Jazzie

Noćas sam radila na jednom projektu do 4h. Sada jedva držim svoje oči otvorenima. Inače, projekt je dio jednog većeg projekta, a ne tek neka moja zajebancija, tako da želim da sve bude savršeno. Zato sam pisala i brisala, i pisala i brisala... Toliko utrošenih sati rada, a toliko mali dio tek gotov. Toliko puta otvorena knjiga, toliko puta pročitane iste rečnice, samo da nešto ne bih propustila. Nevjerojatno je kako sam po pitanju svog profesionalnog dijela života, sto postotni perfekcionist. Nema veze što nošenu robu već tri dana prebacujem sa kreveta na stolicu kada idem spavati, i sa stolice na krevet kada sjedam za kompjuter. Nema veze što je hrpa neopeglanog veša u kutu sve veća. Nema veze niti to što u zadnja dva dana jedem samo po jednom dnevno. Sve je to nebitno. Moj projekt mora biti savršen.

Zbrajala sam se malo jučer i došla do zaključka da još 10 ispita (i diplomski) i ja gotova s faksom! Strah me. Na trenutke osjećam to kao početak nečega novog, a na trenutke kao svršetak velikog dijela moga života (iako već sada znam da ću nastaviti školovanje). Kažu da kada se jedna vrata zatvore, druga se otvore, ali ja ne znam koliko će u toj novoj prostoriji biti lijepo.

Da, malo sam čudnjikava danas – pripišite to nedostatku kvalitetnog sna. Jer kad nešto radim, i ako si dovoljno vremena ostavim za spavanje, čitavo vrijeme spavanja ja nešto razmišljam što bih mogla i kako bih mogla. Ali sve to vrijedi svake sijede vlasi na glavi – jer sreća, ponos, čak i prepotencija, koju osjećam pri konačnom rezultatu je ono što me gura naprijed.