Jazzie

Ponekad mi dođe da počnem vrištati na sred ceste. I da debila koji se u tom trenutku našao pored mene i priča mi neke svoje životne filozofije, klepim tavom po glavi. Ako tenkre brblja cijelo vrijeme, a ja samo šutim i kimam glavom, nije teško shvatiti da me ta tema uopće ne zanima ili da mi je jednostavno jedan od onih dana kada nemam volje i želje se zajebavati. Da, imam i ja trenutaka kad mi nije do zajebancije – ili bih htjela ozbiljno porazgovarati ili bih htjela malo mira i tišine.

Znam da se ne mogu ponijeti kretenski i napraviti scenu, ali mogu pristojno reći osobi da mi je u tom trenutku do samoće i tišine, te neka me ostavi na miru. Ipak, ja ni to ne učinim jer opet „fini odgoj“ kaže pretrpi! E pa, pun mi je kurac trpljenja nekih kretenarija u korist drugoga. Želim živjeti svoj život, onako kako meni paše u tom trenutku, a ne stalno razmišljati o tuđim osjećajima.

Prije dva dana mi je umrla jako bliska osoba – osoba koja me odgojila. Svjesna sam da će se u sljedećih par mjeseci moj život promijeniti iz temelja – u ovom trenutku vjerojatno zatvaram vrata svoga djetinjstva i krećem u neki novi svijet. Svaka promjena je teška, uvijek se bojimo ulazaka u novo. Ali ti strahovi mene još nisu primili, još sam u onoj friškoj fazi u kojoj ne mogu prihvatiti smrt te osobe i nadam se da sanjam. Ipak, od mene se valjda zahtjeva (izvan obiteljskih krugova) da se smijem, veselim, brbljam...

Želim da brbljavci oko mene prestanu mljeti jer ih ne želim slušati. Želim svoj mir da mogu otugovati kako spada! I ne, ne želim se zatvoriti u svoja četiri zida i pustiti život da prolazi pored mene, nego jedostavno dobiti malo razumijevanja – nisam ja stroj. Zar toliko puno tražim?