Drhtale su mi noge. Osjećala sam da ih ne osjećam. Glupavo. Znala sam da za par minuta moram iskoračiti van iz ovog puno metara dugog auta. A onda sam prepuštena sama sebi. Limuzina se zaustavila, šofer (ili ti po hrvatski, vozač) je izašao i otvorio mi vrata. Izbacila sam lagano nog(ž)ice van i polako dignula svoju guzu. Osjećala sam se sexy (upravo onako kako kaže Rock Roll). Nesigurnim korakom sam krenula po crvenom tepihu. Drugo nije niti bilo za očekivati, u tolikim peturinama nitko niti ne može fino hodati. Moje Manolice su bile prekrasne. Najnježniji velur, crne i jednostavno. Tankom visokom petom vjerujem da bi se i najtvrđa jaja uspjela smrksati. Ipak, davale su mi bolju perpektivu, povećavši mojih 165, na gotovo 175cm.
Dok sam hodala blicevi nisu prestali sijevati. Osjećala sam svoje jabučaste grudi kako se lagano ljuljaju poput loptica (ili možda medicinki?). Lagani povjetarac učinio je moje bradavice čvrstim i tvrdim. Srećom haljina Monique Lhuillier je bila od guste crne čipke, tako da se to nije moglo nazrijeti. Dvije srebrne trakice koje su se križale na par mjesta po haljini, lepršale su zamnom. Lagani zveket, poput onih visećih stvari koje tjeraju zle duhove, stvarale su moje duge naušnice koje je izradila, pa tko drugi, nego Demjan. Bila sam preponosna, što za razliku od svih ostalih, ja ne nosim briljante i ino kamenje, nego nešto autohtono i prekrasno. Nešto u što je uloženo srce, a ne samo novac.
Na ulazu me zaustavila novinarka Vjeverica i pitala kako se osjećam. Rekoh odlično, lagano se nasmješivši pokazujući svoje bijele zube, prepune sitnih nepravilnosti. Teškom mukom sam se suzdržavala da ne kihnem jer u to doba godine alergije su mi svakodnevna stvar, a miris svježe pokošene trave koji se širio vlažnim zrakom je oduvijek bio uzrok broj jedan. Nisam se dugo zadržavala iako je pitanja bilo na tisuću. Produžila sam u dvoranu.
Tu su se već nalazili mnogi ljudi iz javnoga života. Ugledni liječnici kao npr. Riječanka, žene koje su čitav život podredile djeci i njihovim pravima Tija i Petra, vesela (ne očajna) kućanica BigMamma, osoba iz kulture Xiola Blue u društvu prijateljice Marisi Dernek. Ovo godine je glavni voditelj bilo jedno žensko: Bugenvilija.
Show je počeo. Što se točno događalo teško da vam mogu reći. Sjećam se najavljivačkih parova koji se izmjenjuju na stage-u, red glazbe (i divne plesačice salse Šatrocosmo, LilFish, Myway), red šale (Nenek). Onda je došao jedan markantni gospodin Freestyler i pročitao moje ime. Čitava dvorana se ustala pozdravljajući me pljeskom. Ustala sam i odšetala na pozornicu. Grudi su se napinjale ispod uskog gornjeg dijela haljine (vjerojatno ih je extra pumpajuće srce guralo prema naprijed), a guzne mišiće sam svakim korakom sve više stezela, hodaju poput gazele.
I onda sam primila taj kipić u ruke. Razmišljala sam što da kažem u mikrofon. Sekunde su se činile kao vječnost. Razmišljala sam da li izvesti onu glasovitu točku, toliko puta već viđenu, kada ispuštam suze i objašnjavam da ja to nisam očekivala, i da je ovo samo još jedno priznanje za moj mukotrpan rad. Da li da kažem da mi to ništa ne znači jer ja radim za svoje obožavatelje, a ne nagrade. One su samo šlag na tortu. Kada je gromoglasan aplauz u dvorani zanijemio, bilo je vrijeme da progovorim. Odlučila sam igrati na kartu iskrenosti.
„Zahvaljujem se onoj koja me svojom komentarom potakla da nastavima pisati i doguram od ovdje – Esperanzi. Zahvaljujem se na snazi onoj koja mi je otvorila vratea jedne nove družine – Beštijici. Zahvaljujem se onima što stoje „iza kamere“ čineći ove moje podvige mogućim. Zahvaljujem se svojoj proročici iz Delpha, Pitiji – Kulerici, koja je još davno predvidjela ovaj trenutak, kada će i ovo mlado lice preuzeti tron. (razmišljala sam kome se još zahvaliti, brzo, ekspresno, poput procesora od 3 i nešto GHz na HT tehnologiji, ali lagana simfonijska glazba je počela svirati, sugerirajući da je vrijeme da se povučem sa stage-a) Hvala onoj koja mi se čini da pokreće neke zvijezde na nebu - Annie (uspjela sam nekako doviknuti u zadnji trenu).“
Svjetla su se ugasila. Mene su neki mladići odveli u backstage. Tamo strka, galama, neslaganje/slaganje. Baš me briga. Imam divne ljude oko sebe (ah, toliko ih je još trebalo spomenuti – NHF), a to je najvažnije. Sa sjajem u oku sam pogledala svoj kipić, takozvani Cool. I nije mi bilo svejedno...
(svaka slučajnost sa stvarnim osobama je slučajna)
Post je objavljen 07.06.2005. u 20:19 sati.