
Hodali smo dugo istom stazom,
Toplim korakom,
Tvoje ruka oko moga vrata…
Gradili smo dugo
naše kule od karata!
Sjećam se kako si me ljutito pogledao
Kada su se srušile!
Voljela sam tebe,
Našu igru ljubavnika,
Strast u našim dodirima,
Nježnost u tvojim očima…
Priznajem!
Znam da boli…
…jer si me volio.
Da, priznajem!
Ja sam srušila
naše kule!
Postao je prehladan
zrak u mojim plućima.
Bilo je teško trpjeti!
Puhnula sam iz sve snage…
…jer si od mene tražio
da predugo držim dah…
Razletjele se karte
Po cijeloj našoj stazi,
Ni ti, ali ni ja –
Nitko ih ne želi sakupiti.
Hodamo svatko u svome smjeru.
Ne vidim ti više lice.
Ne vidim postoji li još uvijek onaj ljutiti pogled.
Hodam nekom novom stazom,
Zaljubljenim pogledom!
Dišem punim plućima
i priznajem –
nije mi žao!
(M.B.)
Post je objavljen 03.12.2006. u 16:26 sati.