Jazzie

Da li je moguće naći kolica u supermarketu koja ne vuku u stranu???

Obožavam svoje nove sunčane očale (samo za škropeca: D&G). Mrzim bijelu crtu posred nosa.

U velikoj kutiji Ritter sportova, onaj najbolji (sa cijelim lješnjacima, pa koji drugi?) je uvijek smješten u gornjem lijevom kutu.

Htjela sam reći „sve osim crvenog kupusa“, a rekla sam „sve osim prokulice“ – Turčin me pogledao sa čuđenjem.

Nakon puno vremena kupila sam si sandale sa visokom petom. Krije se žensko negdje u meni. Valjda.

Jedan dan tako šetajući se gradom, počela je padati kišica, a ja sam sa svojom dnevnom kartom za gradski prijevoz uskočila u prvi tramvaj koji je naišao. Htjela sam se malo maknuti iz centra i pogledati i ostale dijelove grada. Prošla sam pored prekrasne četvrti koju sam željela uslikati (u međuvremenu je kiša stala) te sam na sljedećoj stanici izašla, da bih se vratila tramvajem u suprotnom smjeru za jednu stanicu i poslikala. Pogledala sam oko sebe, a ono katastrofa! Noćna mora od kvarta.

Oko mene su sve žene bile turkinje ili neke zamotane indijke/turkinje/bog-te-pitaj-koje, zgrade polurazrušene ispisane grafitima, razbijeni prozori, nekakva prljava djeca se igrala na cesti, mercedesi zatamnjenih stakala prolaze lagano ulicom – rekoh „jazzie, briši ti otuda“. Tih pet minuta koliko sam čekala tramvaj se činilo kao vječnost. Uskočila sam u njega čim je došao i odjurila u centar!

Vrativši se na Dam (glavni trg), ispred hotela Krasnopolsky vidjela sam masu ljudi koji su se skupili. Tako sam i ja stala pored njih i buljila u ulaz hotela, očekivajući nekoga. Morao je biti neko poznat kada ga toliko ljudi čeka. Padali su mi napamet Julia Roberts, Brad Pitt, Tom Cruise... Pored nas se stao jedan kineski (ok azijatski – ne razlikujem im baš face) par i pitao nas što čekamo, tko dolazi. Rekosmo da nemamo pojma. I čekali smo. I dočekali smo. Ni manje niti više mega zvijezdu indijskog filma!!! (samo nemojte pitati za ime tog glumca ili naziv bar jednog indijskog filma jer nemam pojma)

Zadnju večer u Amsterdamu sam provela, a gdje bi drugdje, nego u Red Light Districtu. Uglavnom, kurve u izlozima (nisu baš jadne ko ove naše iz Gajeve, ali nisu niti puno bolje), ljudi se šetaju, piju „kavicu“ u kofi šopovima... Najbolji su mi parovi, ono 50+ godina, šetaju se i gledaju te lutkice u izlozima, na isti način kao što se kod nas ovih dana šetaju po rivi. Budemo jednom detaljnije porazgovarali o legalizaciji prostitucije...

THE END

(photos by Jazzie)

Evo da napokon i umjetničke duše dođu na svoje! U Amsterdamu postoji jedan dio grada u kojem se nalazi većina muzeja – izuzev Madame Tussaud's i Muzeja Anne Frank (od ovih poznatijih). Tamo se nalaze Van Goghov muzej, Rijksmuseum i Stedelijk Museum. Dio je sam po sebi vrlo zanimljiv jer je divno uređen, a i zgrade muzeja su predivne. Ipak, ja tamo nisam posjetila niti jedan muzej (shame on me!). Osnovni razlog je bio novac!

Prije je umjetnost bila luksuz onih bogatijih ili recimo to blaže – imućnijih, dok danas sve više i posjet samim umjetničkih događanjima, u ovom slučaju muzejima, postaje povlastica bogatih. Naime, ulaznice za muzeje su postale besramno skupe. I nemojte mi sada pametovati o cijenama umjetnina i održavanju istih – meni bi za posjeti svih amsterdamskih muzeja (koje sam željela vidjeti) trebalo oko 100 eura! Pa sori ljudi, ali ja toliko jednostavno nemam tj. ne želim dati za to.

Uglavnom, nećkala sam se koje muzeje posjetiti pa je izbor pao na Madame Tussaud's (jer nisam još bila u Londonu) i Muzej Anne Frank. Na kraju je ulaznica u Madame Tussaud's ispala 23 eura pa smo odustali od njega i htjeli se vratiti u Van Goghov (ulaz 10 eura), ali nije više bilo vremena. Tako da sam na kraju bila samo u Anni Frank. Ali nije mi bed – rekoh već da mi se nakon pariških Louvre-a i Musee d'Orsay svi ostali čine skromni.

Muzej Anne Frank je divan. Smješten je u njezinoj kući i sastoji se od filmskih projekcija i izložaka koji su pripadali njoj i obitelji, te se nalazi po cijeloj kući. Može se vidjeti originalni namještaj obitelji, radionica u donjem dijelu, dio gdje su se skrivali (osim samog vrha potkrovlja u koji se ne može direktno ući nego se gleda u nekakvom zrcalu). Time sam stvarno bila potresena. Toliko je iskreno, jednostavno i realno, i čovjeka podsjeti na sve one grijehe prošlosti – na II. svjetski rat, holokaust. Ima toliko toga što se može primijetiti i na naš rat i na borbu koju mi još unutar sebe vodimo po pitanju II. svjetskog rata i toga tko su bili good, a tko bad guys. Ulaz je 7.50 eura.

(photos by Jazzie)

Nizozemska je poznata po nekoliko stvari. Prvo bi definitvno bilo cvijeće (posebice tulipani) koje izvoz po cijelom svijetu. Ipak, u gradu se to baš previše ne primjećuje – nema too-much zelenila. Potoji tržnica cvijeća (koju sam btw. tražila sat vremena, iako sam zapravo tri puta prošla pored nje, a da je nisam skužila) na kojoj se prodaje sve i svašta, ali cijene su sve samo ne pristupačne.

Suvenir koji bi si željeli kupiti u Amsterdamu su sigurno klompe. Zašto su one tradicionalno nizozemske nemam pojma, ali tako je. Ja sam bila škrta pa sam se odlučila za male keramičke jer su drvene u broju 37 ipak koštale previše za nešto što nikada neću obuti. Tako sada ove male (oslikane u narančasto, boju Nizozemske) skupljaju prašinu na klaviru, zajedno sa ostalim suvenirima dovučenim iz inozemstva. Btw, kada sam kupovala suvenire prodavač me pitao da li sam iz Brazila – ja osmijeh od uha do uha i pitam ga – jel možda izgledam ko Brazilka? A on ni pet ni šest, nego mi kaže da imam brazilski naglasak kad pričam Engleski!!! Sad, ne čini mi se baš ko kompliment...

Što se tiče kofi-šopova (evo ti beštijo jedna), svi Amsterdam povezuju sa marihuanom. To vam je ljudovi moji totalno out! Mi smo papali kolačiće sa extra-dodatcima, milk-shake sa bombončićima i sl. Inače, ovlašteni barovi za prodaju lakih droga se prepoznaju po zelenoj naljepnici na vratima. Na slici može vidjeti razliku u percepciji iste ulice – prije posjete baru i poslije.

Ja sam btw u tom našem kofi-šopu zaboravila na stolu svoje razglednice – ispisane i sa priljepljenim markicama. Kada sam skužila da mi fale, probavala sam uzaludno pronaći taj bar – opet se vraćamo na problem orijentacije u gradu. Najveće iznenađenje je bilo kad su mi starci prije par dana javili da su im razglednice stigle. Ko ih je ubacio u sandučić nemam pojma, ali svaka mu čast!

(photos by Jazzie)

Kao što rekoh u zadnjem post, u Amsterdamu se nemoguće snaći. Ulice, koji idu u svim mogućim smjerovima pod svim mogućim kutevima, ispresijecane su mnoštvom kanala preko kojih prelazi čitava masa mostića i sve u svemu je orijentacijski kaos. Posebice za nas babe (jedva sam lijevo i desno naučila, a ovo je ipak viša matematika). Na to su me upozorili unaprijed i uputili me na vožnju brodićem po kanalima gdje sam navodno trebala skužiti što je u gradu što, tko je tko, kako se snaći i tako to. Bilo je prije svega zanimljivo, ali nije pomoglo previše u orijentaciji – do kraja sam ostala izgubljena u vremenu i prostoru!

Iznenadilo me što u Amsterdamu nemate previše nekih, uvjetno rečeno, bitnih stvari za vidjeti. Znate, one turističke stvari poput Big Bena u Londonu ili Opere u Sidneyu. Grad jednostavno treba doživjeti i osjetiti. Njegova atraktivnost leži u faktoru X – da li su to građani, atmosfera, stil, polu-anarhija - ne znam. Ipak, definitivno ima nešto posebno u njemu.

Ljudi su ultra uljudni. Rekla sam vam već da odlično govore Engleski, uvijek su spremni pomoći, dočekaju vas sa smješkom i sve će vam pokazati. To su ovi koji su i plaćeni za to (po dućanima, kafićima, restoranima...). Na ulici su vrlo otkačeni, razni stilovi se miješaju gradom – kada bi netko tipičan od tamo prošetao Zagrebom svima bi ispale oči. Kada bi se pak središtem Amsterdama prošetali goli, nisam sigurna da bi vas itko percipirao. Tamo ljudi furaju svoj film!

Moja osnovno zapažanje Amsterdama su bile zavjese!!! Ne znam zašto, ali u starom dijelu grada prozori su dosta veliki i svi imaju nekakve teške široke zastore, često od svile ili neke modernije od lana, stisnute sa raznoraznim trakicama. Znam da ja primjećujem ono što većina drugih ne bi, ali fakat je zavjesast grad.

(photos by Jazzie)

Jedna od prvih destinacija za obići je bio Ajaxov stadion. Kako nisam neki nogometni fan nisam se previše tamo zadržavala. Pogledala, poslikala, provozala se metroom i vratila se u centar. Amsterdam je grad prepun kanala (btw. leži na rijeci Amstel – koja je i naziv jednog od najpoznatijih piva) i često ga nazivaju Venecijom sjevera. Ipak, moram priznati da mi se u "našoj" Veneciji bilo puno lakše snaći. Unatoč karti i jednoj od onih „lonely planet“ knjigica, izgubila sam se sigurno desetak puta (to je objašnjenje i kako sam već u prvim minutama zalutala u Red Light District).

A sad jezik - Nizozemski se meni čini kao mješavina engleskog i njemačkog jezika (sa čudnim naglaskom). Najsličniji je tzv. niederdeutschu – jednom od njemačkih dijalekata. Ali gotovo svi pričaju engleski skoro poput Skandinavaca, tako da u komunikaciji nema problema.

U centru sam nabasala i na predivan bar u kojemu sam ispila prvu jutarnju kavicu. To je totalno starinjski/oronulo (nemam pojma o stilovima pa vam malo blesavo opisujem) uređen birc u kojemu ima i raznoga jela, svježe pečenog kruha, peciva i kolača, ali sve izgleda vrlo jednostavno (nema ono šlaga na kolačima, raznobojnih mrvica i sličnih kerifeka koji naši znaju natrpati). Ja sam se odlučila za Cafe au lait i brioche sa čokoladom. Njam...

Glavno prijevozno sredstvo grada su bicikli. Tipičan amsterdamski bicikl nije montić (koji se kod nas najčešće voze), nego onako klasični bajk, star i hrđav, ručno prefarban u neku veselu boju. Općenito je grad šaren, čemu posebno pridonose mnoge gay zastave koje se viore po zgradama. Btw. iznenađenje je bio i turistički ured za isključivo gay populaciju!

(photos by Jazzie)

Evo, sa tjedan i pol zakašnjenja započinjem svoj putopis o Amsterdamu. Sve je krenulo na nizozemskoj granici, kada me carinik skoro deportirao doma jer nisam imala „šengensku vizu“. Sva sreća došao je šef, koji valjda nešto i zna o svom poslu, pa mu je rekao da ljudima iz Hrvatske viza zapravo ne treba. Ipak, carinikova želja se ostvarila pa je damu koja je bila iza mene, inače iz Benina, uspio deportirati jer joj je viza istekla.

U sami Amsterdam sam došla u šest sati ujutro. Dan je već svanuo. Grad je bio odvratno prljav, sa svih strana pijanci i drogeri, vraćajući se sa sinoćnje pijanke. Štetajući se sa praznog Dama (inače glavnog trga), prošla sam ulicom u kojoj se nalazi policija. Iz stanice je upravo izašao neki lokalni diler (valjda je prenoćio u muriji), zapalio si joint i nastavio svojim putem. Kroz par minuta, četiri policajca su izjurila iz stanice, trčeći se uvalili u dva auta i pod sirenama nastavili za svojim poslom. Moj prvi dojam je bio čuđenje.

Tako sam ja lagano ušetala u Red Light District (četvrt crvenog svjetla, svjetiljki ili kako hoćete). E, tu je čuđenje preraslo u zgražanje (pomiješano sa strahom da će me netko staviti poput lutkice u izlog). Razgažene kurve nakon cjelonoćnog posla su me dozivale iz izloga, dileri jezivog izgleda su me vukli za rukav nudeći mi ecstasy i kokain, skupi mercedesi su se lagano drajvali (ja sam samo očekivala kada će nas netko izrešetati)...


(photos by Jazzie)

Jedna tipična hrvatska zabluda je i ona „samo kod nas takva osoba može raditi na toj i toj poziciji“. Logično očekujemo da su vani svi školovani, ali prije svega dovoljno stručni za posao koji obavljaju. Zgražamo se nad činjenicom da mala na šalteru u banci ne zna ispuniti neku tamo kvazi-uplatnicu i uzvikujemo „toga ima samo kod nas“.

Ja sam se našla u banci usred Njemačke i pokušavala otvoriti račun. Bankarska službenica je morala ići pitati šeficu koji su uvjeti za strance pri otvaranju računa, iako je meni nekako logično da im je to jedna od osnovnih zadaća. Pri ulazu u Nizozemsku carinik me skoro deportirao sa granice jer je bio uvjeren da nemam odgovaraćuju vizu u svojoj putovnici. Iako sam mu ja, na tečnom engleskom, objasnila da meni, sa hrvatskom putovnicom, ne treba viza, on je bio mudar i pametan, na svom ne-tečnom engleskom. Na kraju je došao njegov šef i potvrdio da meni viza zapravo ne treba. Ovdje se radi o osobi koja po cijele dane samo u putovnice bulji, a bome Hrvatska nije neka zemlja svjetlosnim godinama udaljena od Nizozemske.

Ono opće vjerovanje, da je hrvatsko obrazovanje odlično, samo se djelomično potvrđuje. Iako je po meni naše obrazovanje dobro, u svjetskim, ili ako hoćete europskim razmjerima, ono nije uopće prepoznato i priznato. Sa hrvatskom diplomom ste u svijetu nitko i ništa. Nula. Ako završite neki tehnički fakultet, u trajanju od četiri i pol godine (devet semestara), vani će vam to priznati kao bachelor, odnosno kao fakultet koji traje tri godine. Da bi stekli titulu „master“ morate ste školovati još dvije godine, učeći zapravo ono što ste već učili (osim ako ne promijenite struku ili smjer). U prijevodu – dvije godine života extra gubite zarađujući ništa ili neku siću!

Ipak, u svrhu poboljšanja našeg obrazovnog sustava stalno se daju usporedbe sa svjetskim. Nastojimo se približiti svjetskim standardima. I pri tome opet naravno krivim. U posljednjim studijama o europskim obrazovnim sustavima najboljim su proglašeni oni skandinavskih zemalja. Zanimljivo je da su ti sustavi građeni na obrazovnom sustavu DDR-a, koji je čak i istočna Njemačka odbacila, prihvativši onaj zapada. Kod nas se u istom smislu, uvijek bježi od svega istočnog i na silu se približavamo zapadu – bitno je da piše zapad, nije bitno što on nosi sa sobom!

Nedavno je Demjan pisala o flertu. Kada imaš voljenu osobu koja u tom trenutku nije s tobom, a netko drugi ti poklanja malo više pažnje nego što je uobičajeno. Pitanje je bilo prihvatiti taj flert (nevino, bez ikakve iluzije rađanja nečega više) ili odmah sasjeći to u korijenu. Razmišljala sam o sebi i nisam uopće mogla shvatiti koja je moja taktika. Niti sama nisam znala što radim u tom slučaju, iako mi se dogodilo već više puta.

I onda mi je u nedavno netko drugi ukazao na to. Naime, da krenem ispočetka. Bila sam u vani do zore, bez dragoga. Ludi parti na više lokacija, puno popijenog alkohola. A znate kako ljudi postanu iskreni kada si popiju. Razgovaram ja tako sa prijateljem – on bez cure vani. I ne, nije to ta flert situacija, nego on komentira moje ponašanje. Kaže da prati tu večer kako mi se par frajera nabacivalo i da ga je oduševila moja taktika. Nisam ih bahato i bezobrazno odbila poput nekih cura, niti sam ušla u neki flert s njima. Jednostavno sam popričala, održavajući upravo onu distancu da shvate da ja ne želim ništa više (čak niti platonski), a da ne budem bezobrazna, bahata ili umišljena. Kaže frend da bi bio jako sretan kada bi znao da i njegova cura, kada je bez njega vani, ima istu taktiku kao ja!

Ipak, očigledno ima situacija i kada sam krivo pročitana. Sjećam se jednog ludog tuluma. Mnogi imaju uvijek izgovor pijanstva – kod mene to ne prolazi jer ne pijem. I dakle razgovaram ja sa jednim tipom. Bez veze – stojimo u društvu i razgovaramo. I usred razgovora (btw. o vrstama tjestenine koju volimo jesti) kaže on meni „ali znaš ja ti imam curu“. Ja blijedi pogled i nevjerica. Wtf?

Malo sam se dala u razmišljanje (je, i ja ponekad razmišljam ovom sirotinjom u glavi) i pokušala shvatiti što čovjeka definira kao osobu. I shvatila sam da vas danas ljudi ocjenjuju po svemu, osim onom po čemu bi trebali. Nije više bitna vaša dobrota, nije bitan razum, nije bitno prijateljstvo – sve to danas je zamjenjeno nekim novim kriterijima.

Kriterij broj jedan je glazba koju slušate. Ako ste unaprijed naručili novi album ColdPlaya, prije samog izdavanja, vi ste cool. Ja želim da budete moj prijatelj. Ako slučajno napišete na blogu da ste bili navečer na narodnjacima, kao što je jedna mala nedavno na blogu napisala, odmah će vas okarakterizirati kao „takvu“ osobu. Mislim, ajde iskreno, kakve fucking veze ima to što slušate sa osobnosti??? Diskutabilno je što je kvalitetna glazba. Pitanje je tko postavlja te kriterije...

Drugi kriterij su knjige koje čitate. Zna se što je danas kvalitetna literatura (kako bi kupusica rekla: ono što se tiska u nakladi manjoj od 10 primjeraka), a sve ostalo je shit. Trend je biti ne-u-trendu. Znači, ako je knjiga bestseller, tiskana u nakladi (govorimo o Hrvatskoj) od par tisuća ili desetak tisuća primjeraka, a vi ju čitate, ja odmah zaključujem da ste ovakva ili onakva osoba. Stvarno ne znam kakve to ima veze sa zdravim razumom. Ako se oko toliko drugih stvari možemo pomiriti sa onim „o ukusima se ne raspravlja“, zašto u ovom slučaju na to ne pristajemo, nego radimo nekakvu kategorizaciju prema tome?

Sljedeća stepenica je način na koji trošite novce. Iako u civiliziranom svijetu postoji pravilo da se o novcima ne razgovara, kod nas je to svakodnevna stvar. Tako, ako ja ostavim tisuću kuna za zepterov lonac za kuhanje mlijeka (btw. ko danas uopće kuha mlijeko???) vi ćete se htjeti družiti samnom. Ako naprotiv, za te pare kupim nove cipele, gotovo sam sigurna da nisam osoba sa kojom bi se vi trebali družiti. Ne znam kakve to veze ima sa zdravim razumom, ali nekako se logično nameće da netko tko troši toliko novaca na beznačajne stvari kao što su krpice, ne može biti dobar čovjek. Mogućnost da ljudi u životu imaju različite prioritete, često se ne razmatra. Neshvatljivo je ljudima da sam ja sretnija sa novim cipelama, nego sa zepterovim loncem, po kojemu još i packe ostaju!

I nećete vjerovati, ja imam mnoštvo prijatelja koji ne samo da slušaju narodnjaka, ne samo da čitaju tu „šund literaturu“ (a često uopće ne čitaju knjige), nego i troše novce na garderobu i takve „nebitne“ stvari, a svejedno su mi jednako dobri, kao i oni cooleri, koji vrijeme provode čitajući sabrana djela xyz-a, slušaju isključivo alternativu, a novac štede za tour-de-Indija.

Ipak, jedna razlika Hrvatske u odnosu na EU (evo baš sam se nje prihvatila jer imam tu najviše iskustva) su naprimjer izbori. Ne, niti tamo se ne izlazi u nekim zavidnim postotcima (osim u državama u kojima se neizlazak naplaćuje), ali me oduševljava njihov stav prema političkim strankama. Tamo se gleda program, gleda se dosadašnje iskustvo sa tom strankom, ali i kao kod nas da li je stranka lijevog ili desnog usmjerenja (ili centra, naravno). Ipak, to kod njih ima potpuno drukčije značenje nego kod nas. U Hrvatskoj, ako je stranka ljevičarska to su komunisti, ako je desna onda su ustaše. Iznimke nema. Vani se pod pojmom lijevo/desno podrazumijeva opredjeljenje na vrstu ekonomije, stav prema strancima...

Poznanik se u Njemačkoj bavi sunčevom energijom i odlično zarađuje obzirom na potporu koju dobivaju od države. Ako na sljedećim izborima pobijedi CDU (a što hoće), zna da će mu posao oslabiti jer će se više ulagati u termo-elektrane, a manje u ove neškodljive izvore energije. To se tamo jednostavno zna! A kod nas? Jedino što možete znati iz izbora je da li će PTSPovci i ratni vojni invalidi dobiti veća ili manja prava, što iskreno većini od nas nije od životne važnosti.

Ipak, ta vlada koju mi tako pametno izaberemo (barem ovi što izlaze na izbore, hiihih) vjerujemo da ne poštuje naše želje samo kod nas. Da li netko prati stanje u Italiji npr.? Tamo vlade padaju kako vjetar puhne, skoro. Naše su ipak dosta stabilnije. Barem to. Kažemo da naši kradu. A drugi ne? Naravno, ako drugi kradu to ne znači da je u redu da i naši to rade, ali uspoređujući se sa svijetom vidimo samo one prednosti, a ne i nedostatke.

(to be continued)

Da, da, opet mi se guzica nagledala puta! O ovome gradu ste sve već mogli čuti za mog zadnjeg posjeta pa ovaj put samo par slikica. Slikano jučer!

Museuminsel



Potsdamer Platz





Checkpoint Charlie




Zoologischer Garten

Ponekad mi dođe da počnem vrištati na sred ceste. I da debila koji se u tom trenutku našao pored mene i priča mi neke svoje životne filozofije, klepim tavom po glavi. Ako tenkre brblja cijelo vrijeme, a ja samo šutim i kimam glavom, nije teško shvatiti da me ta tema uopće ne zanima ili da mi je jednostavno jedan od onih dana kada nemam volje i želje se zajebavati. Da, imam i ja trenutaka kad mi nije do zajebancije – ili bih htjela ozbiljno porazgovarati ili bih htjela malo mira i tišine.

Znam da se ne mogu ponijeti kretenski i napraviti scenu, ali mogu pristojno reći osobi da mi je u tom trenutku do samoće i tišine, te neka me ostavi na miru. Ipak, ja ni to ne učinim jer opet „fini odgoj“ kaže pretrpi! E pa, pun mi je kurac trpljenja nekih kretenarija u korist drugoga. Želim živjeti svoj život, onako kako meni paše u tom trenutku, a ne stalno razmišljati o tuđim osjećajima.

Prije dva dana mi je umrla jako bliska osoba – osoba koja me odgojila. Svjesna sam da će se u sljedećih par mjeseci moj život promijeniti iz temelja – u ovom trenutku vjerojatno zatvaram vrata svoga djetinjstva i krećem u neki novi svijet. Svaka promjena je teška, uvijek se bojimo ulazaka u novo. Ali ti strahovi mene još nisu primili, još sam u onoj friškoj fazi u kojoj ne mogu prihvatiti smrt te osobe i nadam se da sanjam. Ipak, od mene se valjda zahtjeva (izvan obiteljskih krugova) da se smijem, veselim, brbljam...

Želim da brbljavci oko mene prestanu mljeti jer ih ne želim slušati. Želim svoj mir da mogu otugovati kako spada! I ne, ne želim se zatvoriti u svoja četiri zida i pustiti život da prolazi pored mene, nego jedostavno dobiti malo razumijevanja – nisam ja stroj. Zar toliko puno tražim?

U Hrvatskoj se oduvijek smatralo da je vani bolje. Mnogi su išli trbuhom za kruhom u svijet kao u vrijeme zlatne groznice za zlatom. Česta je ona uzrečica „to se može samo kod nas dogoditi“. Ne mogu se nikako složiti sa tim teorijama – iako EU ili SAD imaju bolji životni standard od nas, život tamo ima i svoje nedostatke. Ipak, i tamo, u tim „rajevim na zemlji“ se događaju loše stvari, za koje mi mislimo da su moguće samo kod nas na Balkanu (i nemoj te odmah uloviti za ovu B-riječ).

Jedno pitanje koje se redovito poteže su dugi vikendi. Točnije, kada neki praznik padne na čevrtak ili utorak, pa ga mi spojimo sa vikednom uzimajući petak ili ponedjeljak također kao neradni. Obavezno padaju komentari da smo lijena nacija, da bi samo odmarali, da nije niti čudno da nam je tako kako je i da u svijetu to nije tako. Sad svi vi koji ste ikada rekli ovo zadnje, zapitajte se, što ste vi to točno od tog svijeta vidjeli? U ostatku EU nije ništa čudno da se, posebice u državnim službama, spajaju blagdani sa vikendom!

Kada sam na sred Trga u Zagrebu vidjela u subotu, u 3:00 tučnjavu dvije grupe mladića, pitala sam se gdje je sad policija, kakve se to stvari kod nas događaju na cestama i zašto to nitko ne sprječava. Ipak, doživjela sam i usred Berlina (a provela sam tamo samo jedan vikend) tuču Njemaca, gdje je sve bilo puno krvi, razbijeni izlozi dućana, a policije niotkud. Prolaznici, većinom mladi koji su se u ranojutarnjim satima vraćali doma, samo su sastrane gledali. Situacija ista kao kod nas.

Mislimo da se samo kod nas događaju napadi na vozače tramvaja ili autobusa, da ta naša današnja mladež nije normalna. Baš u toj zlatnoj EU, ja sam vidjela tuču vozača tramvaja i dvojice klinaca od svojih 15tak godina, u kojoj je prvi udarac napravio upravo vozač tramvaja (čovjek od svojih 30+ godina). Klinci su se nešto zafrkavali i lupali u tramvaju, on ih je istjerao van, oni su mu nešto doviknuli, on se zaletio i počeo ih tući. Čovjek bi mislio da se u uređnim društvima takve stvari ne događaju.

(to be continued)

Recite, jel vama ide na živce kada ljudi, koji o nekim temama nemaju pojma, prodaju maglu??? Meni jako. Ovo mi se sad čini kao onaj post od prije par dana, ali samo je početak sličan. Ja bih te ljudove mogla primiti, i onda, i onda... pustiti. Napisah u jednom postu da se hranim izrazito nezdravo, s vrlo malo voća i povrća, a puno mesa, te sam odlučila mjesec dana živjeti vegetarijanski. Rekoh da ću jesti puno ribice jer svi znamo da je zdrava, a inače ju ne volim jesti. I onda se neki ko pijan plota, prihvatili osude, da je i riba meso. Evo vam onda malo, skoro pa opće kulture!

Moram na kraju još dodati da svi oni željni avanture pokušaju biti vegetarijanci bar na tjedan ili mjesec dana. Iskustvo je izvrsno. Ne govorim sad o prehrani, nego čovjeku ne treba dugo da shvati kakav je odnos društva prema ljudima koji se ne razlikuju od ostalih po ničemu drugome, nego prehrambenim navikama. Društvo osuđuje, zgraža se i postavlja glupa pitanja. Riječi koje sam ja čula u zadnjih mjesec dana, u vezi moje prehrane, su toliko ružne i odbojne. Kažem, tko ima volje, neka proba, čisto da vidi reakcije okoline. Prepreke sa kojima se vegetarijnci susreću u menzama ili nekim restoranima su nama svejedima neshvatljive. Barem su meni bile dok nisam probala.

Od srijede sam opet na mesu. Mjesec dana je prošlo. Ipak, ostaje dobro iskustvo i prije svega viši stupanj tolerancije prema onome što je različito.

Ha, sve si mislim da bih mogla postati i gay na mjesec dana da vidim kako je to!

Svatko od nas ima talent za nešto. Neki i njih više. Dio ljudi ga još u djetinjstvu prepozna i razvija se u tom smjeru. Ti ljudi u većini slučajevi budu uspješni – ili onako globalno gledajući, ili jednostavno zadovoljni i sretni, a svoj posao obavljaju odlično. Ipak, postoje poslovi danas za koji svi odjednom misle da su stručnjaci.

Jedna struka o kojoj svi misle da znaju sve je definitivno medicina. Organski ne podnosim kada spomenem da me nešto muči, a sugovornik odmah zna sve o toj bolesti i preporuči mi par vrsta tableta ili terapija. Ako kažete da imate ciste na jajnicima, svaka žena zna o tome puno jer je to sama iskusila ili bar neka njena dobra prijateljica. Dobiti ćete odmah brojeve telefona najboljih ginekologa, savjete o tome što morate piti i kako, predviđanja što i kako poslije i da li će to utjecati na buduću mogućnost majčinstva. Nema veze da li ste vi te savjete tražili ili ne. Dobiti ćete ih sigurno, iako ona nije doktorica, a obrazovanje po tom pitanju posjeduje samo iz rekla-kazala izvora.

Ja inače imam probleme sa kičmom, koja me često boli – posljedica prometne nezgode. Do sada su mi preporučili toliko iscjelitelja, dali brojeve mnogih kiropraktičara, ponudili reiki... Došlo je čak do toga da mi je preporučena marihuana, jer to dokazano pomaže u takvim slučajevima. Btw, osoba koja mi je marihuanu preporučila je po struci električar...

Zanimanje u kojemu su svi danas izuzetno stručni je definitivno „informatičar“. E tu svi sve znaju... Ja zapravo uopće ne znam zašto neki ljudi pišaju krv na PMF-u, FER-u ili FOI-u. Mahom muškarci, sa završenim srednjim školama, to zanimanje sami sebi pridodjeljuju. To nekada varira od informatičar, inženjer informatike (ajte titulu dipl ing si najčešće sami ne pridodijele), ali zato nazivi poslova su mahom – ekspert za radu u xyz sustavu, voditelj sektora bla bla podrške i tako dalje. Svi su stručni u tom području, a obrazovanje im se temelji na pretplati na bug ili vidi, najčešće. Naravno, u molbi za posao (ili rijeđe cv-u) obavezno piše da se odmalena bave prčkanjem po računalima prijatelja. A najviše me oduševljavaju kada postanu informatičari, položivši tečaj u trajanju od 30h u nekoj od info-škola, iz programiranja u VisualBasicu. Joj, odmah mi se riga na te gluparije...

Niz bih mogla nastaviti s pravnicima – nema veze što većina ljudi nije nikada vidjela niti jedan zakon, svi će vam savjetovati kako da ugurate prebrzu vožnju u zastaru, kako da kupujete stan i što pri tome morate gledati itd. Nemojte se začuditi kada shvatite na kraju da to baš nije sve tako i da vaši prijatelji ili poznanci ne znaju baš sve cake i mogućnosti, a da oni drugi ne studiraju bezveze 4 godine.

Mogla bih nabrajati do preksutra...

Oduvijek sam bila nekako na granici samopouzdanosti i prepotencije. S vremena na vrijeme preskočim tu granicu i budem samopouzdana, ostatak vremena jednostavno prepotentna. Razlog je moj prethodni post, na koji ste mi vi udijelili toliko komentara potpore da sam se raznježila cijela. Zanimljivo je da me niti jedna osoba nije pitala što mi znači naslov, koji nije imao ama baš nikakve veze s postom. Nije ništa značio – to je samo bila moja večera taj dan...

Moje vegatarijanstvo ide odlično. Ne fali mi meso gotovo uopće. Papam puno ribice, puno povrća, voća... Jedino osjećam nedostatak „jačine“ – onog što mi daje pečena svinjetina naprimjer, te me to tjera da jedem nešto više slatkiša, posebice meni omiljene čokolade. Sa lješnjacima. A alergična sam na lješnjake. Ali toliko ih volim jesti da trpim posljedice – pečenje u grlu, svrbljenje u ušima (ne pitajte što to znači), curenje nosa, crvene oči itd... Toliko dugo sam već alergična da sam se navikla.

Sljedeći vikend putujem. Putujem u jedan predivan grad. Neću vam reći koji. Iskreno jedva čekam. Trenutno sam u fazi proučavanja online city-guide jer želim svoje vrijeme tamo iskoristiti najbolje moguće. Nadam se da će me vrijeme poslužiti. Kada se vratim složiti ću jedno lijepo predstavljanje tog grada, u kojem su vjerujem mnogi već bili.

Zanimljivo je kako vam se putovanja uvuku pod kožu. Još prošle godine nisam uopće razmišljala o tome – nije to bila moja furka. Onda sam igrom slučaja (kako to čudno zvuči) putovala kojih mjesec dana i posjetila četiri euoprske metropole. I ostala – vau šokirana koliko mi to godi i koliko to volim. Od početka ove godine startala sam sa putovanjima – bio je tu Pariz (Graz sa curama nećemo brojati), Berlin, a sada je na redu On. U planu mi je još jedna destinacija ovaj mjesec. A lista budućih putovanja je poveća...

Ljeto ću provesti na moru. Hrvatskom moru. Želim se mjesec dana samo kupati i ležati na plaži. Sva sreća da je tamo gdje idem pjesak. Ja volim pjesak. Većina ljudi s mora ga organski ne podnosi te preferiraju kamenje i „divljinu“. Ja sam kontinentalka i ne pada mi na napamet razbijati svoja stopala po škrapama. Čak niti plivati ne volim previše. Moj je gušt leći se u plićak (pješčani, naravno) i pustiti valove da me zapljuskuju. Onda se vratiti u kućicu i pojesti toliko lubenice da jedva mogu disati poslije. Sjediti ispod suncobrana i čitati neku od svojih knjigica... A toliko ih još ima nepročitanih na mojim policama. Čekaju bolje dane.

Ovo ljeto mislim da ću malo Dana Browna studirati, a imam i Paulo Coelho zaostatke još za odraditi. Trebala bi i nešto od Gabriela Garcie Márqueza pročitati jer mi se jako svidio, još prije šest-sedam godina, kada sam pročitala „Ljubav u doba kolere“, ali nikako da ulovim vremena za još nešto njegovo.

Odoh sada učiti. Nabili su mi komplekse ovi blogeri koji stalno spominju tu groznu riječ na „i“ koja čeka sve nas studente narednih dana. Neću reći tu riječ. Možda nestane...

Drhtale su mi noge. Osjećala sam da ih ne osjećam. Glupavo. Znala sam da za par minuta moram iskoračiti van iz ovog puno metara dugog auta. A onda sam prepuštena sama sebi. Limuzina se zaustavila, šofer (ili ti po hrvatski, vozač) je izašao i otvorio mi vrata. Izbacila sam lagano nog(ž)ice van i polako dignula svoju guzu. Osjećala sam se sexy (upravo onako kako kaže Rock Roll). Nesigurnim korakom sam krenula po crvenom tepihu. Drugo nije niti bilo za očekivati, u tolikim peturinama nitko niti ne može fino hodati. Moje Manolice su bile prekrasne. Najnježniji velur, crne i jednostavno. Tankom visokom petom vjerujem da bi se i najtvrđa jaja uspjela smrksati. Ipak, davale su mi bolju perpektivu, povećavši mojih 165, na gotovo 175cm.

Dok sam hodala blicevi nisu prestali sijevati. Osjećala sam svoje jabučaste grudi kako se lagano ljuljaju poput loptica (ili možda medicinki?). Lagani povjetarac učinio je moje bradavice čvrstim i tvrdim. Srećom haljina Monique Lhuillier je bila od guste crne čipke, tako da se to nije moglo nazrijeti. Dvije srebrne trakice koje su se križale na par mjesta po haljini, lepršale su zamnom. Lagani zveket, poput onih visećih stvari koje tjeraju zle duhove, stvarale su moje duge naušnice koje je izradila, pa tko drugi, nego Demjan. Bila sam preponosna, što za razliku od svih ostalih, ja ne nosim briljante i ino kamenje, nego nešto autohtono i prekrasno. Nešto u što je uloženo srce, a ne samo novac.

Na ulazu me zaustavila novinarka Vjeverica i pitala kako se osjećam. Rekoh odlično, lagano se nasmješivši pokazujući svoje bijele zube, prepune sitnih nepravilnosti. Teškom mukom sam se suzdržavala da ne kihnem jer u to doba godine alergije su mi svakodnevna stvar, a miris svježe pokošene trave koji se širio vlažnim zrakom je oduvijek bio uzrok broj jedan. Nisam se dugo zadržavala iako je pitanja bilo na tisuću. Produžila sam u dvoranu.

Tu su se već nalazili mnogi ljudi iz javnoga života. Ugledni liječnici kao npr. Riječanka, žene koje su čitav život podredile djeci i njihovim pravima Tija i Petra, vesela (ne očajna) kućanica BigMamma, osoba iz kulture Xiola Blue u društvu prijateljice Marisi Dernek. Ovo godine je glavni voditelj bilo jedno žensko: Bugenvilija.

Show je počeo. Što se točno događalo teško da vam mogu reći. Sjećam se najavljivačkih parova koji se izmjenjuju na stage-u, red glazbe (i divne plesačice salse Šatrocosmo, LilFish, Myway), red šale (Nenek). Onda je došao jedan markantni gospodin Freestyler i pročitao moje ime. Čitava dvorana se ustala pozdravljajući me pljeskom. Ustala sam i odšetala na pozornicu. Grudi su se napinjale ispod uskog gornjeg dijela haljine (vjerojatno ih je extra pumpajuće srce guralo prema naprijed), a guzne mišiće sam svakim korakom sve više stezela, hodaju poput gazele.

I onda sam primila taj kipić u ruke. Razmišljala sam što da kažem u mikrofon. Sekunde su se činile kao vječnost. Razmišljala sam da li izvesti onu glasovitu točku, toliko puta već viđenu, kada ispuštam suze i objašnjavam da ja to nisam očekivala, i da je ovo samo još jedno priznanje za moj mukotrpan rad. Da li da kažem da mi to ništa ne znači jer ja radim za svoje obožavatelje, a ne nagrade. One su samo šlag na tortu. Kada je gromoglasan aplauz u dvorani zanijemio, bilo je vrijeme da progovorim. Odlučila sam igrati na kartu iskrenosti.

„Zahvaljujem se onoj koja me svojom komentarom potakla da nastavima pisati i doguram od ovdje – Esperanzi. Zahvaljujem se na snazi onoj koja mi je otvorila vratea jedne nove družine – Beštijici. Zahvaljujem se onima što stoje „iza kamere“ čineći ove moje podvige mogućim. Zahvaljujem se svojoj proročici iz Delpha, Pitiji – Kulerici, koja je još davno predvidjela ovaj trenutak, kada će i ovo mlado lice preuzeti tron. (razmišljala sam kome se još zahvaliti, brzo, ekspresno, poput procesora od 3 i nešto GHz na HT tehnologiji, ali lagana simfonijska glazba je počela svirati, sugerirajući da je vrijeme da se povučem sa stage-a) Hvala onoj koja mi se čini da pokreće neke zvijezde na nebu - Annie (uspjela sam nekako doviknuti u zadnji trenu).“

Svjetla su se ugasila. Mene su neki mladići odveli u backstage. Tamo strka, galama, neslaganje/slaganje. Baš me briga. Imam divne ljude oko sebe (ah, toliko ih je još trebalo spomenuti – NHF), a to je najvažnije. Sa sjajem u oku sam pogledala svoj kipić, takozvani Cool. I nije mi bilo svejedno...

(svaka slučajnost sa stvarnim osobama je slučajna)

Kada sam pisala o ženama za volanom, ispalo je da su gotovo sve blogerice položile vozački iz prve i odlično voze. E hebiga, ja sad ne znam tko su onda one babe po cesti kojima ja redovito ispičkaram sve po spisku.

Također kada smo pričali o zadovoljstvu vlastitim tijelom, ispalo je da su sve blogerice izuzetno zadovoljne i da ne bi ništa mijenjale. Ipak, svakodnevno barem jednom pročitam na nekom blogu riječ „dijeta“. Čovječe, šta će vam dijeta, ako ste toliko sve zadovoljne?

Onda se Demjan čudila kako svako malo čuje da žene ne doživljavaju orgazme pri svakom seksu i da to nije normalno. Ispalo je na kraju da sve blogerice redovito svršavaju, tako da ja na kraju ne znam otkud uopće te priče onda.

Ako na blogu slučajno spomenete veličinu muškog spolnog organa, odmah će vam se javiti svi bloger ove naše zajednice, sa problemima sa kojim se susreću zbog extra-large. Jeste li ikada u životu uopće upoznali muškarca koji za sebe nije rekao da ima veliki???

Nadalje, svi blogeri osjećaju da su nešto postigli u životu. Svi su iznimni stručnjaci u svome području djelatnosti, dobivaju redovito prizanja i u principu su visoko iznad prosječni. Unatoč tome, zadovoljstvo poslom i posebice šefom je izričito loše. Ja sam oduvijek vjerovala ako budem najbolja da ću imati neke mogućnosti birati posao, sa boljim uvjetima. Očigledno sam bila u krivu!

Nemojte se osjećati povrijeđeni ovim moji postom. Nije ovo ništa osobno. Ja se samo čudim kako sam na ovom blogu uspjela skupiti tu kremu Republike Hrvatske (i susjednih zemalja)???

Jeste li stvarno tako savršeni kako se prikazujete? (pogledaj sad još jednom naslov!)

Pozdrav od jedne običnjare, ali bez dlake na jeziku!

Nisam se poput Gregora Samse pretvorila u kukca, nego nešto puno bolje. Još prošli tjedan pretvorila sam se iz djevojke u ženu! Da, postala sam prava žena. Učinila sam to prvi put. Skinut mi je junf. Učnila sam ono što mnoge naprave puno ranije, ali oduvijek sam bila zaostala u razvoju. Sada je došao pravi trenutak za to. Pregrizla sam sav strah koji je u meni tinjao, odvojila sam malo vremena i bila spremna na posljedice. Ljudi, spekla sam prvi kolač!

Rekoh, većina ih to napravi još u djetinjstvu. Ja sam imala sreću da mi je baka bila kuharica, koja je poznavala sve tajne svoga zanata, uključujući i slastičarstvo pa je moja uloga od malena, pri pravljenju kolača, bila zajebavanje. Pamtim iz djetinjstva redovita pečenja različitih kolača, ali nikada nisam niti pokušala sudjelovati aktivno u tome. Možda jedino miksati, ali ruka bi me brzo zabolila. Sjećam se onog razvlačenja kora za štrudle preko cijelog kuhinjskog stola, slaganja slojeva mađarice i pečenja torti za rođendane koje su morale imati katova ko prosječna svadbena.

Nije ništa čudno da toliko kasnim za svim onim „normalnim djevojkama“, ali jednostavno su moji interesi bili drukčiji u životu. Nikada nisam bila kućni tip – niti sam čistila, niti prala, niti peglala. Pa tako, niti kolače pekla. I što me nagnalo sad na to? U zadnje vrijeme frendice stalno nešto briju na kuhanje i pečenje kolača, pa rekoh nećete vi sve to raditi, a ja ostati djevica po tom pitanju. I spekla sam ga. Nekakav kao biskvit, sa komadićima čokolade unutra i čokoladnom glazurom. Bio je fini i sve smo odmah smazali.

I da ne bi bilo zabune, ovo je bio eksperiment. Ne pada mi na pamet to redovito raditi. Ako netko hoće jesti kolače kod mene doma, ja mu dam 50 kuna, nek ode u Vincek i nek si kupi... Može i meni donijeti!

U mojoj obitelji su prioriteti oduvijek bili malo čudni – tako smo pri preuređivanju kupaonice, prije cca. 15 godina, stavili najjeftiniju zahodsku dasku koja se valjda mogla naći na tržištu. Ako je koštala 50 današnjih kuna, puno sam rekla. Bila je bijela i plastična. Ali toliko jadna da se plastika pri svakom sjedanju cijela pigala. Iako je to u prvi trentak bilo čudno, pokazalo se odličnim – to je definitivno najudobnija zahodska daska na kojoj sam ja sjedila. Tako se fino uskladila sa guzom i nije nigdje žuljala. Zakon! Kada je pukla kupili smo novu, isto tako jeftinu i plastičnu, ali nije niti sluga svojoj prethodnici.

Naprotiv tome, u familiji mog dečka su prioriteti malo drukčiji – tako su pri preuređivanju kupaonice stavili finu zahodsku školjku u kombinaciji sa daskom čija cijena ima četiri znamenke. Drvena, šminkerskog oblika, ali neudobna, ubij Bože. Dok se čovjek popiški ili pokaki, dobije vanjske hemeroide. Ili barem podljeve. Ipak, nakon nekoliko godina i ta skupocjena daska je odlučila puknuti. Nitko od ukućana se par mjeseci nije udostojio kupiti novu (sjetite se četverocifrene cijene) i onda je starom puko film, otišao u prvi dućan i kupio najjeftiniju koja postoji. Supruga, moja maybe-to-be svekriva, je skoro doživjela živčani slom vidjevši to plastično čudo, oblika različitog od školjke, ali mala maybe-to-be snahica se odmah oduševila. To je to! To je prava, jeftina zahodska daska, od loše plastike koja se oblikom prilagođava guzi koja na njoj u tom trenutku sjedi.

Inače, ne znam kako vi stojite sa obavljanjem nužde po tuđim wc-ima, ali ja sam oduvijek bila izuzetno gadljiva prema tome i ne bi niti slučajno svoje gole dupe položila na bilo čiju tuđu dasku osim svoje doma (i isključivo kada nema gostiju). Naravno, nakon više godina veze sam se navikla sjesti i kod dragog na školjku, ali po kafićima i ostalim javnim mjestima nema šanse. Zbog toga sam oduvijek zavidila muškarcima što mogu piškiti na stojećki. Vjerujem da svi znate one grozne bolove u batačićima kada se piški iz nekog polusjedećeg pokušaja. Katastrofa. A da ne pričam o ciljanju da se ne zapiški daska...

Ipak, zanimljivo je da se u Hrvatskoj ja nikada nisam susrela sa muškim pišanjem na sjedećki. Da, čula sam da kada kake gurnu pišu dolje, ali vjerujem da svi pravi balkanci inače piške na stojećki. Putujući po „civiliziranom svijetu“ nemalo sam se iznenadila na upozorenja iznad wc-a, kojim se moli muškarce da piške na sjedećki. Nikada mi to uopće nije palo na pamet. A svaka žena (ili muškarac) koja je bar jednom u životu prala wc nakon nekog tuluma ili nečega sličnoga, zna koliko bi to bilo zgodno i kod nas potencirati.

I na kraju, moram se osvrnuti na još jedan problem koji se javlja pri sjedanju na wc, a to je hladnoća daske. Posebice kada je čovjeku jako sila pa ne može sjedati metodom kojom penzioneri ulaze u more, nego se onako s vrata baci na školjku. Tada ta hladnoća dolazi najviše do izražaja. Ako postoje grijana sjedala u automobilima, ne vidim razlog za nepostojanje grijanih wc-daski. Ima li netko ovdje poduzetničkog duha?

Nedavno sam pročitala negdje na netu da su tangice štetne za zdravlje. Ne sjećam se točno detalja, ali sam zapamtila da ima veze sa nekakvim bakterijama i što ti ja znam čime. Znate li što to znači? Možda nam se bliži i kraj "tanga-ere". Možda ćemo se vratiti na ona bijela, pamučna, šatorska krila proizvedena u Turskoj, koje se prodaju na placu. Možda ćemo se vratiti u ona vremena kada su nas rubovi gaćica rezali posred guze. Dobro, ostaju nam uvijek boxe, ali meni one daju osjećaj ko da imam duple hlače na sebi.

Osjećam se prazno.
Osjećam se bezvoljno.
Suze mi cure niz obraze.
Zapravo ne cure onako lagano, nego ridam.
I ne mogu se smiriti...
I ne, ovo nije post kakav ja obično pišem.
Ili barem objavljujem.
Ali ima i toga u meni, kao u svakom od nas.
Ja na loše stvari reagiram ljutnjom, dernjavom...
Pa čak i histerijom.
Postoji samo jedna stvar na ovome svijetu koja mi suze može izmamiti.
Postoji samo jedna stvar koju još nitko nije uspio iskontrolirati.
I molim Boga da ne vidite "Utjehu kose" na mom blogu.
Jer to znači da je došao kraj.

Noćas sam radila na jednom projektu do 4h. Sada jedva držim svoje oči otvorenima. Inače, projekt je dio jednog većeg projekta, a ne tek neka moja zajebancija, tako da želim da sve bude savršeno. Zato sam pisala i brisala, i pisala i brisala... Toliko utrošenih sati rada, a toliko mali dio tek gotov. Toliko puta otvorena knjiga, toliko puta pročitane iste rečnice, samo da nešto ne bih propustila. Nevjerojatno je kako sam po pitanju svog profesionalnog dijela života, sto postotni perfekcionist. Nema veze što nošenu robu već tri dana prebacujem sa kreveta na stolicu kada idem spavati, i sa stolice na krevet kada sjedam za kompjuter. Nema veze što je hrpa neopeglanog veša u kutu sve veća. Nema veze niti to što u zadnja dva dana jedem samo po jednom dnevno. Sve je to nebitno. Moj projekt mora biti savršen.

Zbrajala sam se malo jučer i došla do zaključka da još 10 ispita (i diplomski) i ja gotova s faksom! Strah me. Na trenutke osjećam to kao početak nečega novog, a na trenutke kao svršetak velikog dijela moga života (iako već sada znam da ću nastaviti školovanje). Kažu da kada se jedna vrata zatvore, druga se otvore, ali ja ne znam koliko će u toj novoj prostoriji biti lijepo.

Da, malo sam čudnjikava danas – pripišite to nedostatku kvalitetnog sna. Jer kad nešto radim, i ako si dovoljno vremena ostavim za spavanje, čitavo vrijeme spavanja ja nešto razmišljam što bih mogla i kako bih mogla. Ali sve to vrijedi svake sijede vlasi na glavi – jer sreća, ponos, čak i prepotencija, koju osjećam pri konačnom rezultatu je ono što me gura naprijed.