ČAJ - napitak za hladne dane!
Prema različitim izvorima, čaj je otkriven u Kini još davne 2737.g.pr.Kr.
No, riječ je mahom o legendama, a ne o pisanim povijesnim izvorima.
Prvo povijesno dokumentirano spominjanje čaja potječe iz 350.g.n.e.
- Kao i mnoga druga velika otkrića, i otkriće čaja bilo je slučajno.
KINESKA LEGENDA
Godine 2737.pr.Kr. Kinom je vladao car Shen-Nung. On se bavio i znanošću, posebice botanikom.
Prema kineskoj legendi, Shen-Nung je jednog dana sjedio u vrtu i pio svoj
„omiljeni napitak“ – zagrijanu vodu. U tom je trenutku zapuhao vjetar i u vodu nanio lišće s obližnjeg grma. Slučaj je htio da to bude upravo grm čajevca.
Listići čaja u vrućoj su vodi otpustili svoju aromu te lagano obojili tekućinu.Budući da je car bio znanstvenik, bio je zainteresiran za novi napitak, probao je malo i zaključio kako je napitak vrlo osvježavajuć.
Eto, tako je, prema legendi, u Kini nastao čaj, koji je kasnije osvojio cijeli svijet.
...FLAMENKO...
Flamenko nija samo španjolski oblik pjesme i plesa.
Oni koji ga poznaju kažu da je to zapravo način života.
Ta vrsta glazbe potječe iz Španjolske, točnije iz južne Španjolske, odnosno njene pokrajine Andaluzije.
Povijesno gledano, flamenko je oduvijek bio glazba siromašnih i potlačenih.
Go to ImageShack® to Create your own Slideshow
U nastanku flamenka su glavnu ulogu imali Romi, a sudjelovali su i Arapi, Židovi, ali i starosjedioci Andalužani.
Vjeruje se da riječ „flamenko“ potječe iz arapskog jezika od riječi „felag mengu“ što znači „lutajuću seljak“. Taj se pojam najvjerojatnije odnosio na španjolske muslimane koji su se, ne želeći se obratiti na kršćanstvo, pridružili Romama i u izbjeglištvu pokušali pobjeći kaznama.
Bez obzira na pravo podrijetlo riječi, na početku 1800. godine potvrđeno je da je pojam flamenko služio kao naziv za Rome s područja Cadiza, grada na jugu Andaluzije.
Poslije se tom riječju opisivala umjetnost kakvu poznajemo danas.
Flamenko je umjetnička forma koja se tradicionalno ne služi pisanom notacijom već se usmeno prenosi s koljena na koljeno.
Izvođač mora naučiti sve elemente o strukturi svake pojedine pjesme, a oni će mu poslije poslužiti u skladanju vlastitih kompozicija.
U današnje vrijeme postoje tri forme flamenka:
Cante – pjevanje
Baile – ples
Toque – sviranje gitare,
Pri čemu je pjevanje bilo i još je glavni dio te umjetnosti.
Flamenko se temeljio na umjetnosti pjevanja, pri čemu je pjevač (cantor) često zglobovima prstiju ili štapom udarao vlastiti ritam.
Utjecaji jazza, salse, bossa nove i drugih često su vidljivi u suvremenom flamenku.
Promijenio se i ples, osobito se to odnosi na ženske izvedbe, kako bi se što više istaknuo temperament i umjetnički dojam.
Gitarističke izvedbe koje su u prošlosti bile samo pratnja, postale su solistička umjetnička forma, a Paco de Lucia smatra se pionirom tog usmjerenja.
U duhu današnjeg vremena...
Votka poslije kiše
Gle duplu votku poslije kiše
Puna je kapi pa se njišem
Votka po votka k tom još dupla
I ja sam drven poput trupla .
Kad se probudim ispod stola
Pitam se dal krv jos mnome kola
Kroz glavu tad prođe mi prvo
Jesam li čovjek ili drvo?
FUNERAL BLUES
Stop all the clocks, cut off the telephone,
Prevent the dog from barking with a juicy bone,
Silence the pianos and with muffled drum
Bring out the coffin, let the mourners come.
Let aeroplanes circle moaning overhead
Scribbling on the sky the message He Is Dead,
Put crepe bows round the white necks of the public doves,
Let the traffic policemen wear black cotton gloves.
He was my North, my South, my East and West
My working week and my sunday rest,
My noon, my midnight, my talk, my song;
I thought that love would last forever: I was wrong.
The stars are not wanted now: put out everyone;
Pack up the moon and dismantle the sun,
Pour away the ocean and sweep up the wood.
For nothing now can ever come to any good.
Toliko je smrti oko mene...
Smrti koja oduzima nevine živote prije vremena...
Smrti koja je oduzela roditelje...mojim vršnjakinjama...
...majku mojom dragoj Prijateljici...
...smrti koja tjera na plač...
-> Slavni lovac!
Po šumi,
širom,
bez staze,
puta,
Ježurka Ježić
povazdan luta.
Lovom se bavi,
često ga vide,
s trista koplja
na juriš ide.
I vuk,
i medo,
pa čak i - ovca,
poznaju ježa,
slavnoga lovca.
Jastreb ga štuja,
vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka
po svu noć sanja.
Pred njim,
dan hoda,
širi se strava,
njegovim tragom,
putuje slava.
Jesu li vam poznati ovi stihovi?
Neki dan u razred je prijateljica donijela ovu slikovnicu - jednu od mojih najdražih priča iz djetinjstva!
Znala sam ju napamet, crtala to bodljikavo stvorenje dok leži na hrpi punoj lišća...
Tako je poseban osjećaj kad ugledate korice koje ste puno puta otvarali, slike koje ste pregledavali, riječi koje ste izgovarali...
Lisica ga poziva k sebi, mami da ostane...ali on radije ide u svoj hvaljeni, najdraži dom!
Lija odlučuje pogledati kakav je to njegov dom te s pretpostavkom da je bogat, kradom preti Ježurku. Na putu k njemu lija sreće vuka, medu, divlju svinju i oni zajedno odlaze vidjeti Ježevu kućucu. Kad ugledaju da je to rupa u bukovoj kladi, stadu mu se rugati!
Diže se Ježić,
oči mu se sjaje,
gostima čudnim
odgovor daje:
- MA kakav bio
moj rodni prag,
on mi je ipak
mio i drag.
Prost i skroman,
ali je moj,
tu sam slobodan
i gazda svoj.
Vrijedan sam,
radim,
bavim se lovom
i mirno živim
pod svojim krovom.
To samo hulje,
nosi ih vrag,
za ručak daju
svoj rodni prag!
Zbog toga samo,
lude vas troje,
čestite kuće
nemate svoje.
Živite, čujem,
od skitnje,
pljačke
i svršit ćete -
naopačke!
.
.
.
Šta dalje bješe,
kakav je kraj?
Pričat ću i to,
potanko znaj.
Krvnika vuka,
jadna mu majka,
umlati brzo
seljačka hajka.
Trapavog medu,
oh, kuku lele,
do same smrti
izbole pčele.
I divlja svinja
pade k'o kruška,
smače je zimus
lovačka puška.
Po šumi, danas,
bez staze,
puta
Ježurka Ježić lovi i luta.
Vještak i mjastor
u poslu svom,
radi i čuva
rođeni dom.
Nije prošlo baš tako puno vremena, ali, evo, za sve koji se sjećaju ili su se sada prisjetili ovih lijepih stihova s tako jasnom porukom na kraju...
My mistress' eyes are nothing like the sun
-by William Shakespeare:
My mistress' eyes are nothing like the sun;
Coral is far more red than her lips' red;
If snow be white, why then her breasts are dun;
If haisr be wires, black wires grow on her head.
I have seen roses damask' d, redand white,
But no such roses see I in her cheeks;
And in some perfumes is there more delight
Than in the breath that from my mistress reeks.
In love to hear her speak, yet well I know
That music hath a far more pleasing sound;
I grant I never saw a goddess go;
My mistress, when she walks, treads on the ground:
And yet, by heaven, I think my love as rare
As any she belied with false compare.
( u prijevodu Ivana Gorana Kovačića):
Ljepše se koralj od usana rudi;
Ko sunce lijepost oči joj ne krasi;
Ako bijel je snijeg, sive su joj grudi,
Il vlas crna žica, žice su joj vlasi.
Vidjeh baršun ruža, rujnih i bijelih,
Na licu takva ruža dragoj nije;
Mnogi miris više slasti dijeli
Od daha što iz moje drage bije.
Volim glas njen, mada više godi
Muzika, jer zvuk joj ljepši ima;
Božicu nikad ne vidjeh da hodi –
A moja draga ide samo tlima;
Tako mi neba, ipak divna mi je;
I nijedna joj druga ravna nije.
Čudaci...!
Vani hladno… ulazim u bus i sjedam na svoje zacrtano mjesto.
Taman imam oko 20 min da pročitam jedno poglavlje i onda sam doma…
Trenutak prije nego je bus krenuo u njega ulazi čudan lik…
Visok čovjek u maslinasto zelenom kaputu, smeđi šešir s nakošenim i pomalo ocrtanim obodom na glavi, u lijevoj ruci smeđa kožna torba čudnog okruglastog oblika i boca pive u lijevoj…
Produžio on do sredine busa i tamo stao.
Vratila sam se knjizi, bus je krenuo, malo mu štekaju amortizeri, pa na svakoj rupi samo da ne poskočim sa stolca, al nekako ipak hvatam riječi s papira.
„U pičku materinu, fukare jedne! One će mene vrijeđat! Mene, koji imam 58 godina…!
Fukare jedne!
Ja znam 15 jezika govoriti!
Kad ih opizdim s bocom u glavu, s nogom ih treba šutnut…
Fukare neodgojene, one će meni prigovarat, ne znaju se ni potpisat, a ja govorim 15 jezika!“
Podigla sam glavu i vidjela tog čovjeka svog u zanosu kako priča sam sa sobom.
Što samo alkohol čini ljudima…Možda samo tugu utapa u toj boci ili jednostavno previše voli pivu…
„Fukara jedna! Šta, šta me gledaš? 'Oćeš da te s flašom u glavu pogodim?“
Nije se meni obratio, ali nekako mi je bilo draže vratiti pogled na knjigu.
Ljudi su se polako odmicali. Poslije svake stanice, broj ljudi u busu se smanjivao..
Onda je još neki kreten sa stražnjeg sjedala počeo pjevat neku njemačku pjesmu da malo isprovocira pijanicu…
Izašao je na stanici prije moje! Takve situacije me prestraše – nikad ne znaš što se takvima vrti po glavi…A već je i bilo kasno, pola 11, sama moram doma uz potok…
Hm, mali trnci straha…
Završih poglavlje u trenutku kad smo stigli do moje stanice…
Sama…Brzim korakom prema svojoj kući…jedva čekam da legnem u krevet!
Ljubavna pjesma
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: „Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini.“
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela.
U noćima, kao ova, držao sam je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Voljela me je, a katkad sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene velike nepomične oči.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.
Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što je moja ljubav nije mogla držati.
Noć je zvjezdovita i ona nije uz mene.
I to je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Kao da hoće približiti moj pogled ište.
Moje srce je ište, a ona nije uz mene.
Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirne uho.
Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, njeno sjajno tijelo, njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako pust je zaborav.
(Pablo Neruda)
