japan za japance

utorak, 14.07.2009.

Return of the Jedi

Iliti, evo mene uskoro ponovo u Japanu... :)

nedjelja, 11.02.2007.

Predzadnji

Dragi moji posjetitelji, došao je i dan kad moram najaviti da uskoro odlazim iz Japana i nisam siguran hoće li me život dovesti nazad u Japan. Sljedeća destinacija: Švedska.

Nego, da se vratimo na Japan. Dakle, danas sam krenuo u Edo-Tokyo muzej po preporuci prijatelja Sam Sam Gan-a. (Pri uopznavanju sam ga pitao zašto je sam, a on je odgovorio da nije sam i da ima ženu. Šalim se. Samo sam mu preveo ime nazad s hrvatskog pa nam je bilo smiješno.) I tako sam sav optimističan došao do muzeja i ušao u predvorje. U tom trenutku nastupio je šok. Naime, cca 300 ljudi čekalo je da kupi karte, a cca 200 ljudi čekalo je već kupilo karte i čekalo je da uđe u prvi izložbeni prostor. Katastrofa! Ja sam se samo dobro nasmijao, izvadio fotoaparat, opalio par snimaka, još jednom se nasmijao, lagano se okrenuo i bježi van. Pokušao sam shvatiti onog čovjeka koji je mrtav ladan ušetao u predvorje i stao u red iza tih tristotinjak ljudi. Žao mi je što slike najveće gužve nisu ispale dobro pa ih nisam ni stavio, ali vjerujem da će vam i ove što su koliko-toliko dobre, biti dovoljne...

Inače, Ryogoku je grad sumo hrvanja i iznimno opsežan i zanimljiv tekst o sumo borcima možete naći na blogu Kućanice u Japanu. Kako trenutno nije vrijeme sumo turnira, nisam uspio vidjeti ništa spektakularno osim scene gdje su dva sumo borca ušla u malu trafiku tražeći nemam-pojma-šta.

Kako mi je propao plan na obiđem muzej, a već sam bio gladan, nije mi teško pala promjena plana. Novi plan se zvao: ručak. Nakon standardno dobrog ručka sjetio sam se da moram oprati veš i spremiti stan i slične "gluposti" i odlučio rano započeti dan još ranije privesti kraju. I eto, to je to. Gubitak vremena. :)

E, da... Jedne dobre stvari sam se sjetio koja mi se baš sviđa ovdje u Japanu. To je količina mladih neafirmiranih bendova koji sviraju i pjevaju na ulicama i pokušavaju privući dovoljnu pozornost da među gomilom ljudi privuku pažnju i pokojeg producenta i izdavača. Šta je meni tu dobro? Pa recimo, besplatan koncert na neočekivanom mjestu s iznenađujuće dobrim izvođačima i izvođačicama koje možda vidiš prvi i zadnji put u životu, a možda ih i za koju godinu ugledaš na TV-u.

Multimedijalni dodatak na prošli post

Za početak, evo jedan filmić u kojem moja sestra u čudu gleda Shinkansen kako prolazi kraj nas. A što je još zanimljivije, kroz tu stanicu prolazi tek na pola brzine (cca 150 km/h).



A što se tiče, multimedijalnog dodatka na prošli post, prilažem jedan filmić o vožnji monorail-om (automatski vlak bez vozača/stojovođe/konduktera/konobara/bilo kakvog osoblja)



i malu galeriju fotografija:

nedjelja, 04.02.2007.

Miraikan, Izakaya i karaoke

Prva priča: Miraikan

Kako sam već dosta dugo u Tokiju i nagledao sam se svih mogućih znamenitosti, došao je red i na muzeje. Tokyo National Museum sam već obišao, ali nije u meni pobudio nikakvu želju da o njemu pišem na ovom blogu. Slijedeći na popisu bio je Miraikan - National Museum of Emerging Science and Innovation ili, po naški, tehnički muzej. Moram priznati da sam se jako iznenadio. Prije nego što sam se zaputio tamo, prisjetio sam se posjeta Deutsches Museum-u u Minhenu i očekivao sam neki sličan, detaljan pregled kroz povijest znanosti i tehnologije. Ali umjesto standardne priče o prvoj i drugoj industrijskoj revoluciji, na moje opće iznenađenje dočekale su me priče, pokusi i demonstracije o robotima, nanotehnologiji, mikromašinama, supervodljivosti. I to sve samo na prvom katu. Na drugom su me dočekale poznate teme: ljudski genom, mozak i ostatak živčanog sustava, ali ne bi to bio Japan da nisu i tome pristupili na sasvim drugačiji način. Naime, problem koji stoji iza ovih tema je kako napraviti mehaničke dijelove tijela kojima će mozak upravljati na isti način kako je upravljao i s prirodnim dijelovima tijela. I da, pored svega toga imaju i mehanički model interneta, svemirsku kapsulu i raketni motor što se sve čini kao dječja igra naspram oni micro, nano, pico, femto, atto, zepto, yocto i šta ti ja znam kakvih tehnologija.
U najmanju ruku, moram priznati da nisam očekivao da ću motore gledati mikroskopom i da ću isprobavati maketu Maglev-a (vlak koji lebdi). U svakom slučaju, toplo preporučujem ponoviti fiziku i kemiju s viših godina fakulteta ili barem iz viših razreda srednje škole jer treba dosta znanja za probavit sve ono.

Druga priča: Izakaya i karaoke

U slobodnom prijevodu Izakaya znači "birtija za oblokavanje nakon posla". Do ovog petka, niti jednom se nisam pridružio kolegama japancima i onima koji se takvim osjećaju u njihovoj omiljenoj zabavi, ali ovaj put povod fešti je bilo nekoliko unapređenja i jedan novi zaposlenik, a među napređenima i je i kolega U Zemlji Izlazećeg Sunca pa sam im se, u njegovu čast, i ja pridružio. U našem slučaju, nije se išlo u baš najtipičniju Izakaya-u već u neku malo finiju gdje ima jako dobre hrane i neograničene količine pića. Kako smo počeli jesti i usput pijuckati tako su japanci postajali sve otvoreniji i zabavniji. Ovdje moram ubaciti činjenicu da sam u prošlom tjednu jeo i Sushi i Sashimi i da su mi baš dobro sjeli. Nego, kako su nas oko 22:30 počeli tjerat iz Izakaya-e, nekome je palo na pamet da bi baš mogli otići na karaoke koje su, vjerovali ili ne, jako popularne na Dalekom Istoku. Upozorivši sve prisutne na moj talent, tj. nedostatak takvoga, ispak smo se zaputili u obližnji karaoke bar. I onda nastupi još jedan šok. Svaka ekipa koja dođe, dobije svoju sobu i karaoke mašinu. Plaća se po glavi po satu (cca 75 kuna), a uključen je najam sobe, karaoke mašine, račun za struju i komunalije, i neograničena količina pića koja se može popit unutar tih sat vremena. Nije loše ako ćeš pit puno. U svakom slučaju, bilo je poprilično zabavno i uz sav trud, nisam ih uspio rastjerati svojim pjevanjem.

petak, 26.01.2007.

Entuzijazam

Dragi čitatelji, stvarno sam bio entuzijastičan u vezi svog ponovnog dolaska u Japan, ali eto, nakon značajno bezbolnijeg leta i, ovaj put, dolaska u poznato, nisam osjetio onaj uobičajeni turistički nagon već želju da odem na neka poznata mi mjesta. Kako sam sa sobom doveo cijelu delegaciju (sestru i njenu prijateljicu), njima nije smetalo da idemo na meni poznata mjesta jer su njima sva itekako nepoznata. I tako sam ja odlučio njima dvjema priuštiti pravi kulturološki šok. Taktički sam ih nagovorio da pričekamo tu nedjeljnu večer i kad je pao mrak poveo sam ih put Shibuya-e. Šok koji su doživjele izlaskom na Hachiko izlazu ne može se opisati riječima. Stoga, ova slika poprilično dobro opisuje što ih je strefilo (zamislite da ste jedan od onih malih mrava na dnu slike).
Ono što je uslijedilo je tjedan dana mog rada, a njihovog turizma. Neš' ti zabave. Ja na poslu svaki dan do cca 20:30, a one u to doba mrtve od turizma već lagano spavaju. Društvo i pol. Da nisam vidio slike, mislio bi da im je baš bezveze u Japanu.
Nego prošao je i taj tjedan i njih dvije su, na svu sreću, odletjele kući. Zašto na svu sreću? Zato što da nisu, ja bi morao platiti još jednu/dvije karte za povratak jer su ove bile nepromjenjive.
Nakon prespavane nedjelje, nastupio je još jedan radi tjedan. Naravno, pored rada i spavanja, najviše vremena sam potrošio na telefoniranje sa Malom Plavom. I eto, nisam se ni okrenuo, a vikend je već tu.
Eh da, strašno me nervira to što u Japanu nitko ne zna da rukomet uopće postoji i mogu samo sanjati da će oni išta pustiti na televiziji. Očajan od nemogućnosti gledanja, danas sam čitao sve moguće vijesti na temu rukometa i onda me odjednom jedan oglas ubode u oko. Naime, na stranici http://www.videosport.com/ihf2007/ se za €2,99 može gledati prijenos u živo. Zakon!!! Isprobam par sažetaka i ono stvarno zadovoljavajuće izgleda. Sav oduševljen, jedva sam dočekao da dođem kući i pogledam koju već odigranu utakmicu. Dolaskom u stan, doživio sam razočaranje. Naime, vezu na Internet dijelim s ostalim stanarima i malo je problematična u busy hour-u. Na svu sreću, nadam se da dotični busy hour nije i u dva sata u noći kad u prosjeku počinju utakmice.
Eto, ljudi moji, sliku nisam niti jednu uslikao i nisam ni na jednom novom mjestu bio.

I da, sutra idem u QB House na šišanje.

srijeda, 10.01.2007.

Povratak...

Poštovani čitatelji, karta je stigla. Od nedjelje, 14. siječnja sam ponovo u Tokiju. Kako sam baterije napunio do vrha, uopće ne sumnjam u motivaciju za daljnje pisanje. Čak i ja jedva čekam da se nešto zanimljivo dogodi pa da imam o čemu pisati. Lijep pozdrav.

četvrtak, 14.12.2006.

3 dana

Ljudi moji, još tri dana pa sam nazad u Lijepoj našoj. Moram priznati da nije lako ovako relativno sam biti u inozemstvu pa sam se dosta zaželio poznatih ljudi i običaja.
Ali da ne razočaram sve vas japanoljupce, vraćam se sredinom siječnja napunjenih baterija pa će biti ponovno postova za čitanje i komentiranje, a bome i slika za gledanje.
Lijep pozdrav i ugodni praznici...

nedjelja, 10.12.2006.

Kyoto

Nakon sinoćnjeg ludog provoda koji mi je povratio vjeru da priče o Roppongiju nisu samo bajke, danas mi ipak nije ostalo puno vremena za pisanje bloga tako da ću ovaj put energiju usmjeriti u filtriranje cca 400 slika iz Kyoto-a jer stvarno vjerujem da prosječnom posjetitelju ovog bloga nije zanimljivo gledati toliko crvenog lišća.

U svakom slučaju, evo slika:

P.S.
Moram priznati da nam je nakon kupovine fotoaparata ostao gorak okus u ustima jer smo se morali suočiti s činjenicom da zapravo nemamo pojma o fotografiji. Ali, na svu sreću, manual koji se dobije s fotoaparatom je više nego koristan tako da vjerujem da ćemo kad-tad napredovati. Sad bar znamo da najslabija karika nije fotoaparat.

četvrtak, 07.12.2006.

Povratak, tj. najava povratka...

Dragi čitatelji, prošlo je već 3 tjedna od mog zadnjeg posta. Kad malo bolje razmislim, toliko se toga dogodilo da mi se čini da prošto 3 mjeseca.
Dogodovštine u nakraćim crtama:
- tjedan dana Male Plave u Japanu
- dvodnevni posjet Kyoto-u
- priključenje novog kolege na projekt i njegov prvi tjedan u Japanu
- tjedan dana mog cimera u Japanu
A uz sve to, svakodnevni zaokreti na projektu (sad se može, sad se ne može, sad znamo šta ćemo, sad nemamo pojma kako ćemo i sl.) nisu mi ostavili ni minute slobodnog vremena. I kao kruna svega, jučer me je zgrabila neka viroza pa sam još i bolestan. Opće veselje!
U svakom slučaju, u Japanu sam još tjedan dana i nadam se da ću barem jedan pošteni post napisati u tom vremenu. Da ne bi ostali razočarani, moram vas obavijestiti da sam od sredine siječnja ponovno u Japanu i uopće ne sumnjam da ću imati dovoljno stvari za podijeliti s vama. Već sad imam 3-4 teme pored gore navedenih koje samo čekaju svojih pet minuta.
I samo jedna brza informacija: Umjesto Tamron AF 18-200 mm F3.5-6.3 Di-II pala je Sigma 18-200 mm F3.5-6.3 DC. Razlog je jako uvjerljiv i argumentiran razgovor vođen s prodavačom u Bic Camera-i. Njegovi argumenti su da je Sigma lakša, kraća, oštrija, brže fokusira, popularnija i da bi ju on kupio (cijena je ista kao i Tamronova). Nakon što smo ju isprobali, uvjerili smo se da je sve što je dečko rekao 100% istina. Meni se čini da sam pri isprobavanju koristio leće koje jako dugo stoje na izložbenim fotoaparatima i da su dosta uništene jer ovim kupljenim lećama smo više nego zadovoljni.
U svakom slučaju, vjerujem da ću u nedjelju navečer naći dovoljno vremena i motivacije da napišem jedan duži post i upload-am slike, a u međuvremenu hvala svim posjetiteljima jer ste stvarno uporni.

utorak, 14.11.2006.

Ponedjeljak 13. i japanske priče o odanosti

Dakle, kao što je Shin-chan dobro primjetio, blog mi je u prosjeku imao obiteljskih 30-50 posjeta dnevno i onda je japansko šišanje privuklo pozornost osobi zvanoj dream i eto mene na 401 posjetu u samo jednom danu. Na svu sreću, danas je palo na 100. Kako u privatnom životu baš nisam okružen blogerima (čak su malo anti-blogerski nastrojeni) na moj pokušaj da se pohvalim sa naglom "popularnošću" dobivao sam odgovore: "Jel' to dobro?" Iskreno rečeno, dva mjeseca ranije, i ja bi odgovorio sličnom ironijom. Ali eto, danas sam "ponosni bloger".

Nego, evo i nečega zbog čega ovaj blog i postoji.
Dakle, ono što svi u Europi znamo, japance krasi fanatična odanost. Dvije najpoznatije (točnije, jedine dvije koje su dospjele do mene ) su priča o psu zvanom Hachiko i priča o 47 ronina.

Priča o psu zvanom Hachiko
Hachiko je pas iz porodice Akita koja je jedna, ako ne i jedina, japanska pseća porodica. Točnije, porodica pasa. Dakle, Hachiko je imao svog vlasnika, profesora poljoprivrede pod imenom Eisaburo Ueno kojeg je svako jutro pratio od kuće do vlaka (JR Shibuya stanica) i svako veče od stanice do kuće. Tu ništa ne bi bilo čudno da pas to nije nastavio raditi i nakon što mu je gospodar umro. I to 11 godina. Naravno, veća je vjerojatnost da se vraćao po štapiće yakitori-ja (pileći ražnjići) koje su mu prolaznici davali nego po svog preminulog gospodara, ali neovisno o tome, Hachiko je postao nacionalni junak i danas njegov kip predstavlja jedno od omiljenih nalazišta japanske mlađarije kad idu u shopping u Shibuya-u.
Slike Hachiko-a možete naći u mini-albumu iz moje zadnje posjete Shibuya-i.

Priča o 47 ronina
Određeni gospodin Asano bio je faca u svoje vrijeme i imao je odred samuraja. Na žalost, nije bio baš strpljiva i popustljiva osoba i stanoviti gospodin Kira ga je malo naživcirao. Gospon' Asano je tad izvukao mač (katanu) i skoro ubio gospon'a Kiru. Na sudu je samo rekao da mu je žao što ga nije ubio. Kako je u to doba bilo protuzakonito napasti nekoga iz ljutnje, gospodin Asano bio je osuđen na seppuku nama poznatiji kao hara-kiri. Tim danom njegovih 47 samuraja postalo je 47 ronina (samuraji bez gazde). Nakon kratkotrajnih svađa oko toga što će dalje, došli su do dogovora da će osvetiti svog gospodara. Kako je njihova meta, gospodin Kira očekivao tako nešto, značajno je pojačao svoju obranu. Vidjevši to, ronini su oružje i oklope sakrili na skrovito mjesto i razišli se. Neki su se vratili svojim ženama, neki su se preselili u bordele. Osam mjeseci kasnije, Kira je uvidio da ronini nemaju namjeru osvećivati svog gospodara i počeo je živjeti ležernije. Ronini su se tada okupili i napali Kirin posjed. Kao i u filmovima, samo jedan ronin je poginuo dok je većina Kirine garde završila u grobu. Predvodnik ronina dao je Kiri mogućnost da izvrši seppuku, ali nakon što nije dobio odgovor, odrezao mu je glavu istim nožem kojim se njegov gospodar Asano ubio. Glavu su odnijeli na Asanov grob. Kako su tim činom opravdali očekivanja od istinskih samuraja, vlada nije znala kako da postupi. Na kraju je ipak prevladao stav da se red mora očuvati i 46 preživjelih samuraja osuđeno je na smrt izvođenjem seppuku-a. Sahranji su u hramu Sengakuji pored svog gospodara Asana. Nekoliko slika iz hrama možete vidjeti u priloženom albumu.
Također postoji neprovjerena priča da je vođu ronina, za vrijeme dok je pijan teturao od bordela do bordela, susreo jedan samuraj i pljunuo ga rekavši mu da je sramota za samuraje. Legenda kaže da je, nakon što su ronini osvetili svog gospodara i izvršili seppuku, isti taj samuraj došao na njihov grob i, kao pokušaj da se iskupi za svoju uvredu, također izvršio seppuku.
U novije vrijeme, raspadom bubble ekonomije u Japanu, zabilježeno je i nekoliko slučajeva seppuku-a pored brojnih samoubojstava skakanjem sa zgrada/mostova/nadvožnjaka i sličnih mjesta. Nacija s ugrađenim fanatičnim osjećajem odgovornosti i odanosti teško je prihvatila prijelaz sa modela "jedan posao za cijeli život" na moderni zapadnjački ritam čestog mijenjanja posla. Iako su u najgorem trenutku imali stopu nezaposlenosti od svega 5.4% (trenutno je 4% i smatraju to kao problem - 1980. stopa nezaposlenosti bila je nevjerojatnih 2%), imali su daleko najveći broj samoubojstava kao rezultat nezaposlenosti i brige za budućnost. Kako se kod nas stopa nezaposlenosti vrti oko 15-20% (u ovisnosti o definiciji radne sposobnosti i ubrojivosti rada na crno) meni se čini da smo se, po japanskim mjerilima, mi svi trebali ubiti već davno.
Šalu na stranu, meni je ovo još jedan minus japanske fanatičnosti. Premda je opao, broj samoubojstava u Japanu i dalje predstavlja problem.
Ovdje molim iskusnije poznavatelje japanskih prilika da komentarima opovrgnu/potvrde/prošire moje viđenje ovog problema čisto da ne bi ispalo da širim dezinformacije.
Evo ga, nisam planirao, ali završi ovaj post u politici, ekonomiji i depresivnim problemima općenito zato ajmo svi sad ispočetka pročitati o "ćukcu" Hachiko-u pa da se malo razveselimo.

I za kraj, svega nekoliko slika. Šta ćete, ulijenio sam se.

nedjelja, 12.11.2006.

Naslovnica...

Ideš!!! Izašao sam na naslovnici www.blog.hr. Točnije, izašla sam na naslovnici. Iz nekog razloga me proglasiše ženom.

Evo, samo sam htio podjelit veselje s vama. Još ću na opći užas svoje bivše profesorice hrvatskog (ne bi me začudilo da držim rekord u broju nepročitanih lektira) postati postati poznati bloger. Šala mala...

subota, 11.11.2006.

Ovaj put nema slika, ali ima filmova...

... doduše nisu moje produkcije, ali prikazuju ono što vam želim prenijeti. Dakle, na povratku s posla sam već nekoliko puta vidio ljude kako "idu" u garažu po auto. Posjetitelji neupućeni u domete japanske tehnologije sada će se zapitati pa zašto je ovo "idu" pod navodnicima. E, pa zato što ne idu ljudi po auto, već auto ide ljudima. Vjerovao sam da ovako nešto postoji, ali nisam znao da je gotovo svako parkiralište u Tokiju ovakvo.
Dakle, u praksi, u Japanu postoje dva stila parkiranja.
- češći - Link
- rjeđi - Link
S tim da je ovaj rjeđi stil stvarno rijedak.

Neovisno o parkiranju, danas je padala kiša pa mi se nije puno hodalo po gradu tako da sam se danas samo otišao ošišati i prošetao po Akihabara-i da još malo bacim oko na elektroniku. Ali nije elektronika glavna tema ove priče, već šišanje. Vjerovali ili ne, o ovom se frizerskom salonu uči na Harvard Business School-u. Dakle, frizerski salon se zove QB House i, između ostalih, krase ga sljedeća obilježja:
- na ulasku imate semafor (zeleno - barem jedan frizer je slobodan, žuto - čekanje oko 5 minuta, crveno - čekanje veće od 15 minuta) - ovo je postignuto senzorima na svakom sjedalu za šišanje i na svakoj stolici u čekaonici
- kad uđete, prvo plaćate šišanje, ali ne frizeru, niti blagajnici, već na automatu kupite kartu - šišanje košta 1000 Yen-a (cca 50 kn dok prosječno šišanje ovdje košta oko 150-200 kn) i automat prima samo novčanice od 1000 Yen-a
- šišanje - krasi ih moto "naš proizvod nije frizura već ušteda vremena i novca" (šišanje u pravilu traje do 10 minuta)
- nakon šišanja nekim "usisavačem" pokupe sve male dlačice iz kose tako da ne ostane niti jedna "nepričvršćena" dlačica na vama
I sad, šta je tu tako super da bi se o tome pričalo na Harvard Business School-u. Pa sljedeća činjenica: prosječno šišanje u Tokiju košta 3000 Yena i traje cca sat vremena (uključuje obavezno ispiranje kose nakon šišanja) što, dakle, generira prihod od 3000 Yena po satu dok kod QB House-a, šišanje košta 1000 Yena, traje 10 minuta i generira prihod od 6000 Yena po satu. Osnivač firme kaže da mu je prisjelo plaćanje visoke cijene šišanja i da mu je sva ta procedura ispiranja kose i svih ostalih radnji išla na živce pa je pokušao osmisliti frizerski salon gdje bi frizeri cijelo svoje radno vrijeme šišali ljude, a ne meli, naplaćivali, prali kosu i sl. I tako je 1996. godine osnovao prvi frizerski salon QB House. 2002. broj salona narastao je na 200, tijekom te godine ošišali su 3.5 milijuna ljudi i generirali prihod veći od 100 milijuna kuna. I sve zato što su mu je bilo preskupo plaćati 150 kuna za šišanje.
Odlična mi je ta ekonomija, ali ovaj frizeraj nije ni blizu najzanimljivijoj pojavi za koju sam čuo u zadnje vrijeme, a kako se čini, nije samo meni zanimljiva jer je ove godine za tu pojavu Muhammad Yunus dobio Nobelovu nagradu za mir. Meni je velika stvar da ekonomist dobije Nobelovu nagradu za mir. Jedino gore bi bilo da ju neki odvjetnik dobije. Šalu na stranu, čovjek je stvarno super. Evo link za one koji žele znati više: Link jer mi se ne da i mikrokredite prepričavati ovdje na blogu.

Eto, kao što naslov kaže, danas nema slika, ali mislim da post neće biti dosadan ni sam za sebe.

srijeda, 08.11.2006.

Nedjelja

Hodajući po dućanima dva dana ranije, bio sam razočaran što u niti jednom shopping centru nema odjela sa sportskom opremom. Jednostavno mi je to bilo nevjerojatno. Kako sam bio siguran da moraju imati dućane barem sa nogometnom i baseball opremom, ukucao sam u Google "tokyo shopping sports" i na prvoj ponuđenoj stranici pisalo je Ochanomizu. Sjeo sam na vlak, odvezao se tamo i imao sam šta i vidjeti. Dakle, došao sam u grad sporta. Ulica sa 20-30 sportskih dućana od koji svaki ima 6-8 katova. :) Japanci stvarno ne znaju za umjerenost. Sve mora biti ekstremno. Osim ljudi, oni svi moraju biti isti. Katastrofa.
Na žalost, fotoaparat sam taj dan zaboravio ponijeti, ali vidjevši jednu stvar nisam mogao odoliti pa sam uslikao s mobitelom:

From Japan - 13 Za...

Dakle, japancima nitko nije rekao da je hrvatskom skijaškom savezu pola sponzora otkazalo suradnju pa oni i dalje prodaju prošlogodišnje skijaško odijelo naše reprezentacije.

Nadam se da su ova tri posta u jednom danu dovoljna da nadoknadim duži period neaktivnosti.

Kud ja...

... tu i svi japanci.
Dakle, za vrijeme produženog vikenda, a posebno srednji od tri dana, najbolje je ostati u stanu.
Razlog zašto najbolje opisuje naš (mi smo: kolega U Zemlji Izlazećeg Sunca, Najdraža Mu Žena i ja) subotnji izlet u Hakone. Tako je očaravajuć bio, da su njih dvoje odlučili otići i u nedjelju u nadi da neće cijeli dan provesti čekajući u redu.
Dakle, ukratko:
07:30 - Izlazim iz stana i krećem na stanicu Hamamatsucho
08:30 - Vlak iz Shinjuku-a kreće za Odawaru
10:10 - Stižem u Odawaru i nalazim se s tada još entuzijastičnim društvom
10:20 - Stižemo u Hakone-Yumoto i stajemo u prvi red
10:35 - Ulazimo u mali vlakić za Gora-u
11:15 - Poslagani kao sardine u konzervi stižemo u Gora-u i stajemo u drugi red za drugi vlakić koji nas vozi nekud uzbrdo
11:45 - Ulazimo u vlakić u kojem nije takva gužva i vozimo se 5 minuta
11:50 - Stajemo u treći red za žičaru
12:30 - Ulazimo u žičaru i vozimo se kroz oblake
12:40 - Stižemo negdje u po ničega (tako nam se činilo) i stajemo u četvrti red za autobus koji zamjenjuje dio žičare koji je pod remontom
13:30 - Ulazimo u autobus i vozimo se prema prvoj stvari koju smo htjeli vidjeti
13:40 - Stižemo na jezero i shvaćamo da smo prošli mjesto do kojeg smo htjeli doći
13:50 - Ukrcavamo se na neki gusarski brod i plovimo na drugu stranu jezera
14:05 - Stižemo na drugu stranu i šetamo do Motohakone-a
14:30 - Stižemo u Motohakone (kraj obilaska)
Zaključak: Šta smo vidjeli? Milijardu japanaca. Šta smo radili: Stajali smo u redu. Užas!
Da ne bi to sve tako završilo, put nazad mi je trajao oko 3 sata i dobar dio toga sam morao stajati u vlaku.
I nakon što sam ušao u stan, čujem se s kolegom preko Skype-a i on kaže da njih dvoje planiraju sutra opet jer i dalje vjeruju da ima stvari vrijednih gledanja samo da nismo imali sreće s odabirom ture i dana.
Sa njihovih sutrašnjih slika vidi se da ima jako lijepih stvari, ali meni su ona 3 sata u povratku zgorčala cijeli put. Čak mi je više prisjelo to putovanje od svog stajanja u redu koje smo odstajali taj dan. Jedina stvar koja me je razveselila je bio natpis na vagonu koji sam ugledao nakon sat i po vožnje: Samo za žene (7:30-9:30).

From Japan - 13 Za...

Eto, manji dio iz prvog dana i dobar dio slika iz drugog dana:

Prošli petak

Evo ga, napokon sam dočekao i trenutak inspiracije u kombinaciji s slobodnih pol sata da opišem što li sam to (ne)zanimljivoga radio prošli vikend.
Prošli petak je bio praznik, točnije Dan kulture. Tako neobičan praznik za naše pojmove bacio me u kratko istraživanje japanskih praznika. Evo, prenosim vam većinu:
- Nova godina
- Dan punoljetnosti
- Dan osnutka
- Proljetni ekvinocij
- Dan prirode
- Dan Ustava
- Dan djece
- Dan oceana
- Dan poštovanja prema starijima
- Jesenski ekvinocij
- Dan zdravlja i sporta
- Dan kulture
- Dan rada
- Carev rođendan
Dosta mi je zanimljiva činjenica da su japanci odlučili slaviti djecu, punoljetnost, starije, zdravlje, sport, kulturu, rad, prirodu, ocean i takve stvari, dok mi slavimo vjerske i praznike proizašle iz ratova. Imamo 6 vjerskih praznika i 4 vezana uz državu i ratove.
Nego, da proslavim Dan kulture, ja sam bacio na kulturni shopping.
Iako nisam ništa kupio, uslikao sam par slika pa evo:

ponedjeljak, 06.11.2006.

Isprika

Samo da se na brzinu ispričam svim upornim posjetiteljima ovog bloga na ovako dugoj neaktivnosti. Svečano obećajem da će do petka napisati izvještaj o prošlom vikendu.

utorak, 31.10.2006.

Izostanak nedjeljnog "posta"

Užasne su mi ove engleske riječi koje mi se polako već uvlače u svakodnevni jezik. Ja se još opirem, ali u mojoj firmi više ne znam na kojem jeziku ljudi pričaju. Nije da sam ja nešto posebno pismen, ali tu i tamo mi se neke stvari popnu na živce. Ako sam dobro shvatio, jedan asistent (Nepismeni) s mog bivšeg faksa piše blog na tu temu.
Dakle, naslov treba glasiti: "Izostanak nedjeljnog izvještaja".
Nego, kako god glasio naslov, meni se u nedjelju nigdje nije išlo pa sam se cijeli dan izležavao u krevetu sve dok negdje u kasno popodne nisam ogladnio, a zadnje jestive stvari sam pojeo za doručak (oko 12h). Vjerujem da su me je jedino glad i potres od barem 6 stupnjeva po Richteru mogli izvući iz stana taj dan. Dobro, možda i vulkanska erupcija iz obližnjeg Fujija. Kako su i potres i erupcija izostali, van me je potjerala glad. I onda sam otišao do najbližeg dućana i kupio neko gotovo japansko jelo. I sada, veliki preokret u radnji: Vratio sam se u stan, zalio jelo vrelom vodom (valjda tako piše na onim japanskim uputama) i dobro se najeo i potom se vratio u krevet, pogledao 2 filma i zaspao.
Ako ništa drugo, barem sam se jučer ujutro ustao bez ikakvih poteškoća, čio i oran.
Spektakularne fotografije snimljene taj dan potražite na drugim blogovima jer ja nisam ni takao fotoaparat.
P.S.
Toplo preporučam Kućaničinu reportažu iz Meji hrama i Harajuku-a.

<	srpanj, 2009
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv