Badnjak, Božić, praznici!
Božić nam je pred vratima!
Svi pjevaju božićne pjesme, grad obasjavaju milijuni žarenih lampica...
Djedovi u crvenim odijelima se penju po prozorima, šeću po shopping centrima...
Sutra će tata u dnevni boravak unijti veliki bor!
Kako je zapravo nastao običaj kićenja BOŽIĆNOG DRVCA?
Postoji legenda da je, sveti Bonifacije (672.- 754.), koji je iz Engleske došao u Njemačku
propovijedati Kristov nauk, na primjeru stabla jele, koje ima oblik trokuta, ljudima tumačio
tajnu Presvetoga Trojstva.
Obraćenici, koji su se prije toga klanjali hrastu, tada su počeli poštovati jelu.
Od 12. stoljeća ljudi su u božićno vrijeme vješali jelke na stropove svojih kuća, kao znak da su kršćani.
-Drvce podsjeća na raj zemaljski!
Prva okićena jelka pojavila se 1510. godine u gradu Rigi, u Latviji.
Kažu da se Martin Luther prvi sjetio staviti svjećice na drvce, početkom 16. stoljeća.
U jednom opisu božićnoga drvca iz Strasbourga iz godine 1601. spominje se da
je bilo ukrašeno keksima, savijenim šećernim štapićima i papirnim cvjetovima.
Drvce je bilo slika drveta iz zemaljskog raja.
Slatkiši su predstavljali obilje, a cvijeće je u početku bilo
samo crveno i bijelo (te su boje bile simboli
znanja i nevinosti).
Oko godine 1610. izumljeni su mali sjajni
srebrni ukrasi, šljokice. Postojale su posebne naprave za izradu ukrasa od srebra, pa je sve
do sredine 20. stoljeća bilo uobičajeno ukrašavanje drvca čistim srebrom, ali
dodavani su i drugi ukrasi.
U Europi je bio običaj da se na stol postavi više malih božićnih
drvâcâ, po jedno za svakog člana obitelji, s
darovima ispod njih.
-Svi su željeli drvce jer, ima ga i kraljica!
Kad je godine 1846. u novinama izašla slika engleske kraljice
Viktorije kraj božićnoga drvca, ljudi su u Engleskoj i Americi naveliko počeli postavljati
božićna drvca po kućama.
Tako je bilo u cijeloj Europi, osim u Sredozemlju, gdje je
narod više volio jaslice nego božićno drvce!
Želim VAM svima SRETAN BOŽIĆ i lijepo se provedite za praznike!!
(naravno, oni koji ih imaju)
Za mene je sreća doručak u travi...
Toliko je malo potrebno da budemo sretni...
Smijeh s ljudima koje volimo!!
Što vas čini sretnima...?
Ljubavnik Marguerite Duras
Stoji sama i gleda kroz prozor
Na crti horizonta ocrtava se vječnost
On još leži; gleda ga dok spava
Tiho pulsira srce kao sat…
Na usnama još lebdi okus divljih jagoda
Svuda po koži prvi nježni dodiri
Drhti od samoće u svom svijetu strasti
Sjećanje na prvo nespretno skidanje…
I nešto kao da se topi svijet
Dok je vrijeme kod njih zauvijek stalo
Svila se preljeva po bijelim plahtama
Ruše se djetinje kule u prah…
Jednom samo grane sunce prvog svitanja
Vjetar mrsi kosu žene-djevojčice
Prvi san o sreći nikad ne izblijedi
Ni prsti davnog, prestrašenog dječaka…
Naglo oluja ulazi u sobu
On se budi iz drhtavog sna
Na usnama mu titra slabašan smiješak
Gleda u oči svog mladog anđela…
I on će jednom poći putem starih ljubavi
Nestat će u zemlji izgubljenih leptira
Ostat će tek slika njih toga jutra
I uspomena anđela odrezanih krila
...čuda...
Ljubav svakodnevno čini čuda:
oslabljuje jake, a jača slabe;
budale čini mudrima, a mudre budalama;
promiče strasti, uništava razum;
jednom riječju - preokreće sve naopako!
Kule od karata
Hodali smo dugo istom stazom,
Toplim korakom,
Tvoje ruka oko moga vrata…
Gradili smo dugo
naše kule od karata!
Sjećam se kako si me ljutito pogledao
Kada su se srušile!
Voljela sam tebe,
Našu igru ljubavnika,
Strast u našim dodirima,
Nježnost u tvojim očima…
Priznajem!
Znam da boli…
…jer si me volio.
Da, priznajem!
Ja sam srušila
naše kule!
Postao je prehladan
zrak u mojim plućima.
Bilo je teško trpjeti!
Puhnula sam iz sve snage…
…jer si od mene tražio
da predugo držim dah…
Razletjele se karte
Po cijeloj našoj stazi,
Ni ti, ali ni ja –
Nitko ih ne želi sakupiti.
Hodamo svatko u svome smjeru.
Ne vidim ti više lice.
Ne vidim postoji li još uvijek onaj ljutiti pogled.
Hodam nekom novom stazom,
Zaljubljenim pogledom!
Dišem punim plućima
i priznajem –
nije mi žao!
(M.B.)
...Djevojčica pred zrcalom
Dan zaklanja dlanom
pousnule pupoljke.
Ona pred bezbrižnim
Ogledalom
Prosipa prste po kosama.
Pod prozorom
proljetna ptica
predvečerje pjevuši.
Ona oblači bijelu bluzu
na nedužne grudi.
Bezglasno njezin satić
spominje opominje –
on čeka
on čeka već
sa zelenim očima! (…)
Čaj u Japanu
Konzumiranje čaja proširilo se Kinom u sve slojeve društva.
Čaj je bio poznat i omiljen ne samo zbog svojih osvježavajućih već i ljekovitih svojstava.
U 7.st., za vrijeme vladavine dinastije Tang, čaj dobiva status kineskog nacionalnog pića, zvanog ch'a.
Topli je napitak uskoro postao popularan i van granica Kine.
Japanski "Tea garden"
U Japan je čaj donio budistički svećenik Yesei, koji je uočio značaj tog napitka na religioznu meditaciju. Zahvaljujući tome, u Japanu je Yesei poznat kao „otac čaja“, a čaj se ondje uvijek povezuje sa zen – budizmom. Štoviše, ondje način pijenja čaja ubrzo postaje i svojevrstan vid umjetnosti.
Tako nastaje ceremonija japanskog čaja “Cha-no-yu“ ili „topla voda za čaj“
Japanske šalice za čaj
-„Ceremonija čaja zahtijeva godine vježbe i prakse da bi prerasla u umjetnost…ipak cijela umjetnost, u svakom svom detalju, označava, ne više doli priprave i serviranje šalice čaja. No bitno je da to bude izvedeno na savršen, najuljudniji, najotmjeniji i očaravajući način.“
(Lafadio Hearn, irsko-grčki novinar)
Ceremonija čaja
