Jezdimir Uskoković je Žena Glava!

srijeda, 31.08.2005.

Ako netko nije vidio, Jazzie je (pišući o lijepim voditeljicama yet s govornim manama koje bi ih trebale već u startu lišiti šanse da ih uopće netko mora slušati kako nešto 'vode') napisala da Renata Sopek govori kao Zed iz Policijske akademije.

Ovim putem joj se najljepše zahvaljujem, jer do sada nisam znala kako uopće opisati njen način govora, koji je sve samo ne milozvučan za slušanje, dok ona pritom izgleda kao da je jedini cilj njenog pričanja omogućiti gluhima čitanje s usana, naglašavajući unedogled pustu senzualnost nečega što nama ostalima služi kao osnovni vid komunikacije.

Zeda se nisam sjetila stoljećima, ali zato mi sad svakih pola sata padne napamet, pa ga krenem imitirati, pa se sjetim Sopekice, pa umrem od smijeha, pa mi je odmah život lakši unatoč svemu.

Hvala ti, Jazzie, na moguće najgenijalnijoj usporedbi ikad.

- 11:02 - Komentari (19) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.08.2005.

Dragi moji sajber-prijatelji...

...iz odsutnosti pisanja s moje strane očito je da se sudnipravo pitis približava munjevitom brzinom. Opći optimizam polako ustupa mjesto depresiji, konstipaciji i prvorazrednoj paranoji, a iz usta jubavinajveće često se čuje poluglasno 'jojbožemoj, koliko još, koliko još?'. Recimo samo da je stanje slično konstantnom PMS-u intenzivnije prirode.

Na blogu se dogodile svakakve zanimljive stvari.

Nymphea je isporučila svijetu novog člana, koji je mudro pričekao jedan dan iza termina, kako bi s Jezdimirom slavio svoj rođendan, i koji je tako dobio mene za Blog-kumu. Sretan mu nulti rođendan!

Bučimir nas je mjesec dana držao u neizvjesnosti, obećavajući nam primjer ljigavog ljubavnog spisateljstva iz doba njegove zaluđenosti jednom mladom djevom, a obećanje je ispunio u maniri pravog hrvatskog političara (samo čekam da kaže 'molim vas lijepo, ako pogledate transkripte vidjet ćete da nigdje konkretno nisam rekao da ću citirati per se neku rečenicu, a ako u Aniću pogledamo značenje riječi 'primjer', doći ćemo do zaključka...' itd., shvatili ste poantu).

Domaćica je stavila svoju sliku na blog. Otpozadi. Server već isti dan morao na remont. Stvarno, domaćice, čudim se da to nisi predvidjela. Šalu nastranu, sretan joj rođendan još jednom :)

Dizajnerica nesumnjivo svijetle budućnosti, Pink Eye, sigurno misli kako sam prasica, koja obeća reklamu, pa ju ne napravi, ali ne zna da za to čekam rujan, jer nema svrhe reklamirati nekoga usred ljeta.

Nojzi nije promjenio dizajn. Umjesto toga, lovi griote u mraku pod stolom.

Međutim, zarazio je Jesusa, koji se prebacio na bejbi-plavo-bijelu varijantu. Osim toga, bućnuo se u neke druge spisateljske vode, koje mu odlično plove, pa se nadam da će ga nositi još neko vrijeme.

Dapače, vidim da je još ljudi promijenilo dizajn u zadnjih deset dana.

Dolka je konačno opet propisala (nadam se ne jednokratno).

Od Cookie ni malo c.

Zleva je prošvikala. Ali ne vidim kako je to svježa vijest.

Umorni piše Divlju.

Ovo je odlično štivo za sve ljubitelje dobrog stila. Me like.

Spominjala bih vas i dalje, ali 15 minuta pauze dnevno za 'personal issues' je isteklo, a ista se od sutra ukida.

Jezdimir je smanjio svoje surfanje, čitanje i komentiranje općenito, a u zadnje vrijeme i odlaske na WC i uzimanje hrane. Rujan je iza ugla (iako, s obzirom na vrijeme, čovjek bi rekao da je već protutnjio pored nas), pa će uskoro ovo nepodnošljivo razdoblje čekanja završiti. Nemojte se čuditi ako do tada ne napišem baš puno. I nemojte svi nestati u par tjedana. I nemojte me skidati s lista, jerbo sam dovoljno ranjiva as it is.

Interesantno - nakon cijelog tog nesretnog faksa, koji je sve samo ne lagan, tek sad sam prvi put pomislila 'Pa dobro šta je meni ovo trebalo u životu?'.

Čitamo se kroz neko vrijeme i u boljem raspoloženju. U međuvremenu, možda ubacim koju sliku. Ne svoju, naravno. Ne želimo server opet na remontu, zar ne?

- 14:38 - Komentari (27) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.08.2005.

Zbilo se na današnji dan + APDEJT: Jendvatričetripet!!!

Napetost je bila gusta, mogli smo ju sfrkati u papirić i slasno popušiti. Ovo je vjerojatno bio naš zadnji pokušaj. Računati na još jednu šansu, koja se možda dogodi, a možda i ne... Ne, to bi bila ludost. On je bio miran, u šućmurastim očima caklila se čvrsta odluka. Slabić u meni se, s druge strane, opet prezentirao u punoj snazi.

'Ja idem do bankomata, evo tebi, pa idi ti' - rekla sam, svih raspoloživih snaga usmjerenih na to da on ne shvati moje uzmicanje.

'Može, vidimo se tamo' - odgovori on.

Prtljala sam, šest puta uzimajući potvrdu o stanju na računu, sve u nadi da će, kad stignem tamo, sve već biti gotovo.

Ali, avaj, red je bio pozamašne duljine, a ispred njega je bilo još par ljudi. 'Prokletstvo', promrljah, 'uzalud sam dizala dvjesto kuna u rundama od po pedeset...'

Ne, ja ne mogu. Reći ću mu. Jednostavno ne želim to vidjeti.

'Ne želim imati neugodnosti. Ne želim ni gledati neugodnosti. Idem stati u predvorje. Ljutiš se?' - drhtavo sam izgovorila.

'Ne, ljubavi, naravno da se ne ljutim. Ovo nije nešto što tvoje nježne zelene oči... *pauza, on zaneseno pogleda u moje oči* ...trebaju vidjeti. Čekaj me tamo.'

Izašla sam. Bože. Koliko još? Već je prošlo... minutu i pol. Ruke mi drhte. Apropo, što bi s onim Majkl-Đej-Foksom? Koliko još? Dvije minute su prošle. Kakav pritisak! Kakva nervoza! A ljudi uokolo nedužno šeću, leđero, kao da su na plaži! Kakva drama...

'Evo me' - reče, prišavši mi s leđa.

Upitno sam ga gledala. On je šutio.

'I? Imaš li ga?' - prošaptala sam.

On bez riječi podigne ruku.

A u ruci... TRAFFIC!

'Ajme, ljubavi jedina, pa ti si... pa to je... ma jao!!!' - obasipala sam ga poljubcima. 'Jel bilo gadno?'

'Došao sam. Kupio karte. Ona je pružila ruku ravno prema Hju-u i Đuliji Roberts. Totalna bljuzga. Znao sam da moram brzo reagirati. Oprostite, rekao sam, jel može možda Traffic? Znate, već imamo dva ˝Hit DVD-a˝. A ona je na to rekla naravno, konačno netko zna što je dobar film. Pružila mi je kutiju i pitala a koja dva već imate?. Pojma nemam, bezveze su, rekoh. Potpuno vas razumijem, rekla je uz smiješak. Znao sam da me želi, a nije bila ni preloša, ali sam joj rekao da volim drugu. I, evo, sad sam tu.'

'Ovo zadnje si izmislio, naravno?'

'Jasno ko bijeli dan.'

'Oh, junačino moja!'

'Ljubavi'
, reče on, pružajući mi žuđeni Hit DVD, 'sretan ti rođendan. I godišnjica'.

'Hvala, najdraži. Jasno ti je da nema šanse da to bude sve kaj bum dobila?'.

'Jasno ko sunčano jutro'.

I bogme mi je sretan. A još nisam ni kavu popila. No, kad mi sjedne da imam četvrt stoljeća, ne garantiram za nastavak euforije. A tek kad, tamo nakon popodnevne kave, zbrojim koliko smo zajedno... Ah, živote.
APDEJT:

Danas, na moj rođendan i našu godišnjicu (da otklonim sumnje koje sam izazvala svojim maestralno zakučasto sročenim postom), najbolji dečko na svijetu dostavio mi je, putem vlastite osobe, cvijeće i Kinder Bueno u ured.

Ja mu, zauzvrat, nisam prepoznala glas kad je tražio da mu otvorim vrata.

On, u tom trenutku meni ništa više nego tek nepoznati zvonitelj na vrata, nije rekao u koju svrhu želi ući u zgradu.

Sama providnost me spriječila u želji da mu uvalim svoj standardni đir prepucavanja s tim ilegalcima što nejasne svrhe žele da ih pustim unutra.

Ali, ipak, pustila sam nepozvanog i nepoznatog zvonitelja gore. Od svih dana na svijetu, neće me valjda priklati neoprezno propušteni manijak baš danas. Sigurno su reklame.

A onda je pozvonilo na vrata. Elem, nisu reklame.

Strah. Panika. Brzi oproštaj sa životom. Bilješka o piscu. Kratki sadržaj.

Kad ono - moj vitez, ilegalno parkiran na zelenom valu, s ljiljanima u ruci!

Život je lijep, tamo trava ovdi cvijet, život je lijep, tamo bloket ondi crijep...

- 11:01 - Komentari (37) - Isprintaj - #

utorak, 09.08.2005.

Male Rome veseli rad u polju, a Jezdimira veseli kad mu netko pletaćom iglom pročačka sinuse

Ne bih smjela uopće gubiti vrijeme na piskaranje, pa ću pokušati kratko, iako bih na ovome mogla izgubiti sate.

Kunem se, neki put mi se čini da sanjam.

'Male Rome veseli rad u polju', kaže MUP.

Osim što je to danas osvanulo u novinama, jučer sam ih slušala kako to rječito, yet s osjetnom dozom neugode objašnjavaju na televiziji.

Truć, truć... lakša socijalizacija... truć, truć... nitko ih nije prisilio, a prisila je odlučni faktor... truć, truć... njih to veseli, jer si onda za tu lovu mogu kupiti stvari...

A-ha, dakle, ako njih veseli to što si za lovu mogu kupiti stvarčice, onda je to sasvim u redu, jer nije baš da ih netko sili na rad, a oni bi se, eto, radije igrali.

Gospodo draga, pa i odraslom čovjeku je glavni i prvi motivator za rad to što ga 'veseli da si od zarađene love može kupiti stvarčice'! Zašto se vaša djeca onda ne socijaliziraju na radu u polju? Umjesto da im plaćate vrtiće i šaljete ih u škole, zašto se ne socijaliziraju s krumpirima, i usput još nešto i zarade?

Nije problem ako nema prisile?

Zakon o radu kaže da se osoba mlađa od petnaest godina života ne smije zaposliti, osim na nekim pizdarijama tipa snimanja filmova, predstava i slično.

Zakon ima svoju logiku, jer polazi od toga da bi rad osoba mlađih od te dobi mogao škoditi njihovom zdravlju, razvoju, ćudoređu ili školovanju. Zato niti onaj maloljetnik koji ima petnaest godina ne smije raditi na poslovima koji ga na taj način mogu ugroziti.

Božesačuvaj da se pozivam na primjenu zakona u ovoj državi (to bi bilo krajnje infantilno), ali ograđivati se izjavama koje nemaju veze se osnovnim načelima, zdravom logikom i životnim iskustvom?! Ma dajte, molim Vas...

'Djeca nisu imala dopuštenje za kupanje'?

'Nitko nije znao da će djeca ući u duboku vodu i stradati'
?!?

Pa to su djeca, idioti retardirani, a djeca ne znaju, ne opterećuju se regulama, ponašaju se nepredvidljivo, protivno zabranama udovoljavaju trenutnim porivima, ne mare za zakone logike i pristojnosti! Zato i imaju odrasle da umjesto njih predvide, osiguraju i zabrane.

Ovakva izjava ne bi me toliko ni čudila, da je dana prije nego su djeca stradala. Međutim, nakon njihove smrti, bilo bi razumno očekivati da će svi shvatiti zašto djeca ne bi smjela raditi, iako ih to nadasve veseli, i, bar otprilike, na koji način bi rad mogao štetiti njihovom 'zdravlju'.

Zašto niste jednostavno rekli 'Boli nas kurac za male cigane, ionako je bolje da se podave. Još taman da ćemo se brinuti oko dječjeg rada cigančića...'

To bi bilo bliže istini, a i iskrenost bi priskrbila trunku više poštovanja.

Iako u Kibidabiji nikad nema oskudice ovakvih i sličnih zanimljivosti, u zadnje vrijeme, povrh klasičnog ignoriranja i gaženja svih ostalih vrednota, čak su i djeca, i dječja prava, postali obična valuta.

Mislila sam da onaj, tko sazna da je netko negdje silovao neko dijete, a ne dobije momentalno poriv da, ne samo prijavi, nego i golim rukama zadavi to govno od čovjeka, predstavlja samo ZLO.

A kad ono, izgleda da je to nije ništa neobično.

Usrana, usrana državo.


APDEJT: Preduboka isprika svima onima koji se nalaze u Finskoj i koji ne znaju što se događa s malim Romima ovdje u ovoj našoj državici (naime, neki od nas čitaju novine u papirnatom obliku, pa im nije prva stvar na pameti stavljanje linkova, meakulpameamaksimakulpa):

Veseli mali Romi

- 13:26 - Komentari (20) - Isprintaj - #

srijeda, 03.08.2005.

Pobjednik natječaja za najgrozomorniji Jezdimirov post ikad, feat. recenzija ljetne kino ponude prvog hrvatskog multipleksa

Opet ja. Pita Zeko 'jel Jezdimir on?'. Mislim da mogu safely say da nije. Samo se borim u dvojbenosti - u trenucima nedostatka inspiracije (kad već moram upotrijebiti taj omraženi, do srži ožmikani kliše svih 'pisaca u blokadi', jer nemam dovoljno inspiracije *ups, I did it again* da unesem nešto svježe), je li bolje

A. pisati nešto samo da nešto bude napisano, pa makar se srozala u očima čitateljstva, ili

B. hibernirati dok ne naiđe nešto što vrijedi biti napisano?

Shvatite ovo kao anketu.

Grozim se varijante pod A., jer i sama mrzim primijetiti razdoblja pada kvalitete nekih autora koji me, kad su u svojoj uobičajenoj formi, naprosto oduševljavaju. To nije nitko od vas. Vi ste svi super i u naponu spisateljske snage.

Umjesto da pišem, jubavnajveća i ja pohodimo kino. Navala je takva da možemo do mile volje raspravljati kako postići potpunu centriranost ekrana, a da sjedalo bude jubavnonajveće.

Trenutno se oduševljavamo ljetnom akcijom u Cinestaru, koji se drznuo za pedeset ćuna dati dvije karte za predstavu iza 17 any given monday, tuesday, wednesday (da, dobro ste pročitali, kasnije od 17, ne ranije!) i još, molimvaslijepo, hit DVD!

Taj 'hit DVD' čini neki od dvadesetak filmova u kojima sve od reda glume poznata imena, ali iz nekog razloga nikad nismo čuli ni za jedan (osim za Traffic). Vjerojatno zato što su neki iz 90-tih, a neki su valjda toliko sramotni da bi selebritiji i njihovi menađeri instant dobili čir na želucu da saznaju da netko negdje TO dijeli.

Da stvari budu napetije, ne možete baš birati hit-DVD, nego dobijete onaj koji vam teta na blagajni uvali. Tek smo dva puta bili sudionici te akcije, a jubavinajvećoj već počinje izbijati osip od želje da malo porazgovara s tetom, te se nekako uvuče u tu riznicu 'hitova'.

Nije mi jasno zašto, jerbo, da moram izabrati, ni sama ne bih znala što i kako. On se, međutim, čini odlučnim u svojoj namjeri. U tijeku đira prije filma, proždrljivo je promatrao ruke i torbice drugih parova, ne bi li ustanovio što su oni dobroga dobivali, dok smo mi zaglavljivali sa 'Delivering Milo' i 'Sweet and Lowdown'.

Jučer smo gledali Sin City. Film je prekinki. Na momente živa jeza. Onakva od koje ja zainteresirano promatram urasli nokat na palcu ili rasparanu podstavu stolice. Ipak me malo sram pokriti torbom glavu u kinu. Samo sam se ovaj put malo zajebala, jer nisam pročitala ni malo k od kritike, pa me najgadnija od gadnih scena uhvatila apsolutno nepripremljenu.

Naime, od buljenja u kut platna nema nikakve koristi, ako ne buljiš baš u tom trenutku kada se na platnu nalazi ono što treba vidjeti.

Ali, da budemo ozbiljni, film je, kao što se već vjerojatno čuli / vidjeli / pročitali, stvarno dobar i fenomenalno napravljen, a i najveća draž je u tome što se u takvoj izvedbi daju progutati stvari od kojih bi se čovjeku bljuvalo da ih ugleda u tehnici koloris vulgaris. Definitivni je must see, osobito ako uzmemo u obzir da je u današnje doba teško izmisliti nešto što još nije viđeno.

Koji volite duhovite crtiće, odite gledati Madagaskar.

I ne zaboravite se javiti za razmjenu hit-DVD-a, ako vam je za oko zapeo Delivering Milo. Film prema sadržaju zvuči odlično - žena je trudna, a njezino nerođeno dijete nalazi se u rajskom Centru za obuku smrtnika, te se, kako mu je tamo sasvim dobro, odbija roditi. Na to Bog pošalje anđela da maloga nagovori da se rodi, jerbo ako mali ustraje u svojoj odluci, nijedno dijete se više nikad neće roditi. Nisu napisali da li će i svemir pritom implodirati, ali ovaj hit-DVD svakako zvuči kao nešto od čega bi svemir mogao dobiti takovu potrebu. Nisam još pogledala, ali namjeravam.

Osim ako se netko hoće đorati za npr. Traffic.

Nymphea, kaj veliš? Ti ćeš 'deliverati' vrlo uskoro, vjerojatno su ti hormoni dovoljno divlji da bi čak i ovo mogli prožvakati. Samo nemoj malog Guzonju nazvati Milo, majke ti!

Toliko za danas. Sljedeći tjedan nas čekaju centrirana ljubavna sjedala u još praznijoj kino dvorani, još dva hit-DVD-a, nabrijani spasitelj svijeta Tom Cruise, a nakon njega i pobjednik natječaja za četvrti film - potencijalno onaj autostoper kroz galaksiju kojeg nisam čitala (znam, znam, sramota, užas i za ne vjerovati), pa mi možda film bude valjao više nego onima koji su čitali i kojima je bio apsolutno bezveze.

Ako recenzije ne osvanu pravodobno, idite na policiju promptno, jer to znači da

A. me jubavnajveća iskasapio sjekiricom nakon što sam mu se popela na vrh glave sa Monster-in-law; ili,

B. oboje čamimo pri redarstvenim vlastima, jer ON nije mogao savladati svoju želju da zaviri u riznicu filmova; ili,

C. oboje čamimo pri redarstvenim vlastima jer ON nije mogao savladati svoju želju da obavi prisilnu zamjenu hit-DVD-a s nekim nedužnim parom koji se drznuo dobiti bolji film (makar, što znači bolje u ovoj situaciji?).

- 19:25 - Komentari (20) - Isprintaj - #

utorak, 02.08.2005.

*tup-tup* is this blog on?

- 15:01 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.08.2005.

Odgovor na nagradno pitanje glasi...

...OVAJ četvrtak!
Navedeno se moglo saznati na dva moguća načina:

1. na onaj praktični - putem dodatnog upita u svezi s točnim datumom dolaska Vašeg anglosaksonskog prijatelja; ili

2. na onaj nepraktičniji, ali svakako zanimljiviji za prepričavanje unucima - putem telefonskog razgovora, tijekom kojeg Vaš gost, gladan obećane večere i decilitra ćaskanja, stoji pred vašim kućnim vratima, a Vi pijete kavu parstotinjak kilometara južnije.

- 11:12 - Komentari (7) - Isprintaj - #