Napetost je bila gusta, mogli smo ju sfrkati u papirić i slasno popušiti. Ovo je vjerojatno bio naš zadnji pokušaj. Računati na još jednu šansu, koja se možda dogodi, a možda i ne... Ne, to bi bila ludost. On je bio miran, u šućmurastim očima caklila se čvrsta odluka. Slabić u meni se, s druge strane, opet prezentirao u punoj snazi.
'Ja idem do bankomata, evo tebi, pa idi ti' - rekla sam, svih raspoloživih snaga usmjerenih na to da on ne shvati moje uzmicanje.
'Može, vidimo se tamo' - odgovori on.
Prtljala sam, šest puta uzimajući potvrdu o stanju na računu, sve u nadi da će, kad stignem tamo, sve već biti gotovo.
Ali, avaj, red je bio pozamašne duljine, a ispred njega je bilo još par ljudi. 'Prokletstvo', promrljah, 'uzalud sam dizala dvjesto kuna u rundama od po pedeset...'
Ne, ja ne mogu. Reći ću mu. Jednostavno ne želim to vidjeti.
'Ne želim imati neugodnosti. Ne želim ni gledati neugodnosti. Idem stati u predvorje. Ljutiš se?' - drhtavo sam izgovorila.
'Ne, ljubavi, naravno da se ne ljutim. Ovo nije nešto što tvoje nježne zelene oči... *pauza, on zaneseno pogleda u moje oči* ...trebaju vidjeti. Čekaj me tamo.'
Izašla sam. Bože. Koliko još? Već je prošlo... minutu i pol. Ruke mi drhte. Apropo, što bi s onim Majkl-Đej-Foksom? Koliko još? Dvije minute su prošle. Kakav pritisak! Kakva nervoza! A ljudi uokolo nedužno šeću, leđero, kao da su na plaži! Kakva drama...
'Evo me' - reče, prišavši mi s leđa.
Upitno sam ga gledala. On je šutio.
'I? Imaš li ga?' - prošaptala sam.
On bez riječi podigne ruku.
A u ruci... TRAFFIC!
'Ajme, ljubavi jedina, pa ti si... pa to je... ma jao!!!' - obasipala sam ga poljubcima. 'Jel bilo gadno?'
'Došao sam. Kupio karte. Ona je pružila ruku ravno prema Hju-u i Đuliji Roberts. Totalna bljuzga. Znao sam da moram brzo reagirati. Oprostite, rekao sam, jel može možda Traffic? Znate, već imamo dva ˝Hit DVD-a˝. A ona je na to rekla naravno, konačno netko zna što je dobar film. Pružila mi je kutiju i pitala a koja dva već imate?. Pojma nemam, bezveze su, rekoh. Potpuno vas razumijem, rekla je uz smiješak. Znao sam da me želi, a nije bila ni preloša, ali sam joj rekao da volim drugu. I, evo, sad sam tu.'
'Ovo zadnje si izmislio, naravno?'
'Jasno ko bijeli dan.'
'Oh, junačino moja!'
'Ljubavi', reče on, pružajući mi žuđeni Hit DVD, 'sretan ti rođendan. I godišnjica'.
'Hvala, najdraži. Jasno ti je da nema šanse da to bude sve kaj bum dobila?'.
'Jasno ko sunčano jutro'.
I bogme mi je sretan. A još nisam ni kavu popila. No, kad mi sjedne da imam četvrt stoljeća, ne garantiram za nastavak euforije. A tek kad, tamo nakon popodnevne kave, zbrojim koliko smo zajedno... Ah, živote.
APDEJT:
Danas, na moj rođendan i našu godišnjicu (da otklonim sumnje koje sam izazvala svojim maestralno zakučasto sročenim postom), najbolji dečko na svijetu dostavio mi je, putem vlastite osobe, cvijeće i Kinder Bueno u ured.
Ja mu, zauzvrat, nisam prepoznala glas kad je tražio da mu otvorim vrata.
On, u tom trenutku meni ništa više nego tek nepoznati zvonitelj na vrata, nije rekao u koju svrhu želi ući u zgradu.
Sama providnost me spriječila u želji da mu uvalim svoj standardni đir prepucavanja s tim ilegalcima što nejasne svrhe žele da ih pustim unutra.
Ali, ipak, pustila sam nepozvanog i nepoznatog zvonitelja gore. Od svih dana na svijetu, neće me valjda priklati neoprezno propušteni manijak baš danas. Sigurno su reklame.
A onda je pozvonilo na vrata. Elem, nisu reklame.
Strah. Panika. Brzi oproštaj sa životom. Bilješka o piscu. Kratki sadržaj.
Kad ono - moj vitez, ilegalno parkiran na zelenom valu, s ljiljanima u ruci!
Život je lijep, tamo trava ovdi cvijet, život je lijep, tamo bloket ondi crijep...