U mojoj obitelji su prioriteti oduvijek bili malo čudni – tako smo pri preuređivanju kupaonice, prije cca. 15 godina, stavili najjeftiniju zahodsku dasku koja se valjda mogla naći na tržištu. Ako je koštala 50 današnjih kuna, puno sam rekla. Bila je bijela i plastična. Ali toliko jadna da se plastika pri svakom sjedanju cijela pigala. Iako je to u prvi trentak bilo čudno, pokazalo se odličnim – to je definitivno najudobnija zahodska daska na kojoj sam ja sjedila. Tako se fino uskladila sa guzom i nije nigdje žuljala. Zakon! Kada je pukla kupili smo novu, isto tako jeftinu i plastičnu, ali nije niti sluga svojoj prethodnici.
Naprotiv tome, u familiji mog dečka su prioriteti malo drukčiji – tako su pri preuređivanju kupaonice stavili finu zahodsku školjku u kombinaciji sa daskom čija cijena ima četiri znamenke. Drvena, šminkerskog oblika, ali neudobna, ubij Bože. Dok se čovjek popiški ili pokaki, dobije vanjske hemeroide. Ili barem podljeve. Ipak, nakon nekoliko godina i ta skupocjena daska je odlučila puknuti. Nitko od ukućana se par mjeseci nije udostojio kupiti novu (sjetite se četverocifrene cijene) i onda je starom puko film, otišao u prvi dućan i kupio najjeftiniju koja postoji. Supruga, moja maybe-to-be svekriva, je skoro doživjela živčani slom vidjevši to plastično čudo, oblika različitog od školjke, ali mala maybe-to-be snahica se odmah oduševila. To je to! To je prava, jeftina zahodska daska, od loše plastike koja se oblikom prilagođava guzi koja na njoj u tom trenutku sjedi.
Inače, ne znam kako vi stojite sa obavljanjem nužde po tuđim wc-ima, ali ja sam oduvijek bila izuzetno gadljiva prema tome i ne bi niti slučajno svoje gole dupe položila na bilo čiju tuđu dasku osim svoje doma (i isključivo kada nema gostiju). Naravno, nakon više godina veze sam se navikla sjesti i kod dragog na školjku, ali po kafićima i ostalim javnim mjestima nema šanse. Zbog toga sam oduvijek zavidila muškarcima što mogu piškiti na stojećki. Vjerujem da svi znate one grozne bolove u batačićima kada se piški iz nekog polusjedećeg pokušaja. Katastrofa. A da ne pričam o ciljanju da se ne zapiški daska...
Ipak, zanimljivo je da se u Hrvatskoj ja nikada nisam susrela sa muškim pišanjem na sjedećki. Da, čula sam da kada kake gurnu pišu dolje, ali vjerujem da svi pravi balkanci inače piške na stojećki. Putujući po „civiliziranom svijetu“ nemalo sam se iznenadila na upozorenja iznad wc-a, kojim se moli muškarce da piške na sjedećki. Nikada mi to uopće nije palo na pamet. A svaka žena (ili muškarac) koja je bar jednom u životu prala wc nakon nekog tuluma ili nečega sličnoga, zna koliko bi to bilo zgodno i kod nas potencirati.
I na kraju, moram se osvrnuti na još jedan problem koji se javlja pri sjedanju na wc, a to je hladnoća daske. Posebice kada je čovjeku jako sila pa ne može sjedati metodom kojom penzioneri ulaze u more, nego se onako s vrata baci na školjku. Tada ta hladnoća dolazi najviše do izražaja. Ako postoje grijana sjedala u automobilima, ne vidim razlog za nepostojanje grijanih wc-daski. Ima li netko ovdje poduzetničkog duha?
Post je objavljen 04.06.2005. u 18:16 sati.