Ponekad je sasvim u redu, prihvatljivo i društveno poželjno, malo se zrihtati, srediti. Hodati uspravno, gledati ravno pred sebe, a ne u pod. Nabaciti malo šminke i nalakirati noktiće. Obući haljinu i cipele, umjesto standardnih traperica i tenisica i pretvarati se da sam prosječno žensko biće. Obično to radim za sastanke, one na poslu i oko posla. Ili kad se jutrom prepadnem svog odraza u ogledalu. Onda se maskiram, pretvaram iz umorno-izbezumljene raspuštenice u čeljade s umjerenim podočnjacima, malo sive olovke na kapcima, maskare i prljavo-ružičastog rumenila. Meni drage žene govore kako ih malo šminke, cipele i zgodan komad odjeće čine sigurnijima i hrabrijima dok grabe kroz dane. Ja se još uvijek učim. Moram stalno misliti na to da ne smijem trljati oči (zbog maskare), ne smijem sjediti kao nogometaš (zbog haljine), zavlačiti se pod stol da prespojim kablove (prašina!!!). Stvar je samo u iskustvu i praksi. Nakon nekog vremena to postane normalan obrazac ponašanja i vjerojatno ću uskoro biti od onih koje bespomoćno stoje i trepću dok traže princa na bijelom konju ili makar u radnom odijelu koji će preseliti računalo na drugi stol i spojiti sve posakrivane žice. Valjda. Trept-trept.
Koja je optimalna razina bespomoćnosti koju ženska bića trebaju manifestirati u nazočnosti muških bića? Ili, koja je idealna razina svemoćnosti koju muškarci moraju demonstrirati u ženskom društvu? Neki će moji prijatelji reći da je njima sasvim ok da žene mijenjaju gume na autima, ruše pregradne zidove, nadgledaju majstore ili nešto slično. Dok se to ne počne događati. Jer sve rade pogrešno. Najblaže budi rečeno. Većina žena iz mog socijalnog kruga je poprilično samodostatna, barem kad ih nitko ne vidi. U javnosti još uvijek zapomažu za pravim muškarcima koji spašavaju stvari kad je potrebno, a koji su postali rijetkost. Koliko je, ako je uopće, emancipacija donijela dobra? Tko je u toj nagradnoj igri osvojio i besplatni komplet noževa od nehrđajućeg čelika? Jesu li žene previsoko podigle ljestivicu pa sad žele frajere koji rado brišu prašinu, ali istovremeno ne dozvoljavaju ženi da podigne ništa teže od vrećice špeceraja? Da ne spominjem frajere koji će rado u razgovor ubaciti frazu "tražile ste ravnopravnost pa eto vam je" i prepustiti vas u ruke nekog opakog automehaničara.
S ove mi se udaljenosti čini kako cijela priča ima veze samo sa (samo)poštovanjem, nikako s rodnim ulogama. Idealističko-utopistička priča o odnosu ravnopravnog dostojanstva koja rodnom identitetu pretpostavlja identitet ljudskog bića. Kako se to lako zaboravlja i, što mi je još strašnije, kako se to lako nikad ne posvijesti. Nije ni čudo da su nam životi tako zapetljani i prepuni frustracija kad bez imalo truda i napora uspijemo dogurati (čak) do nekih svojih tridesetih bez ikakvog stvarnog poštovanja prema onima koje volimo (na bilo koji način). Trept-trept.
| < | travanj, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
pisanjem do mentalnog zdravlja
Hypem.com
The Hype Machine
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Trenutna glazbena stvarnost
Stalna postava:
Waits - izbornik
Cash - dušebrižnik
Cave - kreator igre