Nekoliko mi se puta dogodilo da u žurbi otvaranja prijateljičinog profila na FB-u otvorim profil osobe koju uopće ne poznam, ima slično ime i prijateljev je prijatelj. U djeliću trenutka, dok bih lajala na Mjesec zbog svoje brzopletosti, otvorio bi mi se prozor u meni nepoznat život. Uglavnom bih odmah išla svojim putem, pristojno ne zabadajući nos gdje mu nije mjesto, (sad dolazimo do onog ključnog ALI) do jednom kada mi ju u oko upala neobična jezična konstrukcija. Nije važno kakva, nije uopće važno što sam u djeliću sekunde pročitala (ponavljam da sam ovisna o slovima i brojkama i vječno u potrazi za skrivenim značenjima), ništa od svega nije važno do onog oduševljenja emocijom fino ušuškanom iza tih znakova. Navraćala sam povremeno na taj profil, samo da bih pokupila malo tog osjećaja sreće, bez ikakvih skrivenih misli/osjećaja. Upadala sam nepozvana u život koji mi se činio ljepšim. Ponekad to radim. Ne samo po profilima na FBu. Slušam poznate i nepoznate ljude dok rasipaju zrnca iz svojih života, uvijek u nekoj dobronamjernoj potrazi za srećom. Netko bi mogao reći da sam stalker. Netko ne tako dobronamjeran. Netko bi mogao reći da bih se trebala zabaviti svojim životom i stvarati svoje sretne trenutke. Jesam. Hoću i u buduće. To ne mijenja na stvari da me i dalje oduševljavaju uhvaćeni bljeskovi sreće drugih. Ima nešto ispunjavajuće u uživanju u tuđoj sreći. Ne tražim biti dijelom toga, tuđeg sretnog života, zapravo to mi se čini ključnim, nekim oblikom čvrstog alibija. Ne želim konzumirati, samo se inspirirati i biti sretna zbog tuđe sreće. Koliko sam u stanju biti sretna zbog sreće drugih? Čini mi se lakšim biti sretna zbog sreće nekog nepoznatog nego nekoga tko mi je do jučer bio drag. I znam da je to pitanje vremena i procesa kojeg moram proći. Ne mogu reći, mirne duše i čiste savjesti, da se radujem tom procesu. Mogu reći da se radujem trenutku kad budem shvatila da sam iskreno sretna zbog lijepog života onoga tko mi je do jučer bio drag. Dugujem to sebi, više nego bilo komu drugom. Hebi ga, lakše mi je vjerovati da sam bolja osoba od tog konkretnog drugog. Slušam Closing Time, album Toma Waitsa iz 1973. godine. Tomica je tih godina bio mekši i folkerskiji nego kad sam ga ja upoznala. Rosie je divna, Ol' 55 također. Ma, sve su dobre. Čudo jedno kako se nas dvoje lijepo slažemo u ovaj kasni sat. Vrijeme je za pravi closing time.
| < | veljača, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
pisanjem do mentalnog zdravlja
Hypem.com
The Hype Machine
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Trenutna glazbena stvarnost
Stalna postava:
Waits - izbornik
Cash - dušebrižnik
Cave - kreator igre