peace
We hope that you choke.. that you choke
We hope that you choke.. that you choke
We hope that you choke.. that you choke
Post je objavljen 13.08.2006. u 18:01 sati.