Kad umrem, čega ću se sjećati? U srednjoj školi sam pročitala pjesmu E. Nesbit i do danas se sjećam zadnjih stihova
Forgetting seems such silly waste!
I know so many little things,
And now the Angels will make haste
To dust it all away with wings!
O God, you made me like to know,
You kept the things straight in my head,
Please God, if you can make it so,
Let me know something when I’m dead.
Na današnji dan prije godinu dana službeno sam prestala biti nečija žena, nečija polovica svezana pred zakonom i Bogom. Kaže Hanah da bi danas trebala slaviti. Evo pijuckam gin&tonic, pušim, slušam Velvet Undergroud (dvostruki album Loaded, 1970.), povremeno bacim pogled na buket crvenih ruža u vazi, povremeno na vrhove papuča iza monitora i razmišljam o sjećanju i zaboravljanju.
Sjećam se kako sam jedne zime po tragovima cipela u snijegu znala da je došao u moj podstanarski stan. Sjećam se povratka od doma kad me u mojoj polovici ormara dočekala vesta koju sam dugo željela. Sjećam se prve kuharice koju smo dobili nakon useljenja u stan i smijanja opisima priprave (kuharica je objavljna 1950-ih). Sjećam se jednog koncerta u Zagrebu za koji sam obukla haljinu na šljokice, bez rukava, a bilo je prehladno pa je stao iza mene i obrglio me i ostao tako skoro do kraja koncerta. Sjećam se plesa na jednom rođendanu. Sustavno radim na brisanju tih sjećanja. Nisam daleko dogurala. Nisam pokrila ni 3 godine. Još je puno posla preda mnom.
Jer se sjećam i svega što je ispalo iz ormara, i u jednom potezu obezvrijedilo sve ovo gore. Ne može se izracionalizirati. Ne mogu probrati što ću znati i u času smrti, a što hitno treba zaboraviti. Nije da nisam pokušala. I više nego jednom. U godinu dana sam uporno radila na brisanju 11 godina spremanja podataka na hard drive sa slabim uspjehom.
Pamtim. Više nego je pristojno i potrebno. Pamtim što je tko rekao i gdje smo se u tom trenutku nalazili. Pamtim okuse, boje, mirise, slike i zvukove. Moja su sjećanja složena kao ona stakalca u kaleidoskopima - puna boja i uzoraka, a samo je meni jasna logika kojom moj mozak bira stakalca vrijedna memoriranja i prevrće ih u cjelovite slike. Pamtim osjećaj nakon što sam dobila jedan mail. Osjećaj propadanja kroz duboku mraču cijev koja vodi na drugi kraj planeta, a obložena je oštrim šiljcima od inoksa, i ako se pomaknem samo milimetar, ako mi se drhtave ruke samo na trenutak pomaknu od tijela, komadi mene će ostati zauvijek visiti na tim šiljcima. A nemam snage držati ruke uz tijelo. I nemam zraka. I propadam. Kad ću zaboraviti taj osjećaj?
Zaboravljanje mi se ovih dana, ovih mjeseci čini kao sasvim dobra stvar. Jednostavno prestati doživljavati život i sve u njemu kao nešto vrijedno pamćenja, živjeti u tom nekom određenom trenutku i istog časa zaboraviti da se ikad dogodio. Nema jamstva da bilo kakva uspomena, bilo koje od stakalaca koja se vrte pred mojim očima svaki put kad, naizgled odsutno, zurim u prazno/zid/sugovornika-icu, neće u nekom trenutku izletjeti iz slike i zariti mi se posred oka. Slike mrtvih događaja. Kad bi to samo tako išlo... O, kad bi to barem samo tako išlo.... Nosim vjenčano prstenje i dalje. Oba. Na krivom prstu pa se teško razaznaje o čemu je riječ. Pitala me Jeca-Štreberica zašto ih i dalje nosim. Imaju svoju svrhu: svaki put kad ih dodirnem, svaki put kad ih pogledam, svaki put se podsjetim što bi se opet moglo dogoditi, samo ako se na trenutak opustim. Štitnjača mi je oduševljena.
| < | veljača, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
pisanjem do mentalnog zdravlja
Hypem.com
The Hype Machine
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Trenutna glazbena stvarnost
Stalna postava:
Waits - izbornik
Cash - dušebrižnik
Cave - kreator igre