Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/jezdimir

Marketing

Zbilo se na današnji dan + APDEJT: Jendvatričetripet!!!

Napetost je bila gusta, mogli smo ju sfrkati u papirić i slasno popušiti. Ovo je vjerojatno bio naš zadnji pokušaj. Računati na još jednu šansu, koja se možda dogodi, a možda i ne... Ne, to bi bila ludost. On je bio miran, u šućmurastim očima caklila se čvrsta odluka. Slabić u meni se, s druge strane, opet prezentirao u punoj snazi.

'Ja idem do bankomata, evo tebi, pa idi ti' - rekla sam, svih raspoloživih snaga usmjerenih na to da on ne shvati moje uzmicanje.

'Može, vidimo se tamo' - odgovori on.

Prtljala sam, šest puta uzimajući potvrdu o stanju na računu, sve u nadi da će, kad stignem tamo, sve već biti gotovo.

Ali, avaj, red je bio pozamašne duljine, a ispred njega je bilo još par ljudi. 'Prokletstvo', promrljah, 'uzalud sam dizala dvjesto kuna u rundama od po pedeset...'

Ne, ja ne mogu. Reći ću mu. Jednostavno ne želim to vidjeti.

'Ne želim imati neugodnosti. Ne želim ni gledati neugodnosti. Idem stati u predvorje. Ljutiš se?' - drhtavo sam izgovorila.

'Ne, ljubavi, naravno da se ne ljutim. Ovo nije nešto što tvoje nježne zelene oči... *pauza, on zaneseno pogleda u moje oči* ...trebaju vidjeti. Čekaj me tamo.'

Izašla sam. Bože. Koliko još? Već je prošlo... minutu i pol. Ruke mi drhte. Apropo, što bi s onim Majkl-Đej-Foksom? Koliko još? Dvije minute su prošle. Kakav pritisak! Kakva nervoza! A ljudi uokolo nedužno šeću, leđero, kao da su na plaži! Kakva drama...

'Evo me' - reče, prišavši mi s leđa.

Upitno sam ga gledala. On je šutio.

'I? Imaš li ga?' - prošaptala sam.

On bez riječi podigne ruku.

A u ruci... TRAFFIC!

'Ajme, ljubavi jedina, pa ti si... pa to je... ma jao!!!' - obasipala sam ga poljubcima. 'Jel bilo gadno?'

'Došao sam. Kupio karte. Ona je pružila ruku ravno prema Hju-u i Đuliji Roberts. Totalna bljuzga. Znao sam da moram brzo reagirati. Oprostite, rekao sam, jel može možda Traffic? Znate, već imamo dva ˝Hit DVD-a˝. A ona je na to rekla naravno, konačno netko zna što je dobar film. Pružila mi je kutiju i pitala a koja dva već imate?. Pojma nemam, bezveze su, rekoh. Potpuno vas razumijem, rekla je uz smiješak. Znao sam da me želi, a nije bila ni preloša, ali sam joj rekao da volim drugu. I, evo, sad sam tu.'

'Ovo zadnje si izmislio, naravno?'

'Jasno ko bijeli dan.'

'Oh, junačino moja!'

'Ljubavi'
, reče on, pružajući mi žuđeni Hit DVD, 'sretan ti rođendan. I godišnjica'.

'Hvala, najdraži. Jasno ti je da nema šanse da to bude sve kaj bum dobila?'.

'Jasno ko sunčano jutro'.

I bogme mi je sretan. A još nisam ni kavu popila. No, kad mi sjedne da imam četvrt stoljeća, ne garantiram za nastavak euforije. A tek kad, tamo nakon popodnevne kave, zbrojim koliko smo zajedno... Ah, živote.
APDEJT:

Danas, na moj rođendan i našu godišnjicu (da otklonim sumnje koje sam izazvala svojim maestralno zakučasto sročenim postom), najbolji dečko na svijetu dostavio mi je, putem vlastite osobe, cvijeće i Kinder Bueno u ured.

Ja mu, zauzvrat, nisam prepoznala glas kad je tražio da mu otvorim vrata.

On, u tom trenutku meni ništa više nego tek nepoznati zvonitelj na vrata, nije rekao u koju svrhu želi ući u zgradu.

Sama providnost me spriječila u želji da mu uvalim svoj standardni đir prepucavanja s tim ilegalcima što nejasne svrhe žele da ih pustim unutra.

Ali, ipak, pustila sam nepozvanog i nepoznatog zvonitelja gore. Od svih dana na svijetu, neće me valjda priklati neoprezno propušteni manijak baš danas. Sigurno su reklame.

A onda je pozvonilo na vrata. Elem, nisu reklame.

Strah. Panika. Brzi oproštaj sa životom. Bilješka o piscu. Kratki sadržaj.

Kad ono - moj vitez, ilegalno parkiran na zelenom valu, s ljiljanima u ruci!

Život je lijep, tamo trava ovdi cvijet, život je lijep, tamo bloket ondi crijep...

Post je objavljen 11.08.2005. u 11:01 sati.